Terakota, izrekoh, tlo, zemlja… I linorez!!!, dodao je Anđelko Mrkonjić, njegov ex-vinkovački i zasvagdašnji ultimativni poštovalac!
Dakle, otišao je veliki Antun Babić, taj moćni likovni autor snažno vezan uz materijal iskona i precizno zaokupljen crtežom, ali i širenjem jake grafičke linije…to su ekstrahirane koordinate suverenih ostvarenja uglednika hrvatske i istočnohrvatske likovnosti, po svemu velemajstora likovnosti Antuna Babića, kipara te nastavnika Našega Fakulteta tijekom prvih Fakultetovih dvadeset godina uopće postojanja – fakultetom (1977. – 1999.), kada je veličina ovakvih velikana već i bez formularnog aspekta pomicala granice i ljestvice one institucije u kojima djeluju – uz Babića se postajalo sofisticirana i vršna vizualna kultura, izvorska, mudra i moderna!
Kipar, došalili bismo se – the Kipar, grafičar, sveučilišni nastavnik, Antun Babić (30. siječnja 1931. u Bijeljini – 22. ožujka 2023. u Vinkovcima), požurio je za svojim tek koji mjesec starijim cjeloživotnim prijateljem Bogdanom Mesingerom, čije je retke nužno navoditi kada se misli Babića, a sam Babić prvim je Mesingerovim romanima s početka sedamdesetih davao likovne ideje. Nedavno me Antun nazvao i tražio Bogdanov telefonski broj. Siguran sam da su komunicirali, makar se i ne čuli.
Babića na Fakultetu susrećem najčešće u potkrovlju… mislim da je, tih devedesetih, bio u prvom kabinetu sjevernoga dijela potkrovlja, no tamo nisam zalazio pa nisam posve siguran je li to baš taj broja 73, ali u jednom trenutku, 1997., nosi u rukama i netom izašlu svoju Likovnu kulturu – pregled povijesti umjetnosti… ja ga zamolim za podatak gdje ju naći, a on mi ju, eh, naravno, performansno toga trenutka poklanja, zatečenom i obradovanom!
Neke retke iz te knjige ne brišem iz memorije mišljenja o umjetničkom vizualitetu više nikada, no to se događa kasnije i stalno, a tada on svojim skromnizmom dakako svejedno odmah, kao dio one „izvedbe“ izgovara: ma što će Vam to, običan udžbenik, nešto što ne bih nikada napisao da to nekako u glas sa mnom nisam čuo iz studentskih rečenica…pa se činilo da će nam dobro doći, i meni i njima kao podsjećanje… Tu smo se nešto smijali, iako ništa nije bilo smiješno, bio je to sam čisti esenc onoga što se, ako se ponajbolje radi, i događa u tim studijskim komunikacijama, tako da je taj smijeh bio prije suglasna radost zbog razumijevanja naše fakultetske prosvjete.
Kao autora likovnjaka znam ga i dok ga nisam znao jer je ozbiljnu generaciju bio stariji, diplomirao je kod Vanje Radauša kada sam se ja rodio i sve je to već danas daleko i dosta davno, no njegovi su crteži kolinja, nagih voluminoznih Šolja i njihovih predložaka u samom obredu smrti koja osigurava taj masivni život, okruživali sve restoranske zidove mjesta na kojem sam očesto „sindikalno“ ručao u nekim ranim učeničkim danima… Uzimao sam taj jaki prostor neprimjetnog i neupitnog podsmjeha egzistenciji kao zdravo za gotovo, uz te sam crteže znao ono što trebam znati, bio sam to što jesam, samo smiješan i panonski osviješten do svake te duboke likovne zekancije koja je izgledala ozbiljno i na stotinjak površnih pogleda kanda sugerirala podršku tom i takvom nužnom prebivanju, a potom nas zasmijavala do suza. Tad bi već štošta bilo realno.
Bio je u Vinkovcima Uglednik, dio slike najzahtjevnijih umjetničkih događaja, radio je u najkreativnijim izložbenim i konceptno panoničnim Trojkama, često sa scenaristički dramatičnim Jozom Matakovićem i s čamčano autoritarnim Božidarom Kopićem… a naravno da je bio i najuspješniji „trener“ pripremama mladih na odlascima na studije umjetnosti pa je „poslao“ Matku Peiću na Akademiju i Dubravka Matakovića, a na jednu sasvim drugu umjetnost čak i moju Paulu!
Napravio je krajem sedamdesetih antologijski linorezno-mapirani postav Književnici, gdje su Ivana Brlić, AGM, Josip i Ivan, Vlado Kovačić, Matija Antun, Tadija i Dobriša dobili najsintezniji trag svojeg rada uopće! Taj niz portretnog genijaliteta prebiva upravo u FFOS-ovu potkrovlju i dakako da će od nove i svake Uprave dobiti obnovljenu galerijsku dimenziju, osvjetljenje i skrb studentskih radoznalih te analitičnih šetnji vječnošću!
Napisao je i jednu bajku, Propast Taj-grada, koja je imala više modusa pojavljivanja, da bi u piratskom fotokopirnom izdanju umnoška stigla 2013. FFOS-ovu studentskom Lirskom kolektivu Hikos Mashup, koje su dvadesetidvije studentice napisale 22 eseja za koje dobivaju povelju Julije Benešić Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Antun, time potaknut, radi bibliofilsko izdanje u 22 primjerka, u širem A4 formatu te sve te primjerke poklanja Hikosicama!
Imamo svojega likovnoga velikana tu, na koji kilometar od našeg čitanja i mišljenja umjetnosti!
Pa to je svjetski! – uskliknuo je tom prilikom tadašnji kustoski veleum Vlastimir Kusik.
Marko je skulptura čiju tajnu zauvijek iznova čitam. Doc. dr. Daniel Zec, nastavnik našega studija Povijesti umjetnosti, a tadašnji MLU-ov kustos, još jednom je izveo magiju upozorenja kulturne javnosti pa je 2015. napravio veliki reprezentativni izbor iz Babićeva opusa te najavio još veći. To je onaj koji nam ironijom, humorom, vedrinom strogoće – misli sveukupni Babićev opus, opus koji je svjetski!
Babićev odlazak ostavlja nam trag svjetskosti našega šora kao dug koji ne treba uzimati olako nego mudro i nepopustljivo pred ikojom drugom obmanom, osim samo one koja kreira estetsku kritičku humanistiku, a koju to ne treba brinuti jer ima biti vitalitet.
Prof. dr. sc. Goran Rem
