Razmjena studenata


Odsjek za pedagogiju

Iskustvo s razmjene: Latvija i Češka

Sanja Merčep

 

 

Kada sam počela svoj studentski život, nikada nisam ni sanjala da ću ga završavati s iskustvom koje imam danas. Ljubav za putovanjem je oduvijek bila prisutna, želja za studiranjem izvan granica Hrvatske javila se još u srednjoj školi, a volim misliti da odlučnosti nikad nije nedostajalo. U nastavku ću podijeliti svoje iskustvo razmjene na sveučilištu u Latviji i Češkoj.

Prije nekoliko godina privukao me, tada kod nas ne tako popularan, Erasmus program razmjene. Kada sam počela razmišljati o ideji odlaska na strano sveučilište, javile su se mnoge prepreke: kako otići i ostaviti sve ovdje, što s financijama, kako uskladiti kolegije, previše papirologije, što ako izgubim godinu i tako u nedogled. Tek kasnije, poučena iskustvom, shvatila sam da niti jedna od tih „prepreka“ nije pravi razlog. Na razmjenu sam se u konačnici odlučila prijaviti na prvoj godini diplomskog studija. Tek tada sam shvatila da su ove prijašnje godine prošle kao rukom odnesene i da ću takvu priliku kasnije teško dobiti. Prijavu sam obavila tijekom prve godine, a planirala sam jedan od semestara druge godine provesti van Hrvatske. Kako sam počela istraživati o razmjenama i stipendijama naišla sam i na mnogo toga osim Erasmusa, za što vjerujem većina studenata ne zna. Kada to kažem ne govorim samo o našem sveučilištu, već za cijelu Hrvatsku. Nemamo prilike kao drugi, a i često kada imamo nismo pravilno obaviješteni o njima ili ih ne iskorištavamo dovoljno. Tako sam pronašla stipendiju pod imenom JoinEU-SEE koja je slična Erasmusu, ali se radi o razmjeni studenata zapadnih sa studentima balkanskih zemalja. Program je zanimljiv, financijska sredstva veća nego na Erasmusu, ali i kriteriji za prijavu su veći. Ipak odlučila sam se prijaviti za oba programa, ako koji dobijem, objeručke prihvatiti i otići. U tom trenutku nisam ni pomišljala da ću dobiti oba programa, to nikada nije bila opcija, ali dogodilo se. Sreća se osmjehnula i dobila sam dva prihvatna pisma i stipendije i, naravno, prihvatila ih.

Riga, glavni grad Latvije je odredište u kojem sam provela zimski semestar. Nama ne toliko poznata baltička zemlja me oduševila. U Rigi se nalazi tri sveučilišta, a ja sam svoj boravak provela na Sveučilištu Latvija (University of Latvia),  Fakultet društvenih znanosti. Način rada, ocjenjivanja, odnosa studenta i profesora, ispita, sve je drugačije nego kod nas. Pri tome kad kažem drugačije ne mislim bolje, kao što se kod nas često podrazumijeva, već drugačije. Studenti na razmjeni često imaju više slobode nego redovni što se tiče izbora kolegija, načina polaganja i slično, ali u Latviji se nije puno odstupalo od standarda. Svidjelo mi se što su sva predavanja na diplomskom studiju poslije 18 sati. Podrazumijeva se da ljudi s već jednom diplomom u rukama s preddiplomskog studija rade i da ne nastavljaju svi studiranje. S tom mišlju, nastava je u večernjim satima, kako bi oni koji imaju ambicije mogli raditi, a nakon toga dalje se obrazovati. Na predavanje morate dolaziti spremni. Nema druge mogućnosti, određena su pravila, što i kad se mora pripremiti. Kada i pomislite da to nije tako, vjerujte mi - tako je. Ne potiču vas samo zadatci od strane profesora, tu su i studenti koji vas motiviraju jer oni redovito rade, što se kod nas često zaboravlja. Latvijski studenti, prema mojim iskustvima, ne odskaču puno od nas, ali Nijemci su već druga priča. U Latviju dolazi puno studenata iz Njemačke kako na razmjenu tako i kao redovni studenti, koji imaju potpuno drugačiji način rada i sustav vrijednosti rada i znanja. Iskustvo učenja u takvom okruženju neprocjenjivo je, jer ne želite zaostajati i takva okolina vas gura naprijed te shvatiš koliko možeš i znaš. Puno je profesora koji su specijalizirani za određeno područje, tako vam na primjer ne će jedan profesor predavati kolegij pod nazivom „Politika u Latviji“. Za svaku stavku: administracija, političke stranke, nacionalne manjine, problemi jezika, vjere i slično imati ćete drugog predavača koji je aktivan u tom području, radi ili istražuje nešto usko povezano s tom stavkom, a jedan profesor će biti nositelj kolegija koji će to sve objediniti. Latvijsko društvo je očekivano u potpunosti drugačije od našeg. Ljudi su hladniji, manje pristupačni, teško se sklapaju prijateljstva, ali spremni su pomoći. Zanimljivo je da je gotovo pola stanovništva Rige ruska nacionalna manjina, koji su tamo toliko prisutni da je besmisleno ih nazivati manjinom, iako još uvijek ispravno.  Iako se puno priča o međusobnoj netrpeljivosti Latvijaca i Rusa ona je na prvi pogled teško vidljiva, primjećuje se tek kroz razgovor s lokalnim stanovništvom. Ako upoznate nekoga vani, vjerojatno će vam već na prvu reći je li Latvijac ili Rus iz Latvije, iako se to popodne bili u kinu i gledali film sa latvijskim i ruskim titlovima u isto vrijeme. Ipak navečer ćete izaći van i doći pred klub u koji ne ćete moći ući ukoliko niste isključivo Latvijac, pa ćete otići u ruski klub jer vas tamo kao Slavena bolje prihvaćaju. Naravno treba imati na umu da su ovo iznimke, iako one često pokazuju realnu situaciju. Jezik je težak i ne toliko potreban uzmemo li u obzir da ga govori oko 2 milijuna ljudi, te je to jedan od razloga zašto ga nisam učila uz to što sam kasnila na početak akademske godine, pa mi je bilo teško uhvatit korak s ostalim studentima. Zato mi nije bio problem priključiti se grupi za učenje ruskog jezika, koji je meni osobno jedan od dražih stranih jezika i znanje njega na Baltiku je i više nego dobrodošlo. Što se tiče određenih kulturnih i sportskih događanja Riga ih je prepuna. Od Nacionalne opere u kojoj su izvedbe gotovo svaki dan, Ruskog ili Latvijskog Nacionalnog kazališta, Stara Riga, projekata gdje svaki tjedan ima projekcije dva filma i između rasprava na engleskom, kazalište u interakciji s publikom također na engleskom, Klub za mlade talente na ruskom do hokeja koji je tamo pod obavezno i klizanja koje je svakodnevnica. Kako sam bila jedina iz Hrvatske na hladnom sjeveru uz ljude svih nacija s kojima sam se družila, ipak sam najbliža bila sa Španjolcima i Balkancima, kažu zbog mentaliteta. Vrijeme provedeno u Rigi mi je donijelo sve najbolje, osim nekoliko ozeblina, divno iskustvo, doticaj kultura i odlične prijatelje.

Ljetni semestar sam provela u Pardubicama u Češkoj. Grad brojem stanovnika blizak Osijeku smješten niti sat vremena od Praga. Želja za studiranjem van Hrvatske koja se javila još u srednjoj školi bila je kada sam jednom prilikom s razredom posjetila Prag. Kada sam dobila Erasmus program Prag je bio prvi izbor, ali nažalost sveučilišta nisu imala sklopljen ugovor o razmjeni studenata, pa sam izabrala prvi mogući grad u blizini Praga, Pardubice. Prethodno iskustvo u Latviji mi je na jedan način puno pomoglo, a opet u početku sam stalno uspoređivala i uskoro shvatila da me to nigdje ne će dovesti. Pardubice se drugačije i s tim sam se morala pomiriti. U Češkoj sam prije toga već bila tri puta, pa sam imala određenog iskustva, a dočekala me i prijateljica koja je prethodni semestar već provela tamo. Veliki problem je znanje, točnije neznanje engleskog jezika od strane administracije što jako otežava studentima rješavanje bilo kakve dokumentacije, s tim da smo mi još se i mogli sporazumjeti ukoliko se usporedimo s Mađarima ili Turcima. Obaveza je bilo puno manje i ispiti su bili lakši, ali nisam se tome puno opirala, te sam nastavila učiti ruski jezik, a počela sam učiti i češki jezik. Osobno mislim da je to jedna od stvari kojima stvarno treba posvetiti pažnju kako bi se što bolje asimilirali, pogotovo sa češkim studentima čija razina znanja engleskog je u najmanju ruku nezavidna. Česi su nam puno bliskiji i poznatiji, tako da tu nije bilo puno novosti. Iznenadilo me na predavanjima koliko su nezainteresirani i poprilično slabi u znanju nekih za nas osnovnih stvari, a  profesorima je bilo poprilično teško jer studenti su željeli što veći dio predavanja na češkom iako smo mi, Erasmus studenti bili s njima. Iako sam ja putovala manje nego u Latviji, Češka je idealno geografski smještena za putovanja i nije preskupo obići susjedne zemlje te to treba iskoristiti. Iako većina to zna nije na odmet napomenuti da Česi imaju odlično pivo, a i hrana im je bolja nego u Latviji. Život u Češkoj je bio uobičajen, iako sam znala da nisam kod kuće, kulture su nam slične, a najbolje prijateljica mi je bila cimerica tako da je bilo potpuno drugačije iskustvo nego iz Latvije. Također sam tijekom svog boravka u Pardubicama radila u jednoj tvrtci, prevodila sam web stranice s engleskog na hrvatski jezik i to mi je uz dodatna financijska sredstva donijelo i odlično iskustvo rada u drugoj zemlji.

Akademska godina provedena izvan matičnog fakulteta donijela mi je zaostataka, iako su svi bili susretljivi, dokumentacije za koju se ponekad čini da nema kraja, te zbog propuštenih predavanja duže pripremanje ispita. Sve to i još dvostruko mijenjala bih za samo jedan tjedan proveden opet na razmjeni. Povratak je bio neminovan i također je sastavni dio ovog iskustva te ga kao takvog i prihvaćam. Pri povratku, s nekoliko sam djevojaka osnovala udrugu koja se bavi pomaganjem i organiziranjem događaja za studente koji dolaze u naš grad te na taj način održavam kontakt s takvim načinom života i opet proživljavam razmjenu.

Fotografije su osobno vlasništvo te će upotpuniti doživljaj čitatelja.

 

Sanja Merčep

za sva pitanja slobodno se javite: sanja.mercep@gmail.com

 

 Sveučilište u Latviji

 

  

 Božićni bal, Riga

 

 Nova Godina, Riga

 

Šetnja u Pardubicama

 

 Adrspach, Češka