Krajem kolovoza preminuo je profesor Miroslav Bertoša, jedan od najvažnijih suvremenih hrvatskih povjesničara. Rođen je u Beogradu 1938. godine, a od kraja 1940-ih živio je u Puli. Diplomirao je povijest i književnost na Pedagoškoj akademiji u Puli (1963.) te povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1966.). Na istom je fakultetu obranio i doktorsku disertaciju (1981.) pod naslovom „Gospodarske i etničke prilike u mletačkom dijelu Istre u doba kolonizacije (XVI-XVII st.)“. Upravo je Istri i Puli posvetio dobar dio svojih akademskih nastojanja, pri čemu njegova istraživanja danas predstavljaju neizostavne naslove u pogledu razumijevanja povijesti ove regije. U bogatoj biografiji Miroslava Bertoše stoji i kako je bio dugogodišnji znanstveni savjetnik Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, redoviti profesor u trajnom zvanju i profesor emeritus Sveučilišta Josipa Jurja Dobrile u Puli. Važno je dodati da je upravo na njegov poticaj 1994. otvoren dvopredmetni studij povijesti na pulskom Filozofskom fakultetu. Uz sve navedeno, obavljao je i dužnost prvoga generalnog konzula Republike Hrvatske u Trstu (1995. – 1998.). Godinama je bio prisutan u javnom životu kao intelektualac koji je u pulskom dnevniku Glas Istre objavljivao tekstove o povijesti, politici i kulturi. U konačnici, za života je odlikovan nizom nagrada i priznanja, a iza sebe je ostavio 20 knjiga i više od tisuću bibliografskih jedinica.
Glavno područje njegova znanstvenog interesa odnosilo se na istraživanje gospodarskih, društvenih, etničkih, migracijskih, kolonizacijskih i kulturno-antropoloških pojava u Istri od 15. do 18. stoljeća. Pritom, Bertoša je slovio i za jednog od najupućenijih poznavatelja suvremene historijske znanosti, prije svega francuske škole Annales. Istraživanju sjevernojadranskog prostora pristupao je na inovativne načine, imajući na umu historiografske modele poput onih koje su početkom 1970-ih počeli razvijati talijanski mikrohistoričari. Iako je u svojim radovima isticao da se ne smatra predstavnikom niti sljedbenikom francuskih analista ili nove historije, napominjao je da je oduvijek bio „pozorni čitatelj njezine historiografske interdisciplinarne i multidisciplinarne produkcije“. Tvrdio je kako nikada nije robovao niti jednome modelu, niti je slijepo slijedio ijednu školu. Vjerovao je kako je stvarnost isuviše složena da bi ostala zbijena u tako uske okvire. Provodeći vrijeme u talijanskim i francuskim arhivima, pronalazio je fascinantnu građu koju je kritički interpretirao kombinirajući različite teorijske postavke, nužno se oslanjajući i na vlastitu domišljatost. „Onoliko koliko povjesničar od zanata uopće i smije biti maštovit!“, napominjao je. Bertoša je bio svjestan da su hrvatski povjesničari vrlo dugo, kako je tvrdio, s velikim nepovjerenjem i sumnjom, ali i s nezanemarive udaljenosti, promatrali kretanja u zapadnoeuropskim historiografijama. Međutim, optimistično je vjerovao da su znanstvenici s ovih prostora u međuvremenu ipak dovoljno naučili o važnim trendovima ove vrste te da je došlo vrijeme da i sami počnu razvijati vlastite modele proučavanja i tumačenja prošlosti. Bertošina opsežna bibliografija danas može poslužiti kao orijentir i poticaj, pri čemu možemo izdvojiti vrijedne naslove kao što su Mletačka Istra u XVI. i XVII. stoljeću (1986.), Zlikovci i prognanici. Socijalno razbojništvo u Istri u XVII. i XVIII. stoljeću (1989.), Izazovi povijesnog zanata: lokalna povijest i sveopći modeli (2002.) Kruh, mašta & mast (2007.), Doba nasilja, doba straha: vojnici-pljačkaši, seljaci-razbojnici i doseljenici-nasilnici u Istri XVII. i XVIII. stoljeća (2011.) i dr.
Miroslav Bertoša brojnim je kolegama te generacijama studenata ostao u pamćenju kao inspirativan predavač, neumorni erudit koji je istovremeno bio i iznimno pristupačna osoba. „Svaki je razgovor s njime bio vrlo ugodan, poučan i prepun nadahnuća, a njegova je osebujnost svakako dolazila do izražaja. Bavio se pasionirano ‘malim ljudima’ pretvarajući događaje u zanimljive pričice o pojedinačnim sudbinama pa su studenti rado upisivali njegove kolegije, ali je sam itekako bio i ostao velik čovjek po djelima i riječima…“, tvrdi njegova bivša studentica i povjesničarka Samanta Paronić. Drugi podsjećaju da je do samoga kraja ostao posvećen radu ostavivši iza sebe knjigu koja tek treba biti objavljena.
Nažalost, osobno nisam imao priliku uživo razgovarati s profesorom Bertošom. Ipak, upoznali smo se usred neizvjesnih pandemijskih okolnosti razmijenivši desetke e-mailova. Povod za to bile su recenzije koje je trebao napisati za publikacije na kojima sam tada radio. Tijekom ovoga kratkotrajnog i neobičnog poznanstva imao sam priliku čitati profesorove dojmove o uzletima moderne historiografije, ali i „improviziranim i nesigurnim temeljima“ na kojima se njegov naraštaj svojevremeno upoznavao s tematskim i metodološkim inovacijama naše struke. Tvrdio je kako nova generacija povjesničara nastavlja graditi na polustoljetnom iskustvu historiografskog promišljanja i rada, dodajući da i dalje s velikim zanimanjem prati „osvježavajuće novosti u postupcima mladih nadolazećih znanstvenika“. Međutim, ovaj je dijalog u više navrata nadišao nerijetko suhoparne stručne okvire te se sveo na razmjenu dojmova o svemu što smo pročitali, pogledali i poslušali ili čemu se tek planiramo posvetiti. Iako u devetom desetljeću života, profesor je s entuzijazmom pisao o stripovima, čitao je distopijsku književnost, vraćao se klasicima s kojima se upoznao u mladosti, pripremao je nove knjige… Ostavljao je dojam rijetko viđene poletnosti s kojom su ga toliki ljudi povezivali. „Sve bih stigao napraviti kada bi bilo više godina i manje ideja! Ostaje, međutim, nepromjenljivo – obratno!“, napisao mi je jednom prilikom. Kada sam počeo prevoditi knjigu Bandits Erica Hobsbawma, u kratkim mi je crtama opisao svoj susret s tim čuvenim britanskim povjesničarom. Bilo je to u knjižari Einaudi u Trstu, vjerojatno 1997. godine. „Izvrsno je govorio talijanski“, rekao je za Hobsbawma. Napomenuo je kako više informacija o tom susretu zasigurno ima negdje u svojim konzulskim papirima te da će bilješke rado podijeliti sa mnom. „Poživim li, nadam se da ću pregledati, bar na preskoke, građu svojih dnevnika, a svakako ću za Vas izvući i zapis o susretu s Hobsbawmom u Trstu“, napisao je. Iako su s vremenom poruke bile sve rjeđe, kakav-takav kontakt između dvije adrese, one u Puli i Osijeku, zadržan je. Kada su konačno prevedeni i objavljeni Banditi, odlučio sam se ponovno obratiti profesoru kako bih ga obavijestio o tome, ali i kako bih mu zahvalio na podršci. Nadolazeći mjeseci trebali su poslužiti kao prilika za susret i nastavak razgovora. Međutim, iste sam večeri saznao da je profesor preminuo te da je pokopan u krugu obitelji u Pazinu. Otišao je tiho, ostavivši neizbrisiv trag kao povjesničar koji je inspirirao brojne kolege, ali i kao doista jedinstven čovjek.
Luka Pejić