Josip Janković

Josip Janković

Lokalna zajednica i njeni resursi u funkciji prevencije poremećaja u ponašanju

Lokalna zajednica je jedan od socioloških pojmova predstavljen izuzetno velikim brojem definicija a najčešće se predstavlja kao određeni ograničeni prostor čiji stanovnici su povezani zajedničkim interesima, resursima, potrebama, problemima, mogućnošću stalne interakcije, izloženi su istim ekološkim uvjetima i veže ih zajednički identitet. To znači da je i dobar dio socijalnih rizičnih čimbenika odgovornih za pojavu poremećaja u ponašanju djece i mladih zajednički i da u njoj treba tražiti i resurse za njihovu prevenciju. Kod toga je optimalno planirati, razvijati i primjenjivati primarnu prevenciju jer je ona najlakše provediva, najučinkovitija pa i najjeftinija ukoliko se mobiliziraju svi resursi i pripadnici lokalne zajednice.


Rođen je u Đakovu 30. 11. 1943. gdje završava osnovno i srednje obrazovanje. Diplomirao je psihologiju i sociologiju, magistrirao socijalnu psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti a doktorirao socijalnu politiku i socijalni rad. Educira se u više terapijskih pravaca od psihodinamskog, preko Kompleksnog pristupa u liječenju ovisnika, TA, Rogersovog nedirektivnog pristupa do Sustavne obiteljske terapije a kreator je posebnog pristupa u prevenciji – Male kreativne socijalizacijske skupine, kojeg sa suradnicima razvija već 35 godina. Bavi se odgojem mladih, kliničkom psihologijom, obiteljskim, partnerskim, međugeneracijskim i problemima djece i mladih te sveučilišnom nastavom na Studijskom centru socijalnog rada u Zagrebu, Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta i na Učiteljskom fakultetu u Osijeku te Katedri za socijalni rad na Filozofskom fakultetu u Mostaru a sudjeluje i u osnivanju i pokretanju Studija socijalnog rada u Osijeku. Autor je brojnih znanstvenih i stručnih članaka, knjiga i sveučilišnih udžbenika.

Agustin Molina

Agustin Molina

Promoting employee well-being: The role of workplace justice

Millions and millions of persons go to work every day. During a typical week, people interact with their supervisors, co-workers, clients, patients, providers, and lots of additional stakeholders while having to deal with their job demands and a limited number of job resources. In this scenario, employee wellbeing is a complex phenomenon subject to multiple factors. The aim of this presentation is to help scholars, practitioners, and policymakers better understand the link between work events and occupational health. To this end, we will address the role of workplace justice, that is, the fair or unfair treatment individuals receive at their workplace. Specifically, we will tackle questions such as: does workplace justice matter? In such a case, why does it matter? Moreover, who benefits from workplace justice, the organization, the employees and/or the customers? More important, how can we help organizations and practitioners promote occupational health through workplace justice?


Dr. Agustin Molina is an Assistant Professor at the Department of Psychology of the Pontifical Catholic University of Chile (Chile). He specializes in workplace justice, organizational climate, quality of service, and employees’ well-being, and has collaborated with a variety of research institutions related to human resources management, including Kemmy Business School (University of Limerick, Ireland), the Research Institute of Personnel Psychology (University of Valencia, Spain), and Leeds School of Business (University of Colorado, USA). Dr. Molina has published a number of papers in peer-reviewed journals (e.g., Journal of Work and Organizational Psychology, Psychological Reports, European Journal of Work and Organizational Psychology) and chapters in books such as Organizational Justice: International Perspectives and Conceptual Advances, Handbook of Justice in Work Organizations, The International Encyclopedia of Social and Behavioral Sciences, and presented at several international conferences (e.g., European Association of Work and Organizational Psychology, European Academy of Management). Dr. Molina is also the Academic Director of the Chair UC-CVE, a university program that, together with the Foundation CVE (in Spanish, Fundacion Carlos Vial Espantoso), aims to research and promote high-quality employment relations, while closely collaborating with big and small companies.

Sanja Šimleša

Sanja Šimleša

Dijagnostika poremećaja iz spektra autizma- tko, kada, kako?

Posljednjih godina poremećaj iz spektra autizma (PSA) izaziva vrlo veliko zanimanje, kako znanstvene i stručne, tako i šire javnosti. Istraživanja PSA-a od 2000. godine pokazuju uvjerljivo najvišu godišnju stopu rasta među istraživanjima neurorazvojnih poremećaja, kako po količini novca koja se u njih ulaže, tako i po broju objavljenih znanstvenih radova. Premda su se ranije smatrali rijetkim poremećajima, novije procjene prevalencije poremećaja iz spektra autizma govore o prevalenciji od otprilike 1% u općoj populaciji, a najnovija izvješća Centra za kontrolu i prevenciju bolesti Sjedinjenih američkih Država pokazuju da je prevalencija PSA-a u osmogodišnje djece oko 1.5% (jedno dijete od njih 68), tj. čak 2,4% u dječaka (jedan od 42 dječaka). Poremećaj iz spektra autizma tijekom povijesti mijenjao je nazive i obilježja koja ga definiraju, a rastućim interesom za njega te razvojem mjernih instrumenata u procjeni i dijagnostici, danas je to dobro opisan i prepoznat poremećaj. U samu dijagnostiku PSA-a trebao bi biti uključen tim stručnjaka koji imaju znanja o obilježjima urednoga razvoja, obilježjima drugih razvojnih poremećaja te znanja o razvojnim promjenama i varijacijama simptoma PSA-a. Novija istraživanja ukazuju na relativno visoku pouzdanost dijagnoze kad se ona postavlja nakon navršenih 18 mjeseci (mentalne) dobi djeteta. Pri postavljanju dijagnoze poremećaja iz spektra autizma, uz razvojnu procjenu djeteta i uz primjenu dijagnostičkih kriterija iz dijagnostičkih priručnika, „zlatni standard“ u dijagnostici PSA-a predstavlja uporaba instrumenata ADOS-2 (standardizirani obrazac promatranja ponašanja) i ADI-R (standardizirani strukturirani intervju). Uvođenjem ovakvih sustavnijih instrumenata u dijagnostiku, pouzdanost između procjenjivača je povećana premda i nadalje postoji potreba opsežne edukacije i uvježbavanja stručnjaka u provedbi ovih ljestvica i kodiranju (kvantifikaciji) opaženog ponašanja.


Sanja Šimleša rođena je 1980. godine u Splitu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je psihologiju (2004. godine) i završila poslijediplomski doktorski studij psihologije (2013. godine), obranivši disertaciju „Međuodnos izvršnih funkcija, teorije uma i jezičnoga razumijevanja u djece predškolske dobi“, čime je stekla akademski stupanj doktorice znanosti, znanstvenoga polja psihologije. Od siječnja 2008. godine zaposlena je na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nositeljica je kolegija Psihologija, Uvod u psihologiju djetinjstva i adolescencije, Selektivni mutizam, Teškoće socijalne kognicije u predškolskoj dobi, Primjena statističkih metoda u logopediji. Završila je veći broj edukacija, posebno u području dijagnostike poremećaja iz spektra autizma i drugih neurorazvojnih poremećaja: (1) petodnevna edukacija o primjeni jednog od najpoznatijih instrumenata za dijagnosticiranje poremećaja iz spektra autizma, ADOS-a (Autism Diagnostic Observation Schedule) u Centru za autizam i poremećaje komunikacije Sveučilišta u Michiganu; (2) jednomjesečni studijski boravak u istaknutim institucijama tri američka sveučilišta (Centru za istraživanje djece Sveučilišta Yale, Klinici za autizam i neurološki razvoj Sveučilišta California, Odsjeku za psihijatriju Sveučilišta California i Centru za ljudski razvoj i poremećaje – Centru za autizam Sveučilišta Washington) tijekom kojeg se osposobljavala u metodologiji istraživanja ponašanja djece s razvojnim odstupanjima; (3) ponovni jednomjesečni boravak u Centru za istraživanje djece Sveučilišta Yale (lipanj-srpanj 2013.) tijekom kojeg se usavršavala u ranoj dijagnostici poremećaja iz spektra autizma i metodologiji istraživanja tih poremećaja. U prosincu 2013. godine stekla je licencu za znanstvenu primjenu instrumenta za procjenu poremećaja iz spektra autizma (ADOS) te je urednica hrvatskog izdanja testa ADOS-2. Svoj znanstveno-istraživački rad obavlja u Laboratoriju za istraživanje dječje komunikacije na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga i to u području istraživanja razvoja kognitivnih, socio-kognitivnih i komunikacijskih procesa u dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu kod djece urednoga razvoja, djece s prenatalnim ili perinatalnim oštećenjem mozga i djece s poremećajima iz spektra autizma. Sudjelovala je u osam znanstvenih projekata te osam stručnih projekta od čega je na četiri projekta bila voditeljica projekta. Objavila je ukupno 23 znanstvena rada te dva poglavlja u knjizi. Od 2006. godine provodi razvojne procjene djece predškolske dobi u Kabinetu za ranu komunikaciju Centra za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bila je voditeljica većeg broja stručnih edukacija namijenjenih stručnim suradnicima u dječjim vrtićima te stručnjacima u klinikama. Od travnja 2017. godine voditeljica je Centra za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Članica je Hrvatskog psihološkog društva, Hrvatskog društva za neuroznanost i Hrvatske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu.

Lejla Šehić Relić

Lejla Šehić Relić

Uloga volontiranja u programima prevencije

U posljednja dva desetljeća pokrenut je proces osvještavanja volonterstva kao važnog aspekta društvenog razvoja. Pokazalo se da, pored činjenice kako spremnost na aktivni angažman pojedinca u prvom redu predstavlja određeni vrijednosni sustav, ono je i jedan od načina socijalnog uključivanja i integracije koje doprinosi izgrađivanju kohezivnog društva stvarajući veze temeljene na povjerenju i solidarnosti. Kvalitetni volonterski programi, s ciljem prevencije društvenih problema, u Hrvatskoj su još uvijek nedovoljno prepoznati i razvijeni. Do sada se volontiranje uglavnom percipiralo kao područje u kojemu se pomaže onima koji su već suočeni s određenim osobnim i društvenim problemom, kao što su siromaštvo, bolest, ovisnosti i slično. Programi prevencije protežu se od pitanja zdravlja preko neželjenih društvenih pojava i ponašanja pa sve do pitanja sigurnosti. U skladu s tim, uključivanje volontera kroz posebno dizajnirane volonterske programe moguće je u najrazličitijem spektru neprofitnih aktivnosti koji tematiziraju najrazličitije društvene probleme. Kako bi volontiranje u programima prevencije postizalo željeni utjecaj važno je primijeniti načela i praksu kvalitetnog upravljanja volonterskim programima koji uključuju primjenu pravnog okvira i etičkih načela volontiranja kao i dobro planiranje, pripremu, praćenje i evaluaciju rada s volonterima. Osim toga, važan aspekt modernog poimanja volontiranja počiva na inkluzivnosti koja nam omogućava da volonterske programe postavljamo na način koji će omogućiti skupinama u riziku od socijalne isključenosti aktivan društveni angažman te time doprinesemo njihovoj bržoj (re)integraciji i ujedno prevenciji različitih društvenih problema. Stoga je iznimno važno da svi sektori društva mogu kontinuirano i u međusobnoj suradnji doprinijeti razvoju volonterstva kroz niz različitih aktivnosti u domeni svog djelovanja ili poslovanja i to kroz priznavanje volonterskog rada, promocije vrijednosti volontiranja i mogućnosti te razvoj infrastrukture za razvoj volonterstva. Poseban naglasak treba staviti na obrazovne institucije koje bi u prvom redu trebale biti promotori volonterstva te u suradnji s organizacijama civilnog društva poticati učenike i studente na volonterski angažman u zajednici.


Lejla Šehić Relić, rođena 1971.godine, struč. spec. javne uprave, jedna od osnivača i izvršna direktorica Volonterskog centra Osijek, jedna od inicijatora i članica izvršnog odbora Hrvatskog centra za razvoj volonterstva , potpredsjednica Europskog volonterskog centra, dugogodišnja aktivistica i djelatnica u organizacijama civilnoga društva, stručnjakinja za razvoj volonterstva i civilnog društva, mentorica za primjenu sustava osiguranja kvalitete za neprofitne organizacije, trenerica i konzultantica u području organizacijskog razvoja, pripreme i dizajniranja EU projekta i razvoja kvalitetnih volonterskih programa. Aktivna u kreiranju javnih politika za poticanje razvoja i afirmacija civilnoga društva i volonterstva. U razdoblju 2012-2014 predsjednica Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva. (Ko)autorica je više različitih publikacija.