»U kojem smo to pogledu zahtjevom za pravom građanstva u akademskoj zajednici naš tubitak obdarili naročitim zvanjem? Tim smo zahtjevom – ukoliko ga uopće razumijemo – u naš tubitak usadili obvezu da u dotičnoj cjelini povijesnog suživota preuzmemo nešto takvo kao što je voditeljstvo. Pod time ne podrazumijevamo izvanjsko preuzimanje takozvane rukovodeće pozicije u javnom životu, dakle, ne to da tu i tamo igramo ulogu pretpostavljenog ili direktora, već voditeljstvo predstavlja obvezivanje na onaj oblik egzistencije u kojemu se u određenom smislu mogućnosti ljudskog tubitka razumiju izvornije, a koji bi takvim razumijevanjem predstavljao i uzor. Da bi to bilo ne moramo pripadati prominentnima. To voditeljstvo još manje u sebi bez daljnjega uključuje moralnu nadmoć nad drugima – naprotiv, odgovornost koju sa sobom nosi upravo takvo voditeljstvo, koje nije moguće kontrolirati i koje stoga nije javne naravi, predstavlja neprestanu i dodatnu priliku moralnog zakazivanja pojedinca.«
