Jezik ‒ kakav doista postoji ‒ rijetko je jednostavan, binaran, crno-bijel, bez iznimaka, formalno dosljedan i simetričan. Jezik je, kao društvena činjenica, upravo onakav kakvi su i govornici ‒ kompleksan, šaren, raznolik i pun neobičnih oblika, značenja, izraza i praksi.
(Starčević, Kapović, Sarić, Jeziku je svejedno, 2019.)
Standardni jezik određuje se najčešće kao jedinstveni i općeprihvaćeni, normirani i standardizirani idiom svih pripadnika jezične zajednice na cjelokupnom području. Tijekom cijeloga obrazovnog sustava, pa i kasnije, ponavljamo da se standardni jezik mora neprestano učiti i njegovati, a tome doprinose, ili se to bar tako želi prikazati, u javnokomunikacijskom prostoru vrlo popularni jezični savjeti.
20. studenoga 2025. gostujuće predavanje na našem fakultetu održao je dr. sc. Mate Kapović, redoviti profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a povod je gostovanja bila njegova najnovija knjiga Jezični savjetnik za 21. stoljeće (2024).
U knjizi Kapović kritički analizira jezične predrasude i dominantne jezične ideologije koje se jezičnim savjetnicima, emisijama u masovnim medijima, ali i stručnim radovima u području jezičnog planiranja promoviraju kao neutralni, objektivni i znanstveni pogledi na jezična pitanja. S druge strane, uočava se da je broj takvih savjeta obrnuto proporcionalan znanju standardnoga jezika prosječnih govornika, odnosno proporcionalan njihovoj jezičnoj nesigurnosti. Cilj je knjige kritika proširenih stavova prema kojima su nestandardni jezični varijeteti iskvareni i manje vrijedni jezični kodovi, te, napominje autor, tu njegovu kritiku nipošto ne treba poistovjećivati s napadom na standardni varijetet.
Lingvistički gledano, protumačio je Kapović, svi su glasovi, oblici, konstrukcije i značenja koji se redovito javljaju u jezičnoj praksi neke jezične zajednice pravilni. Ako se neki element u jeziku upotrebljava, automatski je i pravilan u smislu da odražava neko jezično pravilo, neki obrazac upotrebe, te ga govornici znaju interpretirati. Kako je pak jezik u samoj svojoj naravi simboličan i arbitraran, ništa u jeziku ne može biti bolje ili ispravnije u apsolutnom smislu. U pogledu na normiranje Kapović upućuje na razlikovanje preskripcije od preskriptivizma pri čemu je preskripcija tehnički, iz lingvističke perspektive proizvoljan, društveno i politički uvjetovan postupak normiranja određenog idioma i njegovih oblika i struktura, a u svom se suvremenom obliku javlja i kao uvjet i kao posljedica formiranja nacionalne države. Preskripcija postaje preskriptivizam kada propisivanje načinom i sadržajem prelazi razumne granice, te se, umjesto da se govornicima ponude razne jezične opcije za nadregionalno sporazumijevanje, standardni dijalekt prikazuje kao jedini legitiman varijetet, nameću teško ostvarive norme i pretjerano zadire u svaki vid jezične varijantnosti. Ono što treba imati na umu jest činjenica da kritika preskriptivizma nije kritika standarda kao zajedničkog varijeteta nego kritika stava da je jedan varijetet bolji od drugih. „Opravdanje“ za preskripciju, a onda i za preskriptivizam, jest tvrdnja da bi govornici bez normiranog standarda bili osuđeni na nemogućnost komunikacije i izoliranost u svojim lokalnim govorima, no to je, istaknuo je Kapović, jedan od mitova o jeziku te je takva tvrdnja ‒ netočna.
Zašto pročitati ovu knjigu? Da bismo kritičkim okom pogledali ono što nam se svakodnevno servira pod krinkom jezične kulture, te još važnije, da bismo jezik promišljali, da bismo o njemu razgovarali te da bismo ga znanstveno utemeljeno proučavali i tumačili. Trebamo li, nakon svega, strahovati za (standardni) jezik? Odgovor na to pitanje pronaći ćemo u novom poimanju jezične kulture, a možda i novog standarda koji će morati djelovati u dva smjera. S jedne strane morat će nas zaštititi od jednoobličnosti, a s druge pronaći rješenja za međusobno sporazumijevanje: komunikacijski učinkovita i prihvatljiva rješenja.
Gostovanje prof. Kapovića završilo je pitanjima vrlo zainteresirane publike koju su činili studenti i profesori Filozofskog fakulteta, ali i zainteresirani građani, te porukom da jezik treba biti prostor slobode.
Ana Mikić Čolić