Estetički laboratorij Filozofskog fakulteta

Nedavna događanja

19. siječnja 2023.
Mišljenje i slušanje: Hērakleit – Parmenid – Platōn – Aristotel – gost prof. dr. sc. Igor Mikecin

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/p0X2khL5laA

https://youtu.be/p0X2khL5laA U Maloj vijećnici Filozofskog fakulteta u četvrtak, 19. siječnja 2023. prof. dr. sc. Igor Mikecin s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu održao je gostujuće predavanje na temu Mišljenje i slušanje: Hērakleit – Parmenid – Platōn – Aristotel.

U naslijeđenu filozofijskom nauku o osjetu već od Grka, najkasnije od Platōna i Aristotela, ali već i u Parmenida, mišljenje i gledanje ističu se kao dvije najvrijednije vrste osjetna zamjećivanja nasuprot svim ostalima. Među njima se opet osjetu vida pripisuje iznimna uloga, ponajprije zbog njegova prinosa spoznaji istine i njegove unutarnje srodnosti s mišljenjem. Štoviše, samo mišljenje određuje se u analogiji s gledanjem kao gledajuće, motreće (theoria) ili zrijuće (thea) mišljenje. Ujedno se ono osjetno i ono neosjetno, tj. osjetno zamjećivanje i neosjetno mišljenje međusobno suprotstavljaju i ponekad čak odvajaju. Ono neosjetno se određuje kao ono jedino istinito, vječno, nepromjenjivo i uvijek samo sa sobom isto, te kao ono koje je dostupno jedino mišljenju, dočim se ono osjetno kao ono uvijek nejednako i stalno promjenjivo bivajuće, jedino osjetima zamjetljivo, podređuje onomu neosjetnomu kao njegova pojava. Osjetno zamjećivanje stoga u takvoj suprotnosti prema mišljenju nije istinsko spoznavanje nego varljivo i istini samo slično. Analogija gledanja i mišljenja ima svoje posljedice ne samo za razumijevanje naravi mišljenja, nego i za osebujnu danost mislivoga i osjetno zamjetljivoga, tj. za izlaganje bitja jesućega uopće. U tome da slušanje zaostaje za gledanjem pokazuje se zaborav sluha u filozofiji. Sa zaboravom sluha ide i zaborav dimenzije slušanja u mišljenju. Zaborav sluha pokazuje se nadalje kao zaborav biti mišljenja i onoga što se uistinu ima slušati i čuti. Prvenstvo gledanja pred slušanjem (videocentrizam) mjerodavno je za cijelu povijest filozofije od Platōna do Hegela. Razgradnja vladavine vida sada je bitan izazov za filozofiju. U svezi s time stoji zadaća prevladavanja razdvajanja onog osjetnog i neosjetnog, kao i mišljenja i osjetnog zamjećivanja. Iza suprotnosti osjetnog zamjećivanja i neosjetnog mišljenja valja otkriti slušanje kao odlikovan način opažajuće pomnje (noein) i temeljni karakter sabirućeg razabiranja (legein). Ta se zadaća može zbiljski preuzeti samo pod uvjetom povijesnoga spomena prvo na lučenje mišljenja i osjetnog zamjećivanja u Platōna i Aristotela i drugo na određenje razabiranja u Hērakleita i Parmenida, te na porijeklo spomenutog lučenja.

18. siječnja 2023.
Ženski sud – feministički pristup pravdi

Sudovi sude… Sudovi dosuđuju, ali i presuđuju. Međutim, svi mi u humanistici vrlo dobro znamo da takovrsna građanska institucija suda zapravo slijedi tek logiku – prava. I to onog formalnog. Isto se, pak, pravo ravna prema paragrafima, protokolima, procedurama. No, Pravo u ovome smislu ne znači i… pravednost, tj. Pravdu. O svemu ovome još je prije cijelo stoljeće progovorio Walter Benjamin u svom čuvenom eseju »Zur Kritik der Gewalt« (Uz kritiku sile/nasilja). Nažalost, pravo i pravednost dvije su, vrlo često, različite »stvari«. Stoga trebamo i moramo iskoračiti iz formalnog okvira prava.

EstLab je u kišovitoj osječkoj večeri, 18. siječnja napravio taj – »iskorak«. Naime, na FFOS-u ugostio je program naziva »Ženski Sud – feministički pristup pravdi«. Događaj je bio posvećen eponimnom zbivanju, upriličenom u Sarajevu, između 7. i 10. svibnja 2015. Staša Zajović, ispred čuvenih Žena u crnom iz Beograda, te Nela Pamuković, iz zagrebačkog Centra za žene žrtve rata Rosa, moderirale su gostovanje četiriju žena sudionica spomenutog »Ženskog Suda«. Nakon kratkog, ali vrlo sugestivnog uvoda u događaj, kojeg je predstavila Staša Zajović, prikazan je dokumentarni film Filipa Markovinovića, u produkciji Žena u crnom. Doista, sama kino-zabilješka ostvarila je temeljnu namjeru pokretača ove jedinstvene akcije žena s područja bivše Jugoslavije, da iza sebe ostavi trajan dokument jednog historijskog zbivanja. Dinamiziran je to i ritmičkim kino-jezikom iskazan filmski izričaj koji je, zasigurno, ostavio dubok dojam i trag na sve prisutne gledatelje u dvorani 39 FFOS-a. No još je jači utisak ostavilo ponovno svjedočenje  triju žena koje su sudjelovale na sudu/konferenciji i na filmu. Naime, njih tri, uz podršku feminističke psihoterapeutkinje Marijane Senjak, nakon projekcije uživo je ponovno svjedočilo pred prisutnim auditorijem. Svoja su dramatično-tragička iskustva iznijele Marica Šeatović iz Novske, te Jovanka Carević i Milica Miladinović iz Zagreba.

Posebice se emotivnim i potresnim pokazalo svjedočenje jedne od njih, koja je bila žrtvom silovanja u mračnim ratnim zagrebačkim devedesetima. Njezin je iskaz u dvorani izazvao osobito intenzivan doživljaj šoka i suosjećanja. Žene su, kao i muškarci, tada bili ponižavani i izloženi najbrutalnijem nasilju samo zato što su bile/i »pogrešne nacionalnosti«. Jedna od hrabrih žena, etnička Hrvatica je, npr. na upit svojih zlostavljača, kako se ona kao katolkinja mogla udati za Srbina, odgovorila: »Ne, ja sam se udala za Čovjeka«.

Kako je Staša Zajović kasnije napomenula, ipak ne smijemo u suočenju s ovim Ženama primarno imati osjećaj sažaljenjia i svjedočenje nije trebalo prenijeti tek žalovanja nad podnesenom žrtvom. Emocija treba biti ona Otpora i – Hrabrosti. Ženskoj, ali Ljudskoj uopće. I doista, ovo je bilo osebujno iskustvo u ovdašnjem okružju i uz gostoprimstvo ustanove fakultet kao i udruge Estetičkog Laboratorija. U Osijeku je to bio dosad nezabilježen – na ovaj način »neviđen« i »nečuven« – emotivan i katarzičan događaj. I to najinspirativniji za promišljanje. Također, i autentičan u smislu poznata Agambenova diskursa iz knjige podnaslovljene, Arhiv i svjedočenje (Ono što nam ostaje od Auschwitza, 1998.).

Također, namjera organizatora/ica jest bila (i) da ovo svjedočenje prenese u akademski okvir. To se pokazalo jednako primjerenim, te filozofskim pregnućem. Uz posvetu prijateljici Staši, mogu na koncu reći da je ovo zbivanje i njegova artikulacija bilo na tragu analiza Hannah Arendt, kao i Shoshane Felman. DA, »Ženski sud« otvorio je okvir za razotkrivanje »pravno nesvjesnog«. Feministički pristup pravdi »otškrinuo« je, dakle, »vrata« za suđenje/a koje/a će se neminovno jednoga dana morati zbiti na tlu država bivše Jugoslavije. Naime, »suđenje sudu« I, još važnije, »suđenju povijesti nasilja« (Arendt, Felman) na ovim prostorima.

Na koncu, mogu tek kazati, ispred nas, Drugova iz EstLab-a: »Hvala Vam, Žene!«. I na posjetu i na svjedočenju… Biti Hrabrom poput Vas uvijek ostaje trajnim smjerokazom za sve nas koji prisustvovasmo ovoj jedinstvenoj večeri na FFOS-u. mk

13. prosinca 2022.
EstLab razgovor: “Nužnost filozofije” – gost Ivan Milenković

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/KxtQ3yoMGEE

Koja je »nužnost filozofije«? I je li, uopće, danas još uvijek nekome filozofija »nužna«? Konačno, u čemu bi bila ta nužnost kada nam je sve »programirano«?

Gost koji je zaokružio ovogodišnju sezonu tribina u okviru sekcije DIJA-LOGOS Estetičkog laboratorija, nastupivši pred studentima i zainteresiranima u utorak, 13. prosinca bio je – Ivan Milenković. Svakome iole informiranom o »stvari mišljenja« na ovim prostorima, nije trebalo reći više od ovoga imena. Dugogodišnji urednik na Trećem programu Radija Beograd, te suradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, jedan je od ljudi koji svoj poziv smatra rijetkom privilegijom, ali i neprestanom zadaćom razotkrivanja svih anomalija ovog planeta, koji još uvijek nepravedno (?) nazivamo »svijetom«. Jednostavno, Ivan je nužni sugovornik u svim stvarima vezanim za još preostale prostore SLOBODE oko nas.

Kako spasiti opstojnost filozofije? Ili, kako još uopće spasiti svoju dušu danas?  »Ljudi… pišite!« I opet… »pišite«. Pa i onda kada se čini da je to pisanje uz vjetar! (S vetrom uz lice, 1986., jedan je od najvažnijih albuma kultne BG-skupine EKV.) Dakle, Ivan Milenković je svoj uvodni ekskurs posvetio nužnosti mišljenja cjeline. A to filozofija, zapravo i JEST! Pa makar to činila i iz tako provokativne pozicije koju u svom djelu utjelovljuje Gilles DELEUZE. O Deleuzeu, Nietzscheu, Machiavelliju i, last but not least, Hannah Arendt bilo je ponajvećma riječi u dijalogu što ga je Milenković vodio s Boškom Pešićem, profesorom filozofije s FFOS-a. U živom i polemičkom dijalogu, došlo se i do konstatacije da je danas na djelu ona »banalnost zla«, koju tako maestralno spominje baš Arendt. S druge, pak, strane, Deleuzeovo mišljenje »kontingencije«, kao slučajnog početka mišljenja, nadaje se nužnosti svakog mogućeg opstanka onoga što zovemo filozofijom! Naime, umijeće smišljanja, oblikovanja i proizvođenja pojmova.

Što čini filozofa, prema našem prijatelju Ivanu? Filozof nikada ne smije pristati da se svi prema njemu odnose s »tapšanjem po leđima« i odobravanjem. Filozof mora oko sebe proizvoditi nelagodu, otpor i nesnošljivost zbog svojeg provokativnog nastupa(!?). Kada je drugima oko vas u vašemu društvu neprijatno, onda ste – zbiljski FILOZOF. Nikom ne povlađujući, ovakav čovjek »tjera na«… mišljenje.

Ivan Milenković nikoga u publici zasigurno nije ostavio ravnodušnim. Njegov suveren nastup i dojmljiva promišljenost izgovorenih stavova bio je nesumnjivi »protreptikos« (Aristotel), »nagovor na filozofiju«.

EstLab mu se, i ne samo zbog toga, od sveg srca zahvaljuje! mk

6. prosinca 2022.
EstLab razgovor: “Hrvatska politička estetika” – gost Viktor Ivančić

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/Ru15oQWygHY

U utorak 6. prosinca 2022., »sveti Nikola« podario je članovima i pobornicima EstLaba – kao i ostalim zainteresiranima, koji će to tek postati! – gostovanje »jednog od trojice« iz Ferala, te njihova studija VIvaLUDEŽ, Viktora Ivančića. U razgovoru s ovim korifejem nezavisnog novinarstva, razotkrio se čitav niz momenta koji razotkrivaju posebičnost ovog posebičnog novinarskog diksursa. Međutim, ne radi se ovdje tek o »novnarstvu« već i o nečemu što je važnije… Naime, SLOBODA. Ona je poveziva i sa samom »stvari mišljenja« za koju se zalažu članovi Estetičkog Laboratorija pri Filozofskom fakultetu u Osijeku, od samog njegova osnivanja. Čitanje, pisanje… mišljenje i razgovor, posebice KRITIČKI DISKURS dio su onog pregnuća koji u samu stvar unosi još puno više. A to je… preostala smislenost nečeg poput filozofije i humanistike an sich.

Viktor Ivančić međunarodno je nagrađivani novinar, esejist, romanopisac, satirik zbilje oko nas, kolumnist kultne Bilježnice Robija K… No, ponajprije, ustrajni je Lucifer (čitaj: lučonoša) razotkrivanja svakovrsnih iskaza »kozmičke sile gluposti« (Krleža, Na rubu pameti), i ne samo, u Hrvata. Ako su se još kao mladci pojavili kao kritičari socijalističke Jugoslavije, Feralovci nastavljaju s tim poslanjem, pa i medijski prepoznatljivije, te pomnijom analizom i u suverenoj i demokratskoj nam, »našoj Hrvatskoj«. Ako su se u SFRJ bavili partijskim strukturama i petrificiranim »protunaravnim« sustavom, u državama sljednicama, slijedeći dijagnostiku Rastka Močnika, ukazuju na zlu kob »naravne fašistogenosti«. Nota bene, to je i strukturalni svjetski problem. Da je Ivančić i filozofski svjestan autor dokazuje i naslov njegova romana Vita activa. Literariziranje kao modul pristupa nakaznim »bespućima povijesne zbiljnosti«, pak, primjenjuje političkom studijom pod naslovom Točka na U. Ipak, za nas se ponajprije pojavljuje prosvjetiteljem osebujnim žanrovskim hibridom, Radnici i seljaci koja je »montenjovski« podnaslovljena kao – Eseji. Reminiscencija na gotovo pa zaboravljenu nam povijest prostorâ što ih nastanjujemo, mogla bi biti pedagogijskim nastojanjem oko obrazovanja »kritičke svijesti«.

Razgovor je protekao u izrazito dinamički intoniranom ozračju. Studenti FFOS-a mogli su saznati mnoštvo podataka o novinarskoj profesiji, koja je, ne samo u zemlji u kojoj živimo, kako Ivančić kaže, danas »pokorena profesija«. Da tomu ne bi nikako trebalo biti tako pokazao je i svojim izlaganjem u kojem se novinarstvo pojavljuje mogućim kao kategorija JAVNOG DOBRA. U tom smislu se SLOBODA i KRITIČKO MIŠLJENJE pojavljuju nezaobilaznim, kako u medijskoj sferi tako i očuvanju filozofije i humanistike po sebi. Nakon razgovora razvila se žustra i vrlo zainteresirana rasprava. Ivančić – i sam vrlo kompetentan čitatelj filozofije, posebično Hannah Arendt, Agambena, Foucaulta i Sloterdijka – pokazao se poticajnim sugovornikom i »lučonošom« hrabra i SLOBODNOG iskaza o svim anomalijama sredine u kojoj živimo. mk

8. studenog 2022.
EstLab razgovor:
O IZVANREDNOM STANJU kao načinu vladanja suvremenošću

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/gvZTr2EgmUA

Na događanju u utorak 8.11.2022. godine, kao što je svakoj filozofskoj raspravi i shodno, panel EstLab-a je Agambenovu misao razmotrio na više osebujnih načina, iznjedrivši pritom nekim sasvim intrigantnim zaključcima. Koncept takozvanog ,,izvanrednog stanja” zauzima povlašteno mjesto u Agambenovoj bibliografiji, a paralele između njegovog (možda najpoznatijeg) djela, naime, knjige ,,Homo sacer” i ovog termina, povučene su sasvim savjesno i uspješno, u nakani da se njegov cjelokupni utjecaj  prikaže i temeljito analizira. Ako išta, posrijedi su upravo bila kreativna pitanja, više nego li jednolični i (po stoti puta izneseni) odgovori koji nastoje probiti u rafiniranost Agambenove teorije. Što je to, ustvari, izvanredno stanje i zbog čega li je tako izvanredno? Kako se do njega dolazi i zašto? Koji uvjeti su neizostavni za njegovu aplikaciju te postoji li ono i u drugim društveno-političkim okvirima — izuzevši pritom državu i vladu? Rasprava je neminovno obilovala bogatstvom perspektiva, sežući od moderne književnosti do primjera iz popularne kulture, a uvidi ostvareni u sintezi s animiranom publikom samo potvrđuju činjenicu da ovakav oblik akademskog diskursa ima svoje mjesto u poslanstvu traganja za istinom i znanjem, a možda čak i više nego bilo koji drugi?
Agambenov je ključni uvid upravo to da izvanredna stanja oblikuju temelj naše mondene svakodnevice, tako što se očituju ne samo na razini vlade, već i drugih sfera moći: društva, religije, čak i jezika te ljudske stvarnosti općenito. Slijedeći tu istu logiku, mada mnogo prije, Franz Kafka je u svojoj ,,Preobrazbi” — za stvorenje u koje se Gregor Samsa pretvorio — uporabio pojam ,,Ungeziefer”, a koji označava biće tako niske prirode da ono (prema poganim vjerovanjima) nije bilo podložno žrtvovanju u obredne svrhe; nešto sasvim negativno, izuzeto, neubrojivo i nepodložno klasifikaciji. Nije li to ,,Homo sacer” u svom osnovnom obliku? Nije li to suvremeni čovjek u svom (ne)prirodnom okruženju? Nije li to ,,izvanredno stanje” u svakidašnjici ljudi? Međutim, bitno je da ne očajavamo kada nas se ubaci u koloplete izvanrednih stanja, već da izvanrednost ispravo prepoznamo upravo u takozvanoj ordinarnosti. Tada ćemo uvidjeti nove obzore kroz pukotine svega starog — u nemoći vlasti i u nemogućnosti spokojstva. Shvatit ćemo, naposljetku, da je sve na koncu ipak posve iznimno i strano. Nejasno i izvanredno, kako mora biti…
ab

11. listopada 2022.
EstLab razgovor:
SMISAO ŽIVOTA Borana Berčića – filozofija kao mogući odgovor?

YouTube snimak događanja: https://www.youtube.com/watch?v=5TrYxC3dSKc

U dvorani 39 Filozofskog fakulteta u Osijeku održano je prvo »događanje« u novoj sezoni EstLab-a (već dobro nam znanog Estetičkog Laboratorija FFOS-a). Gost tribine/filozofskog razgovora bio prof. dr. sc. Boran Berčić, redovni profesor u trajnom zvanju s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Tema je bila i više negoli intrigantna! Pod naslovom »Smisao života Borana Berčića. Filozofija kao mogući odgovor?« parafraziran je kultni film iz osamdesetih prošlog stoljeća Monty Python Meaning of Life. Razgovor je odmah krenuo s izravnim pitanjem o tomu što je najvažnije filozofsko pitanje, barem za pozvanog gosta ovog razgovora (ili usmjerenog predavanja kako se samo zbivanje može najprimjerenije definirati). Umjesto gotovo očekivanog odgovora o tomu da je to naslovno raspitivanje o »smislu života«… dobili smo izjavu da je to ipak odnos između ČINJENICA I VRIJEDNOSTI. Time je Berčić pokazao svoju inklinaciju za, analitičkim filozofima vrlo važnu, potrebu da se »stvari razjasne«. Cijeli je razgovor donio niz zanimljivih i neobičnih argumenta u prilog tomu da se, zapravo, sve što se može izreći, to čini jasno i razumljivo.

Boran Berčić je bio dugogodišnjim predsjednikom Hrvatskog Društva za Analitičku filozofiju. Otuda proizlazi i modus njegova filozofskog mišljenja. Kroz epohalno djelo njegova opusa, dvosveščanoj knjizi, neskriveno sudbonosnog(!) naziva, naime otkriva se… Filozofija (2012.) Već čitavo desetljeće udžbenik je to kojemu se neskriveno divimo, ali i koji, što je još mnogo važnije, neprestano propitujemo. Boran Berčić u knjizi daje »obuhvatan pregled glavnih tema i tokova filozofskog mišljenja«. To je »školski opis«… Međutim, koroz razgovor s Berčićem iskristalizirali su se mnoga važna pitanja vezana uz naše svakodnevne, no jednako tako i presudne PROBLEME što nam jedna »životna filozofija« u sebi postavlja. Dakle, Berčićev pristup filozofiji nije povijesni, nego problemski. Autor će u uvodnom napisu Filozofije ustvrditi »Da bismo znali što trebamo činiti, moramo znati zašto živimo?«  I dalje… »logički gledano, kako bismo znali zašto činimo bilo što, morali bismo znati zašto uopće živimo… Pitanje o ‘smislu života’ jest logička struktura naših razloga za djelovanje«. Kroz propitivanje mnogih ovakovrsnih, ali i srodnih nizova problema polagano se razotkrio i sam »smisao života Borana Berčića«. On bi se ukratko označio s – RADITI FILOZOFIJU. Jer, doista u svijetu u kojemu rad nije na osobito visokoj cijeni, ovakav napor mišljenja pokazuje se to dragocjenijim.

Događanje je na Filozofski fakultet privuklo brojan auditorij. Nakon  razgovora Berčića i M. Krivaka (njegova studijskog kolege s Filozofskog fakulteta u Zagrebu iz »sretnih 80-ih«), uslijedila je rasprava s cijelim nizom pitanja zainteresirane publike. A ima li drugog, važnijeg smisla filozofskog razgovora?

mk

2. lipnja 2022.
EstLab razgovor: Krleža o miru i ratu

U četvrtak, 2. lipnja 2022. godine, održan je razgovor o miru i ratu. Sveučilišni profesori Goran Rem, Igor Gajin i Željko Senković diskutirali su različite krležijanske perspektive na tu temu. Mir se iz prvotnog okvira velikog književnika pokazao krhkim i neostvarivim, sličnim “ljubavnoj iluziji”. Međutim, naglašeno isticanje ratnih stradanja i tragike (napose ciklus novela o zbilji Prvog svjetskog rata: Hrvatski bog Mars) može se uzeti i inverzno, kao poticaj za uvid u temeljne humanističke ideale. Sugovornici su istaknuli polimorfnost modernog diskursa, pri čemu je i pojmovni par “mir-rat” misliv samo kao prividno razdijeljena zbilja. Krleža je polemologičan u pristupu zbilji kao takvoj, a mir s druge strane nije ništa statično i neupitno, nego je uvijek relaciona kategorija, ostvariv u dinamizmu života i svijeta. Uz poznate autorove motive da je rat protivan “normalnoj ljudskoj pameti”, pokazatelj “gluposti koja se bezgranično širi” i “gorilizam”, promišljen je povijesni kontekst Krležina mišljenja rata, te je osvijetljen horizont: od njegova tzv. socijalizma do našega tzv. modernog postmodernizma.

Živimo u dobu mase koja kliče raspomamljenim diktaturama. Između beznađa i ravnodušnosti možda susrećemo još samo “bivše ljude”. Upravo se Krleža razračunavao sa mračnim snagama u nama i želio promjenu stvari iz korijena, pri čemu su mnogobrojni uvidi njegovih umjetničkih istina vođeni kritikom rata kao sramotom za “dostojanstvo pameti i morala”. U čovjeku živi rat kao “gladna hijena”, vođen svevremenom glupošću, a jedini pobjednik svih ratova je smrt. Ovaj veliki književnik je u mnogobrojnim tekstovima, od eseja i novela do poezije, prokazivao besmisao i grozotu rata. No presudno je pitanje kako misliti i ostvariti mir, tu krhku pojavu, sličnu “ljubavnoj iluziji”?

U prepunoj predavaonici Filozofskog fakultet u Osijeku, došlo je do zanimljivog dijaloga studenata, kolega i pozvanih profesora, pri čemu se od krležijanskih motiva na kraju razgovora prešlo na smisao književnosti i umjetničke istine uopće. Nadamo se da će ovakvi inspirativni razgovori pridonijeti daljnjem istraživanju hrvatske književnosti i kulture.

Željko Senković

24. svibnja 2022.
EstLab tribina: Što nam govori Krležina »EVROPA DANAS« (1935/2022)?

U utorak, 24. V 2022., na Filozofskom fakultetu u Osijeku održana je tribina u organizaciji EstLaba. Naslov tribine bio je Što nam govori Krležina »EVROPA DANAS (1933/2022)«. Povod temi bio je istoimeni Krležin esej, prvi puta objavljen 1935., no njegova neposredna aktualnost lako se može povezati s Europom u kojoj smo danas situirani. Posebično kada se vidi »glavinjanje« Europe u suvremenim svjetsko-političkim zbivanjima. Primjerice, jedno od pitanja koje nije moguće izbjeći jest: može li se uopće  »europski projekt« danas mislit neovisno o NATO-milijardama za naoružanje? Ili, ima li u Krležinu ciničko-kritičkom pristupu opstojećoj realnosti Evrope nekad što ne bilo aktualno za Europu koju »živimo« DANAS?

O ovim temama, između ostalog, razgovarali su filozof i sociolog Tonči Valentić sa zagrebačkog Tekstilno-tehnološkog fakulteta s profesorima s Filozofskog fakulteta u Osijeku: pjesnikom i teoretikom, Goranom Remom, teatrologom Ivanom Trojanom, kao i filozofom Marijanom Krivakom.

Je li Krleža proročki nagovijestio našu suvremenost? Da li je on doista, posebice svojim esejističkim, novelističkim, teatarskim i romanesknim opusom »suvremenik Evrope«? Je li Krleža i u svjetskim razmjerima značajan? Konačno, ne i najmanje bitno kakav je njegov odnos s Osijekom, posebično u kontekstu njegova čuvena »Osječkog predavanja«?

Kao i kod samog Krleže, prevladavali su mnogi polemički tonovi. Također, neupitna »predanost« medijske kulture spektakla realno opstojećoj slici Europe, pokazuje se manipulativnom iluzijom, kao u Krležino doba, tim više i danas. Realno, nitko danas ne bi bio spreman poginuti na barikadama Europskog Ustava! (A za koji se, recimo, zalaže još živući filozof Jürgen Habermas).

U zanimljivoj diskusiji, pred dobrano popunjenim fakultetskim auditorijem, postavljena su mnoga pitanja, ali i ponuđeni neki odgovori. Jedan je od njih i taj da Europa mora slijediti svoju filozofsku ideju i utemeljenje. Dakle, kao i u Krležino doba, još više i danas, Europa ostaje naš trajni usud i… zadatak.

mk

19. travnja 2022.
Književnost u tehnosferi: u razgovoru sa Zoranom Roškom

U utorak 19. travnja 2022., u organizaciji sekcije Tehnosfera EstLaba (Estetičkog laboratorija FFOS-a) i FUZ&JA programa popularizacije znanosti u Maloj vijećnici Filozofskog fakulteta Osijek održano je događanje pod naslovom »Književnost u tehnosferi«. Pozvani gost bio je nagrađivani književnik Zoran Roško, profesor filozofije i komparativne književnosti, i knjižničar-informator u Knjižnicama Grada Zagreba. Uz njega, u razgovoru su sudjelovali Milijana Mičunović, Davorin Ćuti i Boris Bosančić, članovi Estetičkog laboratorija Filozofskog fakulteta. Tema razgovora ticala se, općenito, razvoja tehnologije, a posebice razvoja informacijske i komunikacijske tehnologije i njezine perjanice umjetne inteligencije. Što se krije iza naoko „bezazlene“ misli „da bi stroj jednoga dana mogao raditi (i misliti) sâm“? Koje su krajnje mogućnosti umjetne inteligencije koja je od prepoznavanja lica u svom razvoju stigla dotle da sama stvara lica (https://generated.photos/faces)? Koja je uloga algoritama kao sve zastupljenijeg alata u znanstvenom istraživanju?

Kako je spomenuto u raspravi koja je uslijedila, biotehnološki razvoj, općenito, inaugurirao je doba posthumanizma, koje karakteriziraju oprečni pogledi na razvoj informacijske i komunikacijske tehnologije i (s njim povezanu) promjenu u čovjekovu odnosu prema okolišu, životinjama i vlastitom biću. Od optimističnih pogleda, poput transhumanističkih (D. Haraway) koji predviđaju i transformiranje ljudskog tijela u informacije (ideja učitavanja uma u računalo), do biokonzervativističkih (F. Fukuyama) i otvoreno antihumanističkih (N. Land), posthumanizam sa sobom (do)nosi i određenu dozu nepovjerenja u budućnost.

Mogućnost da živimo u simulaciji potaknula je vrlo burnu diskusiju u kojoj je Zoran Roško iznio nekoliko vrlo intrigantnih i originalnih teza. Život u simuliranom svemiru ne predmnijeva da se unaprijed radi o digitalnoj vrsti simulacije kao u filmu Matrix, prema mišljenju našeg gosta – vrlo ograničenom i manjkavom prikazu spoja računala i čovjeka, nego uključuje i svoju analognu i možda nama još nepoznatu vrstu simulacije.

Prema Zoranu Rošku, sve je tehnologija, pa kad govorimo o tehnologiji u uobičajenom smislu te riječi mislimo na „tehnologiju tehnologije“. Čak je i sâm bitak neka vrst tehnologije! Intrigantno pitanje postavljeno Zoranu Rošku u daljnjem tijeku rasprave bilo je vezano uz jednu drugu vrstu inteligencije – anorgansku inteligenciju, koju je tematizirao u svom posljednjem romanu Bogart i Seranoga, s obzirom na mogućnost njenog stvarnog postojanja.

Kroz ova i slična pitanja nastavila se vrlo poticajna i zanimljiva diskusija, koja je u nekim trenucima, zahvaljujući iznimnoj erudiciji, elokvenciji i književnoj mašti Zorana Roška, sezala i iza granica uobičajenog razmišljanja o tehnologiji i njenim mogućnostima. Iako pisac u osnovi, Zoran Roško opravdao je poziv za razgovor u Tehnosferi potičući sve prisutne, među kojima se isticao veliki broj studenata, na daljnja razmišljanja o ulozi tehnologije u našim životima i pravcima njenog mogućeg razvoja u budućnosti.

bb

15. ožujka 2022.
Od Traktata do jezičnih igara: »Slučaj Wittgenstein« – gost prof. dr. sc. Kristijan Krkač

U utorak 15. ožujka 2022., u organizaciji EstLaba (Estetičkog laboratorija FFOS-a) održana je tribina pod naslovom »Od Traktata do Jezičnih Igara. “Slučaj Wittgenstein«. Pozvani gost na tribini bio je Kristijan Krkač, prof. dr. sc. na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM). Uz njega, u razgovoru su sudjelovali Boris Bosančić i Marijan Krivak, profesori na osječkom Filozofskom fakultetu.

Povod za razgovor bila je stogodišnjica dvojezičnog izdanja (njemački/engleski) knjige Tractatus logico-philosophicus (1922.). Ova je knjiga svojedobno posve promijenila »mentalnu mapu« na kojoj se iscrtavala tzv. »povijest filozofije«. Krkač – koji je zasigurno jedan od najrevnijih i najustrajnijih proučavatelja lika i djela Ludwiga Wittgensteina na ovim prostorima – provokativno je uveo u razgovor. Naime, ustvrdio je kako je Wittgenstein, zapravo, bio »slučajni filozof«(!?). Unekoliko, da je njegovo bavljenje ovom »disciplinom« humanistike bilo posljedicom raznoraznih njegovih životnih perturbacija, kroz koje je ovaj »moderni Leonardo« plovio kroz uzburkano more mnogobrojnih svojih intelektualnih, ali i prirodoznanstvenih nagnuća. Jer, Wittgenstein je bio inženjer, aeronautički konstruktor, inovator na području mehaničkog strojarstva… bio je slikar, arhitekt, pasionirani ljubitelj glazbe, solidan pijanist… i, last but not least, filozof!

O Wittgensteinovoj filozofiji, posebice njegove druge faze, onoj iz djela Filozofijska istraživanja, razvila se burna diskusija. Što je za Wittgensteina JEZIK? Koliko se, u njegovu shvaćanju, jezik razlikuje od onog kakvog su definirali/detektirali W. Benjamin i M. Heidegger, najvažniji »filozofi jezika« 20. stoljeća? Može li se kod njega govoriti o proroštvu nadolaska »umjetnih« i »strojnih« načina i jezikâ komunikacije? Koliko je Wittgenstein »kriv« za gubitak »humane dimenzije« jezika? Je li on nekovrsni začetnik tzv. »filozofije znanosti«?

Kroz ova i slična pitanja odvijala se vrlo provokativna i inspirativna diskusija. U raspravi – koja se približila trajanju od gotovo dva sata! – na površinu su ispliva(va)la mnoga problematska područja o pojmu jezika, ali filozofije uopće. Tribina o Wittgensteinu izazvala je sijaset pitanja i komentara, te je pokazala da je predavač i gost, prof. Krkač uspio pobuditi veliki interes kod studenata i profesora FFOS-a. U konačnici, ovo je bilo jedno od najposjećenijih događanja u organizaciji EstLab u godini dana odvijanja njegovih djelatnosti.

mk

In memoriam – Marko Brecelj (1951-2022)

Ma što si to uradio Buldožeru Jedan? I to onaj koji si jaružanja po našim mentalnim slikama i osjetilima bio ponajviše vrijedan?

Dragi Marko, sjećamo se našeg susreta u prohladnom osječkom Studenom, i… ne možemo iskazati sve one osjećaje koji su nas obuzimali u Tvojoj blizini. Hej… pa došao nam je konceptualni autor koji je stvorio Pljuni istini u oči! Možda ne (i) najbolju ploču na YU-prostorima – jer bilo je sjajnih nosača zvuka »u ovoj zemlji seljaka na brdovitom« Balkanu – ali svakako ponajvažniju i najutjecajniju. Jer svi naši punk-pioniri i novovalni mladi artisti, zatekli su baš »istinu« kojoj je trebalo pljunuti u oči, poneseni Buldožerima i… SLOBODOM.

Post-festum, mnogi su upoznali frontmana ovog banda kao jazz-rock kantautora. Brecelj je bio i izvorni šansonjer navlastitog izričaja, ne bez duhovitosti i, ljudskog, isuviše ljudskog humora. Coctail (1974.) bio je jedini albumski »porod« Markove varijetetske, ali i varijetetne, neponovljive iskre genijalnosti. Od Rdečeg bara do Duše in jaz, zbio se Požar emocija i Časopis pametnih uvida. No to je bila i jedna »filozofija OTPORA«. Otpora svemu onome primitivnom i barbarskom što nas je zadesilo početkom 90-ih na ovim prostorima. (Ali i sjećanje o tome kako je to bilo u OS kod Ljube Trovača!?)

Kad si nam pričao o svom iskustvu sviranja i stvaranja u bivšoj državi, jedno je ostalo neupitno. Tvoja ljubav prema Osijeku, (možda?) i najljepšem gradu u tvojoj memoriji. Zaljubljenost u Grad bila je uzrokovana (i) zaljubljenošću jedne cure. Tog studenog na Filozofskom objasnio si nam i tu vezanost uz Osijek. Bio je to Grad – kako si rekao – »otvoren« za SVE. Hvala Ti, što Si nas podsjetio na to.

Mi, EstLabovci – ne bez osjećaja važnosti i značaja što si nam ga podario svojim dolaskom – stavljamo na gramofon Tvojo ploščo s tremi komadi.  Parada, Majmuni, Trotoari… prizivaju nam ideju i koncept umjetnosti otpora. Nikad se nisi mirio s »kozmičkom snagom ljudske gluposti«. Kao i Krleža, u eponimnom romanu, pokazao si nam kako je to živjeti i svirati – Na rubu pameti.

Ma »što to radiš Buldožeru Jedan?«

»Idem u raj… kraj… moj rodni kraj« (Pljuni istini u oči, Buldožer, 1975.).

A kaj potem? Potem… »NOVO, NOVO VRIJEME« za nas Drugove iz EstLaba, nije samo… isto sranje. Jer, kako bi rekao naš dragi osječki gost: »NOVO VRIJEME, drugovi, donosi sa sobom i NOVE ZADATKE«. »Podvukao je« to, Drug nam i ČOVJEK MARKO, »na kraju izlaganja«.

mk

Gostovanje Marka Brecelja u Estetičkom laboratoriju u studenom 2021. možete pogledati na adresi:

EstLab gostovanje: Marko Brecelj – Svjedočenje: “Odgovori na i bez pitanja” (9. XI. 2021.)

Književni klub

EstLab razgovor: Pisanje i metamorfoze duše. Fjodor Mihajlovič Dostojevski (21. XII. 2021.)

U utorak, 21. prosinca 2021. u 19 sati u Maloj vijećnici Filozofskog fakulteta Osijek u okviru događanja Književnog kluba Estetičkog laboratorija razgovaralo o Dostojevskom, svevremenom ruskom piscu čiji su romani su ostavili neizbrisiv trag u svjetskoj književnosti, ali i u svakome od nas…

U razgovoru su sudjelovali: Željko Senković, Igor Gajin i Boris Bosančić. Snimka događanja nalazi se na adresi https://youtu.be/QbNjfLro_uU

Estlab Radio & Glazbena sekcija

EstLab gostovanje: MARKO BRECELJ – Svjedočenje: “Odgovori na i bez pitanja” (9. XI. 2021.)

MARKO BRECELJ jugoslavenski je, slovenski, koperski multimedijski umjetnik. Rock-glazbenik, pjesnik, šansonjer i ustrajni performer/entertainer. Njegovo je djelo neizmjerno važno za kulturni imaginarij ovdašnjih umjetničkih, ali i intelektualnih krugova. Marko Brecelj autor je jednog od najsnažnijih kantautorskih debija na slovenskoj i jugoslavenskoj sceni. Njegov Koktel (1974.), pod aranžmanskom palicom Bojana Adamiča (!), pravi je “neznani biser” i remek-djelo pomaknute šansonjerske i jazz-rock fuzije. Najpoznatiji je, ipak, Brecelj u liku frontman alter-rock velikana ljubljanske skupine BULDOŽER. Njihov debitantski album PLJUNI ISTINI U OČI (1975.) jedan je od najsubverzivnijih umjetničkih udara na ondašnji Yu-rock establishment.

→ Razgovaramo s njim u svojstvu “SVJEDOČENJA – odgovori na i bez pitanja”. Sve se to dešava u okviru programa EstLab-a Drugom stranom. Ovom jedinstvenom događanju, gostovanju Marka Brecelja na FFOS-u, mogli ste svjedočiti 9. studenoga u 19 sati. Snimak događanja nalazi se na adresi https://youtu.be/Q2OHAYaZvAk.

Više o samom događanju pročitajte na stranici EstLab Radija >> ovdje.

Estlab Radio

Drugom stranom – Pretpovijest (1. epizoda)

Kilometar mora je vrlo val, je stih Branka Maleša, koncertno objavljen, u časopisu i na čitanjima – 1975., a uknjižen 1978. u albumu knjige Tekst. Humorna i apsurdna vedrina koja je bez ismijavanja, ali i – fantastičnim radom nogu zvučno-ritmičnih igara – sanirala patetični svijet sve malaksalije Povijesti istovremeno je morala biti još negdje – i to se naravno događalo u Zvuku, u Glazbi, u ljubljanskome bendu Buldožer, u njihovu montipajtonovskom albumu Pljuni istini u oči.

Radio je sličnu stvar ultrazafrkancije pjesnik iz Novog Sada – Vojislav Despotov, a prvi punkerski razbijutak iliti rad dekonstrukcije konkretnih povijesnih fraza sviraju 1976.i 1977.  Riječani – Paraf! A tada je već prekrasno – i prekasno za kočenje, i svi nadolazeći punkeri već odavna slušaju Buldožer, taj njihov prvi album kojeg oni snimaju na dominantno aktivnom službenom jeziku tadašnje SFRJ, i taj sjajni potez je smjestio album na stalne i visokozastupljene radio-ljestvice te Države.

Zahvaljujući tom albumu, Pljuni istini u oči, može se u Jugo-kontekstu reći kako je konkretno korpus odmaka od glam i prog rocka doista započeo kao buldožerovski zafrkantski NOVI VAL, koji je omogućio svim mudrim glazbenim urednicima toga prostora – alternirati, u prvom redu, dominaciju Bijelog dugmeta, koje je, netom, i samo doista razmaknulo neke granice i integriralo međugeneracijske niti, ali se glamovski uživjelo u herojstvo jugo-zvijezda i pristalo na ono što je i bilo – kako veli Darko Glavan – pastirski rock. Naime, Buldožer je Drugo, on je melodičan, kompozicijski uzbudljiv, a tekstualno desakralizacijski, antipatosan, tematski strahovito precizan u razigri i nadigranju najrastrošenijih motivskih ljiga – pa stizale one s glazbenih top ljestvica ili s masmedijskih emisijia ekraniziranih ili tiskanih. Buldožer je najkreativniji dekonstruktor socrealizma koji se sofisticirano konvertirao u najpopularniji Jogo-bend sredine i kraja sedamdesetih. No, Buldožerov proto-novi val je donio zalihe Pameti koja je oslobodila punkere i od Pameti i od nepameti i dala im scenski prostor – stoga stižu i ne mare za pamet nego se keze i ljute ili protoestetiziraju svoju prljavost, ali stižu i prije nego što u drugim i trećim albumima pristaju na sudbine stadionskih bandova. A tad je već sredina 80-ih i to je to. (Goran Rem)

→ Razgovor pod nazivom “Drugom stranom – Pretpovijest” u sklopu Ciklusa novovalnih razgovora o vremenu, prostoru i napose glazbi u Estetičkom laboratoriju Filozofskog fakulteta Osijek možete pronaći na sljedećoj adresi: https://www.youtube.com/watch?v=q-aGRCoeseo&ab_channel=EstLabRadio

Snimak 1. emisije/epizode nalazi se na adresi https://youtu.be/q-aGRCoeseo.

Dija-Logos

14. 10. 1906. – 14. 10. 2021.: Povodom 115. rođendana Hannah Arendt

“U povijesti čovječanstva metafizika će ostati zacrtana kao ono mjesto gdje se istina trebala nesmetano pojaviti u svom vječnom ruhu. Bez obzira na davno izgubljenu gordost koju je ovakav stav i njemu slični priskrbljivao metafizici, ona se i danas pokazuje ne samo kao upozoravajući način čovjekova mišljenja nego i kao njegovo htijenje da to mišljenje pod svaku cijenu prijeđe granicu onoga što može znati. Usprkos tome, svaka od tih, metafizikom osmišljenih i u moderni prokazanih zabluda povratno može autentično svjedočiti o razmjerima života u koji su ljudi očito s razlogom na taj način polagali svoja očekivanja. Metafizička misao, kako napominje Hannah Arendt, u svim svojim filozofskim sistemima stoga nije bila ništa proizvoljno, još manje besmisleno, ona sa sobom, dapače, nosi i otkriva »jedine tragove koje imamo što mišljenje znači onima koji se u njega upuštaju”. Neuviđanje takve pozadine posve je u korelaciji s površnim prezirom prema onostranom sa svim obilježjima diktata vidljivog. Uočavajući ove tragove onostranosti Nietzsche će na sebi svojstven način zaključiti: “Dokinuli smo pravi svijet: koji je svijet preostao? Prividan možda? … Ali, ne! Zajedno s pravim svijetom dokinuli smo i prividan!”
Iako je sadržaj starih filozofskih pojmova u većini slučajeva kompromitiran, nihilizam koji kao putokaz ostaje nakon njih, svijet pojava na jednak način posreduje neuvjerljivo. Onostrani nevidljivi i ovostrani vidljivi svijet, a pogotovo njihova zajednička metafizička prošlost, očito se teško mogu razumjeti jedan bez drugoga. Oni i obesmisleni upućuju na naša primordijalna iskustva. O tome govori i Kantov vrhunski filozofski skandal povezan s umom, koji potresa već time da se “opstojnost stvari izvan nas (od kojih mi imamo cijelu građu za spoznaju samoga našeg unutrašnjeg osjetila) mora prihvatiti samo na vjeru i da se onome, kome padne na pamet da u to posumnja, ne može suprotstaviti dokaz koji zadovoljava”. Kant je vrlo dobro znao da sve umske potrebe, tome unatoč, zahtijevaju neodložnost. Čak ni razum, kao onaj koji poradi samoga sebe u potrazi za istinom uspostavlja kriterije, nema takvu jednu mogućnost ograničenja uma u njegovoj potrebi za osmišljavanjem (vlastitog) smisla. Imajući to u vidu, Arendt odvažno zaključuje da istina i smisao očito nisu isto. Naime, temeljna zabluda (koja prethodi svim ostalim metafizičkim zabludama) počiva na umišljaju da se smisao može osmišljavati isključivo prema modelu istine koju zastupa. Jedno je beskrajan prostor spekulativnosti uma, a sasvim drugo urođena želja razuma za znanjem. Prema Arendt to treba jasno i presudno razlikovati.” (Boško Pešić)

Dija-Logos

100 godina kapitalizma kao religije

Prvo događanje Dija-logos sekcije EstLab-a naziva “100 godina kapitalizma kao religije” održalo se u Estetičkom laboratoriju FFOS-a (soba 40), u utorak, 12. listopada 2021. u 18:30 sati. Zbog epidemioloških razloga broj sudionika bio je ograničen. Snimak događanja nalazi se na adresi https://youtu.be/Zp1V38z8sWQ . Više o samom događanju pročitajte na stranici sekcije Dija-Logos > 100 godina kapitalizma kao religije.