Umro je pjesnik, romanopisac, gimnazijski vinkovački nastavnik i sveučilišni profesor našega Filozofskoga fakulteta Bogdan Mesinger, rođen 25. prosinca 1930. u Šidu. Objavio je prve pjesme s dvadeset godina u Izvoru i časopisu Susret osmorice, a kao vinkovački gimnazijski profesor, na sate književnosti ili, posebnije – na dvosat pisanja školske zadaće, dolazio je precizno i nehajno bacivši dnevnik na stol, a na ploči zapisujući teme: Ljubav, Sreća, Zanos, Sreća… ili Grad, Selo, Ceste, Tračnice, Snovi… ili Radosti, Brige, Nade, Slutnje, Tjeskobe, Želje, Boli…
Profesor Mesinger oslobađao je mladežne misli i talente, nagovarao na slobodu i vedrinu, zadavao smjer otvorenome mišljenju. U Vinkovcima je učenikom i nastavnikom dvadesetak godina, a 1979. dolazi u Osijek na netom u fakultet preformiranu bivšu dvogodišnju Pedagošku akademiju, koja je od 1977. fakultet, a Mesinger, za svoje bivše poznanike neočekivano, uzima predavati kolegij Teorije jezika i Hrvatske kulture i civilizacije. Zašto je to neočekivano? Zato što je, osim kao pjesnik, Mesinger dotad bio poznat kao autor dvaju kratkih romana, od kojih je preliminarnim fragmentom u Krugovima zapažen Samac, a ozbiljnim kasnim i opsežnijim romanom čitan je u naslovu Zatvorena pučina iz 1984. Na odsjeku kroatistike u Osijeku stiže do izbora u profesuru, a ostaje brojnim predratnim, pa i nekolicini poratnih naraštaja, u bliskom sjećanju kao buran i nadahnut kada je u pitanju mjesto umjetnosti u jeziku civilizacije, ali i u teorijskim jezičnim pitanjima pokazuje se kao temeljno neočekivano discipliniran te otvoren za analogije spram strukturiranja kulture kao Pisma u jezicima civilizacije. Za vrijeme Domovinskoga rata piše cjelostranične „plahte“ eseja, desetke njih, u Glasu Slavonije i rasvjetljuje te analitično i fenomenski raskrinkava odakle dolazi mrak rata u čuvenim Balkanskim ratovima, kao akumulaciji destrukcije koja će više od stoljeća nastaviti rušiti baš same antropološke osnove onoga što je zapravo konstitut čuvene južno-istočnoeuropske „pozitive“.
Mesinger u ratu piše i jednu od rijetkih ratnih zbirki pjesama, naslovljenu 24 dana rata, čija „dignuta“ impresijska zgroženost nosi pun nalet osobnih, obiteljskih i susjedskih tragova, a retorično se upitima i ponavljanim prigovorima pokazuje kao duboko iskreno ljudska, kultivirana, s plamenim skoro krležijanskim vjetrom rata kroz užasnute misli o čovječnosti i nečovječnosti, a s ultimativnom refleksijom ljubavi!
Mesingerovu prostornu karizmu odlučno je, u još jednoj dimenziji iločanskih korijena – ispričala doku-filmska produkcija ideje i pripovjedačice-šetačice-flanerice, i same sveučilišne nastavnice koja je slušala „Bokijeva“ predavanja – Helene Sablić Tomić uz snimateljski senzibilitet pozora i odmjerenosti Davora Šarića.
Objavljuje tijekom cjelokupne svoje karijere nekoliko likovnih monografija, otvara stotine izložbi, a sam vrh te njegove – likovnosti upućene kreacije i koncentracije – predstavlja monografija koju priređuje doc. dr. sc. Daniel Zec, naslovljena Medalja povjesnica hrvatske kulture. Ona je nakon 35 godina čekanja izdavačkih nestvarnih neprilika, dočekala i prirediteljsku magiju docenta Filozofskoga fakulteta Daniela Zeca pa je stigla izvesti svečanost vrhunca autorskoga zadovoljstva 24. studenoga 2022. u najznačajnijoj likovnoj ustanovi Istoka Hrvatske i Osijeka – Muzeju likovnih umjetnosti, uz autorovu nazočnost i finitnu rečenicu ushita gdje je osječka i hrvatska javnost izvela i dostojanstvenu priredbenu čestitku autoru Mesingeru.
Autor je to koji nam je ostavio desetke knjiga koje ćemo ne samo na osječkome Filozofskom fakultetu – studirati i čitati, primati tu humanistiku koju je stalno i vječno njegovao s punom najpunijom nezaustavljivošću.
Sigurno, najsigurnije, bio bi tužan otići ikamo na Dan žena… volio je nezaustavljivo šarmantno i tugaljivo…naš dragi profesor Mesinger…
Prof. dr. sc. Goran Rem,
redoviti profesor u trajnom izboru
