Što je to »manjinska književnost«? Manjinska je književnost ona koja uvijek ostaje »malena« po broju pripadnika, ali i »velika« po univerzalnosti ideje. Uostalom, nisu li Deleuze i Guattari podnaslovili sintagmom U prilog minornoj književnosti svoju knjigu posvećenu Franzu Kafki? A tko je bio univerzalniji prorok suvremenosti od ovog manjinskog češko-židovsko-njemačkog pisca i mislioca?
Gloria Lujanović hrvatska je, ali i bosansko-hercegovačka »manjinska književnica«. Kroničarka, esejistica, novinarka, no, prije svega… poetesa. Na književnu scenu ovdašnjih prostora nastupila je poemom (!) Otac (2023.). Razgovor ljubopitljive kćeri i i njezina logoreičnog oca odvija se ponajprije na relaciji između BiH (Novi Travnik) i Zagreba. Kroz cijeli se poetski rukopis provlači ova gotovo pa shizo-podvojenost između autoričina zavičaja i matičnog joj HR-identiteta. Naime, podvojenost Hrvatske iz metropolske i one perspektive Drugog.
Ovaj je identitet obilježen i tragedijom Lašvanske doline, o čemu Gloria Lujanović zbori u književno-žanrovskom amalagamu s nazivom Srce zemlje (2024.). Ovdje se, pak, autorica poduhvaća mukotrpna, nezahvalnog i, počesto, mučnog pothvata bilježenja svjedočenja žrtvovanih, razorenih egzistencija »gučo-goranskih« i inih ubijenih Hrvata u sukobu s bosanskim muslimanima/Bošnjacima tijekom rata 90-ih. Činjenica je da se »službeni Zagreb« nikad nije nedvosmisleno očitovao o toj žrtvi. Svjedočenje Glorije Lujanović, stoga, obol je »kulturi sjećanja« i amanet kojeg se poduhvatila kao glas onih koji ne mogu govoriti. Slično je to »prozopopeji« Waltera BENJAMINA, ali i Agambenovoj fascinantno-tragičkoj knjizi o Auschwitzu, podnaslovljenoj Arhiv i svjedok.
No umjetničko-intelektualna provokacija Glorije Lujanović ne zaustavlja se ovdje. Ona je i vispreno-lucidna novinarka. O ovogodišnjem Interliberu (https://www.tportal.hr/…/knjige-jeftinije-od-kobasica-i…) piše: »… koliko ste platili fritule djeci, jer ste, kao odgovorni roditelj, poveli i djecu među knjige, u oaze slobode i znanja. To što im ništa niste kupili, i što oni možda i ne vole čitati, to je poprilično nebitno. Kada bi Hrvati kao nacija imali neko majstorsko zanimanje, sigurno bi bili fasaderi…« (!?) »Svaka je knjiga maestralna, grandiozna i ostavlja bez daha«. Ali o čemu se, ovdje, ustvari radi?
Što nam znači knjiga danas? I… da li uopće? Koji je smisao festivala knjige, kako Interlibera i ostalih? Ali, koji je i smisao opće »Festivalizacije Svega« (tako i studiranja, sveučilišta, pa i kulture u cjelini)?
O ovim – za bitak humanistike – presudnim i prevažnim pitanjima razgovaramo s Glorijom Lujanović. Sve se odvija na FFOS-u, 10. prosinca 2024., u dvorani 39, od 18.30. Svi, kojima je knjiga razlog da se osjećaju živima, pozvani ste nazočiti.
mk
