EMISIJE / DOGAĐANJA
12. ožujak. 2022.
Drugom stranom – Teško vrijeme (4. emisija)
Ciklus novovalnih razgovora o vremenu, prostoru i napose glazbi u Estetičkom laboratoriju Filozofskog fakulteta Osijek.
Razgovarali Marijan Krivak i Goran Rem.
AZRA ili… Ravno do dna
Bio sam tamo. Negdje u crnoj, uzavreloj tami naspram pozornice na kojoj su svirali, pjevali, znojili se i… bilježili povijest. »Noći su ovdje čudne dileme…« Doista, kao u nekom filmu uranjao sam u »Tople usne žene«. (Da, bio je tu i neki FILM, renegati iz banda o kojemu govorim sada… Sve, ipak, počinje od A… kao AZRA!) No, ubrzo je došlo do otrežnjenja koje traje do danas, »Teško vrijeme za matore, prijatelju moj« (i još traje).
Skupa s ekipom bliskih mi »derača gradskog asfalta«, potrefili smo pravu večer ((od njih sedam u nizu) da uđemo »Ravno do dna«. Pustili smo Fantomu slobode da nam u Kulušiću razotkrije tajnu, skrivenu bît svega. Ni manje ni više… Kao u čuvenu, ultimativno nostalgičnom filmu Stand by Me, ćutili smo da nikad više nakon toga neće biti isto u našem životu. Ta srijeda u Kulušiću, 21. listopada 1981., moj je Ereignis, kantovski »izlazak iz samoskrivljene nezrelosti«… prosvjećenje, epifanija Tu-bitka.
Pretjerujem? Naravno, no »tim gore po činjenice«, zaključio bi Hegel. Branimir Štulić, bio je »vječito gunđalo«. A što je od mene, »starog prdOnje« preostalo? Upravo, »vječito gunđanje« i nikad pomirenost s vremenom i prostorom u kojem živim! »Ljudi bez kalibra i ideje, ufuravaju nam istine, crno-bijele«. Hej, osvrnite se… Da li se što promijenilo od 21. 10. 81? Dragi mi kamerad Goran postavio je pitanje, gdje je nestao Đoni od 1991? Nova, tada iznova izmišljena povijest i narativ o našoj arhenomičnosti i etničkom samobitku u sebe nije mogla progutati Đonijevu AZRU. Jer, nije to Heineova romantička heroina… Radi(lo) se ovdje o »urbanoj poeziji« asfalta, što je lucidno primijetio Goran. Čak i »antologiziranoj«… »Ludilo, snagom oceana, plavi moju dušu i nagriza um…« Za razliku od većine su-etnika – a koji su sada svoji na svome – »… ja sam tu slučajno i PROKLETO SAM LJUT«.
mk
Znam jedan, a i više veza i brakova koji su krenuli iz Štulinih laganiški i ništa ih nije nikada odkotrljalo ravno do dna, nego su se začudili kada je nedavno jedna htv-ovska zabavljačica izvela neusporedivo dostojanstven performens skladbe Ako znaš bilo što, posve ravnopravan promuklim respektima Marijana Bana u izvedbama nekog drugog naslova.
On je loš pjevač, glazbenik, pjesnik, aranžer i producent, ali je imao kreativno ludilo koje fascinira i koje mu je omogućilo dvadesetak antologijskih pjesama, kaže o Branimiru Johnnyiju Štuliću povjesničar umjetnosti Darko Glavan. Pošto je Bregović do „autentičnosti“ došao tako što je porekao rokenrol i preodenuo ga u njegovu suprotnost, bio je potreban Štulić da ga spase, okrene proces naopačke, i podari mu zasluženu budućnost, piše psiholog Dragan Ambrozić. Igra s cenzorima i politikom davala je aureolu Johnnyju kao čovjeku većem i važnijem od sistema koji će se za koju godinu početi neumitno i nepovratno urušavati, piše ekonomist Aleksandar Dragaš. Sociolog Marjan Ogrinc, uz priču o Punku pod Slovencih veli: Azra zna da su Pankrti donijeli i oslobodili demokratizaciju društva. Grogy dodaje: …nema boljeg!
Meni priča o Azri počinje kada krajem 70-ih Ante Batinović našem tadašnjem izletu na Sopot i jednom malom krčećem tranzistoru odvrće uzbudljiv demo A šta da radim, i mi se svi zaledili usred nekih sendviča, ali nečuli tko je autor, a zatim na Lokosima, na maturalki svih vinkovačkih škola 1978., znači tjedan kasnije, između hrpe nepoznatih bendića čuli i live te pjesme i to uživo, hahaha. Opaka Prijetnja, smrt Emocije, čut će se tek malo poslije kod Cavea na neki drugi dubokotamni način, ali Društvo kao neetičko minsko polje nepodnošljive morfologije je Johnnyijeva dehijerarhizirana tema, nadrealnija od pionira iz Rijeke – Parafa ili razpištoljenih Pankrta iz Ljubljane.
Onda priča preskače na osječki koncert 1980., na kojem smo svi spremni pjevati sve pjesme albuma Azra, a ostajemo bez teksta na barem trideset pjesama povrh tih snimljenih…
Onda dolazi neka sredina 80-ih kada dvaput puca kontakt usred pjesme Anđeli, s međupauzama rekonstrukcije kablova, da bi stage „napokon“ pao, a Azra nastavila, u trećem pokušaju, izvesti tu istu pjesmu. Sve ostalo je razgovor je li bolji pjesnik Jura ili Štula, a neodgovorivost nas puni žustrinom argumenata sve dok ta nesretna država ne nestane.
Onda se opet nastavlja Johnnyijev genijalno loš izbor suradnika, ali svira u svim selima i gradovima gdje ga slušat hoće (pjevao je to Dado T. prebrzo gubeći svoj sedamdesetaški talent jakih prog-Time), a Ambrozićeva tvrdnja ne može biti preciznija, punkandrollizira Azra sve što će onda poslušati 1990-tu i zaključak gloura prvog privatnog rock-časopisa Heroina – Branka Maleša da ne slušati rock znači živjeti nepismen.
Kao loš glazbenik i tekstopisac Štula je imao sve što je trebalo za punk, a i sve što je nedostajalo novovalnom višestrukom ostajanju valova novog vala unutar 80-ih. U nekom trenutku 1987. ili 1988. osječka skupina No passaran izvodi najbolju nepoznatu i ne postojeću pjesmu Azre – Kao u izlogu.
Ipak, lošinu ostavimo svijetu kao kontekstu iz kojeg je – naderalirajući medijske odjeke i Povijest u političkoj interpretaciji – precizno „prepisivao“, a tekstovi su mu „završili“ ne samo u njegovoj samostalnoj zbirci pjesama, nego i 1995. u najvažnijoj antologiji hrvatskoga pjesništva posljednjih trideset godina Strast razlike, tamni zvuk praznine (autora Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića), zatim u najreprezentativnijoj panorami hrvatske umjetnosti nagrađenoj 2005. u Poljskoj za knjigu godine – Widjec Chorwacje (Vidjeti Hrvatsku), a smješten je i u monografski doktorski rad 2019. Njegovi su tekstovi „završili“ i još ranije – 1989., bivajući intertekstnim matricama, i u zbirci priča Led & dugi marš Mate Bašića, a četiri godine ranije ušli su u jednu kultnu short story multimedijksog umjetnika Stanislava Habjana, u tekst Johnnyijeva slika ili ljubav gomile.
Zatim je odjednom nestao, ubilo ga beznađe.
Goran Rem
10. ožujka 2022.
Filozofski nadseminar (2) – Edmund Husserl – Ideja filozofije i njeno povijesno podrijetlo
U drugom Filozofskom nadseminaru Estetičkog laboratorija kojima znati-željne (u)vodimo u filozofiju možete poslušati esej Edmunda Husserla “Ideja filozofije i njeno povijesno podrijetlo“. Urednik Filozofskog nadseminara je Boško Pešić.
14. siječnja 2022.
Filozofski nadseminar #1 – Hanna Arendt – Jaz između prošlosti i budućnosti
U prvom Filozofskom nadseminaru Estlab radija možete poslušati esej Hanne Arendt “Jaz između prošlosti i budućnosti“. Esej su pročitale Vlatka Perković i Maja Ivaniš. Urednik Filozofskog nadseminara je Boško Pešić.
21.12.2021.
Drugom stranom – Novovalni paket aranžman (3. emisija)
PAKET ARANŽMAN gerilska je zajednička akcija triju Beogradskih bendova. Negdje tijekom 80-ih »nabubrila« je energija u najvećem gradu tadašnje YU. Htjeli su ti mladi ljudi reći nešto kao i punk pioniri sa zapada zemlje »južnihslavena«.
Idoli su već pripremili teren akcijama grafitima na zidova metropole. Bili su tada još DEČACI. Umetnuli su u časopis pitanja single »Retko te viđam…« »Maljčiki« su bili pravo remek-djelo artističke satire, punokrvna punk-kazačka.
Šarlo akrobata snimio je prvi reggae dub-punk na ovim prostorima. Singl »Ona se budi/mali čovek« utro je put najboljem albumu snimljenu na ovim prostorima. Bistriji ili tuplji čovek biva kad… potvrdio je ego-trip “Niko kao Ja”.
Električni orgazam priskočio je s tri »numere« PA: »Kad krokodili dolaze« stripovski je horror pretočen u himnu BG-novog talasa, uz “Vi” navješčuje “Nebo” i prvijenac ElOrg-a, uz bljesak ironična plesnog punka »Zlatni Papagaj«.
Po mnogima, ova je ploča posve preobrnula (sub)kulturnu sliku tadašnje YU.
12.12.2021.
Drugom stranom – Punk pioniri (2. emisija)
PUNK eksplozija u bivšoj YU? Je li doista eksplodirala ili smo to tek sanjali? Imala je jednak utjecaj kao Gorgona, Nove Tendencije, BITEF, kino-Crni Talas… čulo se mnogo o tomu, a malo je ljudi stvarno znalo o čemu se radi.
»A DAN JE TAKO LIJEPO POČEO«, kazuje nam naslov prvog albuma Parafa. Nije to bio prvi punk album u Hrva…, pardon Jugoslavena tada. Ali, ipak, Rvati su i onda – kao i danas u svemu! – bili prvi. Prljavo kazalište istoimenog banda nosi nadnevak 1979. (Moolim? Pa nisu li to oni koji zazivaju »Ružu Hrvatsku«?) Uglavnom, prije onih Ljubljančana koji su bili prosvjetitelji Branimiru Štuliću i prvom singlu AZRE, Balkan: »Brijem bradu brkove, da ličim na PANKRTE«. Jer, njihov (treći uopće!) koncert u Galeriji SC u Zagrebu 1977., bio je prvi doista javni trag. U ovdašnja tijela i na britke im umove, ovaj je »trag« (Derida) – neizbrisiv. Krenulo se »DRUGOM STRANOM«…
Dakle, u prvoj emisiji pričamo/li smo o PANKRTIMA, PARAFIMA, PRLJAVOM KAZALIŠTU… O Dolgcajtu (Dosadi), »počecima dana u gradu«, o »malim općinama u kojima nema problema«, negdje između 1979. i 1980.
Bio je to »primordijalni zvuk« urbanog plemena. Prenijet iz Londona zaživio je na ulicama i koncertnim pozornicama Ljubljane, Rijeke i Zagreba.
09.11.2021.
Svjedočenje: “Odgovori na i bez pitanja”: MARKO BRECELJ
MARKO BRECELJ jugoslavenski je, slovenski, koperski multimedijski umjetnik. Rock-glazbenik, pjesnik, šansonjer i ustrajni performer/entertainer. Njegovo je djelo neizmjerno važno za kulturni imaginarij ovdašnjih umjetničkih, ali i intelektualnih krugova. Marko Brecelj autor je jednog od najsnažnijih kantautorskih debija na slovenskoj i jugoslavenskoj sceni. Njegov Koktel (1974.), pod aranžmanskom palicom Bojana Adamiča (!), pravi je “neznani biser” i remek-djelo pomaknute šansonjerske i jazz-rock fuzije.
Najpoznatiji je, ipak, Brecelj u liku frontman alter-rock velikana ljubljanske skupine BULDOŽER. Njihov debitantski album PLJUNI ISTINI U OČI (1975.) jedan je od najsubverzivnijih umjetničkih udara na ondašnji Yu-rock establishment. Prvi je to zbiljski konceptualni YU-rock album. Ova ploča iznalazi navlastiti, izvorni rock-jezik koji će ostaviti trajan trag (Derrida!) svojom ne samo glazbenom nego i idejnom porukom. Kao odlučna i beskompromisna opozicija tadašnjem jugo-rock “mainstreamu”, Buldožeri su utrli put – DRUGOM STRANOM. Brecelj i ekipa svojim su avangardističkim nervom te montipajtonovskim i alanfordovskim humorom otvorili vrata mnogim izvornim mladim punk i new-wave rock-glazbenicima. Brecelj i Buldožeri bili su predvodnici otpora “pastirskom rocku” Bijelog dugmeta. Kraj te, novovalne faze Brecelja nakon Buldožera obilježuje maestralni minimalistički singl Parada/Majmuni/Trotoari (1981.).
Pogledajte kako je tomu bilo kad je nastalo NOVO VRIJEME (Brecelj, 1979.). Razgovarali smo s njim u svojstvu “SVJEDOČENJA – odgovori na i bez pitanja” u okviru programa EstLab-a Drugom stranom.
26. listopada 2021.
Drugom stranom – Pretpovijest (1. emisija)
Kilometar mora je vrlo val, je stih Branka Maleša, koncertno objavljen, u časopisu i na čitanjima – 1975., a uknjižen 1978. u albumu knjige Tekst. Humorna i apsurdna vedrina koja je bez ismijavanja, ali i – fantastičnim radom nogu zvučno-ritmičnih igara – sanirala patetični svijet sve malaksalije Povijesti istovremeno je morala biti još negdje – i to se naravno događalo u Zvuku, u Glazbi, u ljubljanskome bendu Buldožer, u njihovu montipajtonovskom albumu Pljuni istini u oči.
Radio je sličnu stvar ultrazafrkancije pjesnik iz Novog Sada – Vojislav Despotov, a prvi punkerski razbijutak iliti rad dekonstrukcije konkretnih povijesnih fraza sviraju 1976.i 1977. Riječani – Paraf! A tada je već prekrasno – i prekasno za kočenje, i svi nadolazeći punkeri već odavna slušaju Buldožer, taj njihov prvi album kojeg oni snimaju na dominantno aktivnom službenom jeziku tadašnje SFRJ, i taj sjajni potez je smjestio album na stalne i visokozastupljene radio-ljestvice te Države.
Zahvaljujući tom albumu, Pljuni istini u oči, može se u Jugo-kontekstu reći kako je konkretno korpus odmaka od glam i prog rocka doista započeo kao buldožerovski zafrkantski NOVI VAL, koji je omogućio svim mudrim glazbenim urednicima toga prostora – alternirati, u prvom redu, dominaciju Bijelog dugmeta, koje je, netom, i samo doista razmaknulo neke granice i integriralo međugeneracijske niti, ali se glamovski uživjelo u herojstvo jugo-zvijezda i pristalo na ono što je i bilo – kako veli Darko Glavan – pastirski rock. Naime, Buldožer je Drugo, on je melodičan, kompozicijski uzbudljiv, a tekstualno desakralizacijski, antipatosan, tematski strahovito precizan u razigri i nadigranju najrastrošenijih motivskih ljiga – pa stizale one s glazbenih top ljestvica ili s masmedijskih emisijia ekraniziranih ili tiskanih. Buldožer je najkreativniji dekonstruktor socrealizma koji se sofisticirano konvertirao u najpopularniji Jogo-bend sredine i kraja sedamdesetih. No, Buldožerov proto-novi val je donio zalihe Pameti koja je oslobodila punkere i od Pameti i od nepameti i dala im scenski prostor – stoga stižu i ne mare za pamet nego se keze i ljute ili protoestetiziraju svoju prljavost, ali stižu i prije nego što u drugim i trećim albumima pristaju na sudbine stadionskih bandova. A tad je već sredina 80-ih i to je to.
Goran Rem
→ Razgovor pod nazivom “Drugom stranom – Pretpovijest” u sklopu Ciklusa novovalnih razgovora o vremenu, prostoru i napose glazbi u Estetičkom laboratoriju Filozofskog fakulteta Osijek možete pronaći na sljedećoj adresi: https://www.youtube.com/watch?v=q-aGRCoeseo&ab_channel=EstLabRadio
