N A J A V A
VRIJEME: utorak, 19. travnja 2022. u 19 sati
MJESTO: Mala vijećnica Filozofskog fakulteta (soba 39 na I. katu)
U razgovoru sa Zoranom Roškom sudjeluju Milijana Mičunović, Davorin Ćuti i Boris Bosančić.
>>> Kako je razgovor tekao i više o samom događanju pročitajte >>> ovdje
Stvarnost u tehnosferi – ali ne samo u tehnosferi! – za Zorana Roška dolazi u obliku televizijskog signala, posredstvom našeg uma, neovisno o činjenici njezinog postojanja ili nepostojanja.
„Svijet je psihička televizija: čovjek, hipnotiziran vlastitim životom, bulji u prazni ekran svojega postojanja, i odjednom, paf, na njemu iskrsavaju neke slike, neki osjećaji, neke misli, neka iskustva. Svaka je pojava demon koji nas progoni i projicira se u oko našeg duha.“ (Z. Roško)
Inherentna umnost našeg iskustva o kojoj govori Zoran Roško tjera nas u jednom trenutku postaviti pitanje: živim(o) li u simulaciji? Ako i ne živimo, jesmo li – zbog zadanog „umnog načina bivstvovanja“ – uvijek prisiljeni odabrati jedan od ponuđenih „Matrixa“ kao mogućnost „najmanjeg zla“? Hoće li tehnicizacija prirode i čovjeka završiti njihovim konačnim prevođenjem u simuliranu zbilju u kojoj je umjetno posve „progutalo“ prirodno i u kojoj je, kako je Gibson opisao u uvodnoj rečenici Neuromancera, „nebo iznad luke boje televizijskog ekrana podešenog na kanal koji je prestao emitirati.”.
[Što znači kada kažemo da sa] „…sve ubrzanijim razvojem tehnologije dolazi do narušavanja naše percepcije zbilje? Tehnologija postaje brža od našeg iskustva zbilje, pa zbog ove vremenske distorzije dolazi do promjene u samome tkivu onoga što je za nas ‘zbiljsko’.“ (Z. Roško)
Moderna tehnologija ne proizvodi samo artefakte u zbilji, nego prodire i u samu ontološku strukturu postojanja neumoljivo proždirući vrijeme i prostor, nadomještajući samu zbilju efektom zbilje (P. Virilio). U toj infosferi napučenoj inforgovima (L. Floridi) sama informacija kao brzina, postaje treća dimenzija materije, pored mase i energije.
Što se krije iza „bezazlene“ misli „da bi stroj jednoga dana mogao raditi (i misliti) sâm“? Osim neslućenih mogućnosti razvoja umjetne inteligencije, ona inaugurira i doba u kojem smo svjedoci korjenitih promjena u filozofskim stajalištima u pogledu pitanja što znači biti čovjekom u doba post-antropocentrizma. Riječ je o posthumanizmu ili zbirci raznolikih, ponekad i oprečnih, pogleda na današnji biotehnološki razvoj i (s njim povezanu) promjenu u čovjekovu odnosu prema okolišu, životinjama i vlastitom biću. Od optimističnih pogleda, poput transhumanističkih (D. Haraway) koji predviđaju i transformiranje ljudskog tijela u informacije (ideja učitavanja uma u računalo), do biokonzervativističkih (F. Fukuyama) i otvoreno antihumanističkih (N. Land), posthumanizam sa sobom (do)nosi i određenu dozu nepovjerenja u budućnost. Je li naša želja za samotransformacijom i usavršavanjem, odražena u načelima i vrijednostima transhumanizma i posthumanizma, samo posljedica cinizma i razočarenja u mogućnost kulturne, društvene i političke transformacije? Neki od nas postaju, možda i bezrazložno, krajnje sumnjičavi spram informacijske tehnologije u cjelini: je li čovjek dobro postupio što je anorgansku materiju u obličju informacijske tehnologije i umjetne inteligencije „probudio“ u okrilju prirode? Ili je ona oduvijek „budna“, samo na svoj način, u formi anorganske inteligencije (da se poslužimo izrazom našeg gosta) a koju dosad nismo zamjećivali…?
S praktičnog stajališta, pak, postavlja se pitanje jesu li algoritmi, kao metodološki alati koje znanstvenici sve više primjenjuju u svom radu, u stanju premostiti probleme na koje danas nailazi znanost u svom razvoju? Poznato je da su u nedavnom znanstvenom istraživanju (https://www.independent.co.uk/tech/ai-algorithm-discovers-hidden-plants-alien-life-kepler-tess-data-a9689381.html) pomogli iz „hrpe“ velikih podataka detektirati pedesetak ezgo-planeta, pogodnih za život, a što je promaklo samim znanstvenicima. Općenito, u kontekstu razvoja algoritama koji započinju „stvarati” tehničke, znanstvene i književne tekstove, započinje i rasprava o budućnosti književnosti (ili književnosti budućnosti).
O svemu ovome razgovaramo sa Zoranom Roškom, profesorom filozofije i komparativne književnosti, autorom knjige teorijskih tekstova Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla (2002) te tri postmodernistička romana Ljepota jede ljude (2011), Minus sapiens (Oceanmore, 2017) i Bogart i Seranoga (Oceanmore, 2020). Za roman Minus sapiens 2018. dobio je nagradu Janko Polić Kamov (https://mvinfo.hr/clanak/zoran-rosko-dobitnik-nagrade-janko-polic-kamov-za-roman-minus-sapiens). Priredio je zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet (Oceanmore, 2010). Bio je urednik u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Pet godina bio je glavni urednik dvotjednika za kultura i društvena zbivanja Zarez. Održava i dva bloga: Roškofrenija (http://roskofrenija.blogspot.com) i Zoran Rosko Vacuum Player (http://zorosko.blogspot.com). Od 1986. zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba kao knjižničar-informator.
