U četvrtak, 19. veljače 2026. održano je peto popularno-znanstveno događanje u sklopu 14. ciklusa Otvorenog četvrtka, dijela projekta popularizacije znanosti FUZ&JA Filozofskog fakulteta u Osijeku. Tom je prigodom održano predavanje o izazovima skrbi za starije osobe i budućnosti institucionalnih i izvaninstitucionalnih oblika potpore. Izlaganje su održali dr. sc. Petar Šajfar i Suzana Tomašević s Pravnog fakulteta u Osijeku, usmjerivši raspravu na položaj starijih osoba u suvremenom društvu te na promišljanje pitanja – kamo u starosti?
Dr. sc. Petar Šajfar otvorio je izlaganje upravo tim pitanjem, istaknuvši kako ono u ranijim generacijama gotovo da nije postojalo. Kraći životni vijek i stabilna, višegeneracijska obiteljska struktura činili su institucionalnu skrb manje potrebnom. U suvremenim okolnostima, međutim, produženje životnog vijeka i promjene u obiteljskoj dinamici nameću potrebu za sustavnim promišljanjem skrbi. Govoreći o institucionalnoj skrbi, naglasio je da ona može biti korisna ne samo starijim osobama, nego i njihovim obiteljima, zaposlenicima ustanova, lokalnoj zajednici i društvu u cjelini. Ipak, postavio je ključno pitanje: zašto dio starijih osoba ne želi živjeti u domu? U tom je kontekstu istaknuo kako su starije osobe „stručnjaci po iskustvu“, te da se bez njihova aktivnog sudjelovanja ne može kvalitetno procijeniti koje su njihove stvarne potrebe.
Središnji dio njegova izlaganja bio je posvećen konceptu totalne institucije, unutar koje se cjelokupan život odvija na jednom mjestu i pod istim pravilima. Predavač se detaljnije usmjerio na tri skupine totalnih institucija: ustanove za nemoćne osobe (primjerice domovi za starije i nemoćne), ustanove za osobe koje su nemoćne, ali se percipiraju i kao potencijalna prijetnja društvu (poput psihijatrijskih ustanova), te ustanove za osobe koje se smatraju prijetnjom društvu (primjerice zatvori). Naglašena su i negativna obilježja totalnih institucija: život na jednom mjestu bez mogućnosti izbora s kim se prostor dijeli; strogo strukturiran dnevni raspored; aktivnosti koje su usmjerene na ostvarenje ciljeva institucije, a ne nužno pojedinca; prekid s dotadašnjim društvenim i ekonomskim ulogama; prilagodba korisnika pravilima ustanove; gubitak osobne imovine i njezina zamjena unificiranim dobrima institucije; te svojevrsno „ujednačavanje identiteta“. Posebno je istaknuta i kontaminirajuća izloženost, odnosno gubitak privatnosti i autonomije, kao i narušavanje mogućnosti samostalnog upravljanja vlastitim vremenom. Zaključno je Šajfar istaknuo kako je institucionalna skrb važan segment sustava, ali ne smije biti jedina opcija, već dio šire mreže usluga dostupnih starijim osobama.
U drugom dijelu predavanja Suzana Tomašević usmjerila je pozornost na demografsku sliku Republike Hrvatske, iz koje je razvidno smanjenje broja radno aktivnog stanovništva. Time se otvara pitanje tko će u budućnosti pružati skrb starijim osobama, ali i kakav će oblik ta skrb poprimiti. Starenje populacije pritom je interpretirala kao civilizacijski napredak, budući da čovječanstvo prvi put bilježi tako velik broj osoba starije dobi, no istodobno je riječ o procesu koji generira niz društvenih, ekonomskih i profesionalnih izazova. Predstavljen je i povijesni razvoj skrbi za starije osobe od 1950-ih godina do danas, kao i suvremeni strateški dokumenti koji usmjeravaju njezin daljnji razvoj. Poseban naglasak stavljen je na očuvanje dostojanstva osoba starije životne dobi te na prepoznavanje njihovih potreba kao temeljne poveznice svih razvojnih planova. U izradi budućih modela skrbi, istaknuta su tri ključna temelja: sustavno istraživanje potreba starijih osoba, međusobna suradnja svih dionika uz aktivno sudjelovanje samih starijih osoba te cjeloživotno obrazovanje, uključujući i poticanje izrade osobnog plana života u starijoj dobi.
Zaključno je naglašeno kako jednoznačan odgovor na pitanje kamo u starosti zasad ne postoji, no njegovo se rješenje kontinuirano traži – u dijalogu, suradnji i uz uvažavanje iskustva i dostojanstva osoba starije životne dobi.