Film jest revolucionarna umjetnost. Od samih početaka, ovo je artističko ljudsko pregnuće pokušavalo doseći neke nove horizonte i perspektive. Jedan od klasičnih filmova ove provenijencije svakako je i Čovjek s filmskom kamerom (Человек с киноаппаратом, 1929.). Specifični je ovo kino-iskaz odvojen od jezika teatra i literature. U dinamičkom prikazu jednog dana sovjetske Rusije, Dziga Vertov ostvaruje svoje posljednje djelo. Neprestani pokret kamere signum je i dinamike revolucije »koja traje«. Jacques Rancière će reći, »ovo nije film o revoluciji, već je aktivnost koja prikazuje komunizam u svakodnevnom mu pulsiranju života«.
Protagonist je filma filmska kamera. U stalnom pokretu ona bilježi… ŽIVOT. Penje se na tvorničke dimnjake, mostove, dolazi na kupališta, snima iz jurećeg automobila ili s motocikla. Kamerman leži na pruzi u adrenalinskom iščekivanju jurećeg vlaka. Vertov svog protagonista – snimatelja/kameru – šalje u bolnicu, rodilišta… na groblja, sprovode… sportska natjecanja… ulice i trgove. U svemu tome rađa se – filmski jezik. Na rubu figurativnosti i apstrakcije, Čovjek s filmskom kamerom prilog je Benjaminovom optimizmu glede utjecaja kinematografije na razaranje sakralne uloge AURE u doživljaju umjetničkog djela. Ali, ne samo to… Ovaj je film vrhunac sovjetske/ruske AVANGARDE i njezin umjetnički testament. U utorak, 5. XI, u dvorani 39, u okviru sekcije »Filmozofija« EstLaba razgovaramo o ovom, nijemu (ali »mnogogovorećem«/!/ kino-klasiku). Pogledajmo film skupa i razgovarajmo o tomu što nam znači DANAS.
mk
