Ciklus novovalnih razgovora o vremenu, prostoru i napose glazbi u Estetičkom laboratoriju Filozofskog fakulteta Osijek.
Razgovarali Marijan Krivak i Goran Rem.
AZRA ili… Ravno do dna
Bio sam tamo. Negdje u crnoj, uzavreloj tami naspram pozornice na kojoj su svirali, pjevali, znojili se i… bilježili povijest. »Noći su ovdje čudne dileme…« Doista, kao u nekom filmu uranjao sam u »Tople usne žene«. (Da, bio je tu i neki FILM, renegati iz banda o kojemu govorim sada… Sve, ipak, počinje od A… kao AZRA!) No, ubrzo je došlo do otrežnjenja koje traje do danas, »Teško vrijeme za matore, prijatelju moj« (i još traje).
Skupa s ekipom bliskih mi »derača gradskog asfalta«, potrefili smo pravu večer ((od njih sedam u nizu) da uđemo »Ravno do dna«. Pustili smo Fantomu slobode da nam u Kulušiću razotkrije tajnu, skrivenu bît svega. Ni manje ni više… Kao u čuvenu, ultimativno nostalgičnom filmu Stand by Me, ćutili smo da nikad više nakon toga neće biti isto u našem životu. Ta srijeda u Kulušiću, 21. listopada 1981., moj je Ereignis, kantovski »izlazak iz samoskrivljene nezrelosti«… prosvjećenje, epifanija Tu-bitka.
Pretjerujem? Naravno, no »tim gore po činjenice«, zaključio bi Hegel. Branimir Štulić, bio je »vječito gunđalo«. A što je od mene, »starog prdOnje« preostalo? Upravo, »vječito gunđanje« i nikad pomirenost s vremenom i prostorom u kojem živim! »Ljudi bez kalibra i ideje, ufuravaju nam istine, crno-bijele«. Hej, osvrnite se… Da li se što promijenilo od 21. 10. 81? Dragi mi kamerad Goran postavio je pitanje, gdje je nestao Đoni od 1991? Nova, tada iznova izmišljena povijest i narativ o našoj arhenomičnosti i etničkom samobitku u sebe nije mogla progutati Đonijevu AZRU. Jer, nije to Heineova romantička heroina… Radi(lo) se ovdje o »urbanoj poeziji« asfalta, što je lucidno primijetio Goran. Čak i »antologiziranoj«… »Ludilo, snagom oceana, plavi moju dušu i nagriza um…« Za razliku od većine su-etnika – a koji su sada svoji na svome – »… ja sam tu slučajno i PROKLETO SAM LJUT«.
mk
Znam jedan, a i više veza i brakova koji su krenuli iz Štulinih laganiški i ništa ih nije nikada odkotrljalo ravno do dna, nego su se začudili kada je nedavno jedna htv-ovska zabavljačica izvela neusporedivo dostojanstven performens skladbe Ako znaš bilo što, posve ravnopravan promuklim respektima Marijana Bana u izvedbama nekog drugog naslova.
On je loš pjevač, glazbenik, pjesnik, aranžer i producent, ali je imao kreativno ludilo koje fascinira i koje mu je omogućilo dvadesetak antologijskih pjesama, kaže o Branimiru Johnnyiju Štuliću povjesničar umjetnosti Darko Glavan. Pošto je Bregović do „autentičnosti“ došao tako što je porekao rokenrol i preodenuo ga u njegovu suprotnost, bio je potreban Štulić da ga spase, okrene proces naopačke, i podari mu zasluženu budućnost, piše psiholog Dragan Ambrozić. Igra s cenzorima i politikom davala je aureolu Johnnyju kao čovjeku većem i važnijem od sistema koji će se za koju godinu početi neumitno i nepovratno urušavati, piše ekonomist Aleksandar Dragaš. Sociolog Marjan Ogrinc, uz priču o Punku pod Slovencih veli: Azra zna da su Pankrti donijeli i oslobodili demokratizaciju društva. Grogy dodaje: …nema boljeg!
Meni priča o Azri počinje kada krajem 70-ih Ante Batinović našem tadašnjem izletu na Sopot i jednom malom krčećem tranzistoru odvrće uzbudljiv demo A šta da radim, i mi se svi zaledili usred nekih sendviča, ali nečuli tko je autor, a zatim na Lokosima, na maturalki svih vinkovačkih škola 1978., znači tjedan kasnije, između hrpe nepoznatih bendića čuli i live te pjesme i to uživo, hahaha. Opaka Prijetnja, smrt Emocije, čut će se tek malo poslije kod Cavea na neki drugi dubokotamni način, ali Društvo kao neetičko minsko polje nepodnošljive morfologije je Johnnyijeva dehijerarhizirana tema, nadrealnija od pionira iz Rijeke – Parafa ili razpištoljenih Pankrta iz Ljubljane.
Onda priča preskače na osječki koncert 1980., na kojem smo svi spremni pjevati sve pjesme albuma Azra, a ostajemo bez teksta na barem trideset pjesama povrh tih snimljenih…
Onda dolazi neka sredina 80-ih kada dvaput puca kontakt usred pjesme Anđeli, s međupauzama rekonstrukcije kablova, da bi stage „napokon“ pao, a Azra nastavila, u trećem pokušaju, izvesti tu istu pjesmu. Sve ostalo je razgovor je li bolji pjesnik Jura ili Štula, a neodgovorivost nas puni žustrinom argumenata sve dok ta nesretna država ne nestane.
Onda se opet nastavlja Johnnyijev genijalno loš izbor suradnika, ali svira u svim selima i gradovima gdje ga slušat hoće (pjevao je to Dado T. prebrzo gubeći svoj sedamdesetaški talent jakih prog-Time), a Ambrozićeva tvrdnja ne može biti preciznija, punkandrollizira Azra sve što će onda poslušati 1990-tu i zaključak gloura prvog privatnog rock-časopisa Heroina – Branka Maleša da ne slušati rock znači živjeti nepismen.
Kao loš glazbenik i tekstopisac Štula je imao sve što je trebalo za punk, a i sve što je nedostajalo novovalnom višestrukom ostajanju valova novog vala unutar 80-ih. U nekom trenutku 1987. ili 1988. osječka skupina No passaran izvodi najbolju nepoznatu i ne postojeću pjesmu Azre – Kao u izlogu.
Ipak, lošinu ostavimo svijetu kao kontekstu iz kojeg je – naderalirajući medijske odjeke i Povijest u političkoj interpretaciji – precizno „prepisivao“, a tekstovi su mu „završili“ ne samo u njegovoj samostalnoj zbirci pjesama, nego i 1995. u najvažnijoj antologiji hrvatskoga pjesništva posljednjih trideset godina Strast razlike, tamni zvuk praznine (autora Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića), zatim u najreprezentativnijoj panorami hrvatske umjetnosti nagrađenoj 2005. u Poljskoj za knjigu godine – Widjec Chorwacje (Vidjeti Hrvatsku), a smješten je i u monografski doktorski rad 2019. Njegovi su tekstovi „završili“ i još ranije – 1989., bivajući intertekstnim matricama, i u zbirci priča Led & dugi marš Mate Bašića, a četiri godine ranije ušli su u jednu kultnu short story multimedijksog umjetnika Stanislava Habjana, u tekst Johnnyijeva slika ili ljubav gomile.
Zatim je odjednom nestao, ubilo ga beznađe.
Goran Rem
