Treći po redu okrugli stol u organizaciji Generalnog konzulata Mađarske u Osijeku, Odsjeka za povijest i Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Osijek pod nazivom Kultura renesanse i reformacije u Mađarskoj i Hrvatskoj u XV. i XVI. stoljeću održan je 19. svibnja 2025. u Maloj svečanoj dvorani Filozofskog fakulteta Osijek. Temom okruglog stola nastojalo se obuhvatiti širok spektar povijesnih, kulturnih i književnih pitanja vezanih uz prijelaz s kasnoga srednjeg vijeka u razdoblje ranoga novovjekovlja.
Na okruglom stolu sudjelovalo je četvero istaknutih znanstvenika s hrvatskih i mađarskih sveučilišta i institucija: dr. habil. Péter Kasza, pročelnik Odsjeka za klasičnu filologiju i novovjekovni latinitet na Sveučilištu u Szegedu, dr. sc. Luka Špoljarić, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu; dr. Pál Ács, profesor emeritus Mađarske akademije znanosti te dr. sc. Tomislav Matić, znanstveni suradnik na Odsjeku za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Moderator okruglog stola bio je dr. sc. Stanko Andrić, znanstveni savjetnik zaposlen u podružnici Hrvatskog instituta za povijest za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu.
U uvodnome dijelu rasprave istaknuto je kako se tema okruglog stola izdvaja svojom višeslojnošću, pri čemu je naglasak stavljen na kulturne, intelektualne, religijske i književne vidove, za razliku od isključivo političke povijesti. Kao takva, tema je otvorila prostor za različita promišljanja i interpretacije o granicama epoha.
Vezano za onovremene humanističke pisce s ovih prostora, raspravljalo se o razlikama između srednjovjekovne i renesansne književnosti, pri čemu su renesansni autori prepoznati kao oni koji se svjesno udaljavaju od srednjovjekovnih obrazaca, ističući vezu s klasičnim naslijeđem. U tom kontekstu otvorilo se i pitanje odnosa između pojmova renesanse i humanizma. Sudionici su upozorili na terminološku nedosljednost u korištenju tih pojmova – dok se renesansa uglavnom primjenjuje u području vizualnih umjetnosti, humanizam se odnosi na filozofske i književne prakse. Iako povezani, pojmovi imaju različite konotacije i zahtijevaju različito tumačenje ovisno o znanstvenom pristupu. Humanizam je pritom predstavljen dvoznačno – kao književni pokret, ali i kao obrazovni i kulturni fenomen usmjeren elitama. Zanimljiv je bio doprinos profesora Matića koji je problematizirao uobičajenu percepciju Ivana Viteza od Sredne kao oca mađarskog humanizma. Prema njegovim riječima, iako je Vitez bio pokrovitelj umjetnosti i znanosti te pisac pisama i reformator, nije posve jasno može li ga se nazvati humanistom u užem smislu riječi. Umjesto toga, prikladnije bi ga bilo promatrati kao tvorca intelektualnog ozračja u kojem se humanizam mogao razvijati – kao takvog pokrovitelja koji omogućuje djelovanje drugima. Nasuprot njemu, Janus Pannonius (Ivan Česmički) predstavljen je kao paradigmatski primjer renesansnog intelektualca – pjesnik, prevoditelj i klasično obrazovan autor čiji opus jasno pokazuje usmjerenost antičkim uzorima.
Značajan prostor dobila je i tema nacionalnih jezika, osobito u kontekstu hrvatske književnosti. Marko Marulić prepoznat je kao ključna osoba na prijelazu prema književnosti narodnoga jeziku, s namjerom oblikovanja hrvatskog književnog izraza u duhu povezivanja klasičnih formi i srednjovjekovnih kršćanskih ideala.
Profesor Kasza posvetio je svoje izlaganje Stjepanu Brodariću, autoru djela De conflictu Hungarorum cum Solymano Turcarum imperatore ad Mohacs historia verissima, najznačajnijem opisu Mohačke bitke. Iako se djelo često promatra kao vojna kronika, profesor Kasza ističe da Brodarićev tekst nadilazi takvu klasifikaciju jer sadrži introspektivne i političke komentare koji ga čine primjerom humanističke historiografije.
U završnici se raspravljalo i o ulozi reformacije, njezin odnos prema humanizmu i renesansi te pitanju zajedničkog duhovnog temelja i/ili razilaženja tih pokreta. Iako je renesansa kao takva bila otvorena prema klasičnim vrijednostima, ona nije nužno značila odbacivanje kršćanstva, već promicanje kritičkog mišljenja. Reformacija, u srednjoeuropskom kontekstu, interpretirana je kao složen proces, pri čemu su regionalne razlike – poput ograničenog odjeka protestantske misli u Hrvatskoj – pripisane snažnoj protureformacijskoj politici Habsburške Monarhije. U tom je okviru raspravljena i važnost jezika u prijenosu ideja reformacije, s posebnim naglaskom na domaće predstavnike poput Matije Vlačića Ilirika i Stjepana Konzul Istranina, koji su svojim prijevodima pridonijeli širenju protestantske misli.
Zaključno, okrugli stol je kao takav otvorio brojna pitanja o granicama epoha, ulozi pojedinaca u oblikovanju kulturne povijesti te međuodnosima između klasične tradicije, nacionalnog izraza i duhovnih pokreta. Izlaganja su pokazala kako humanizam, renesansa i reformacija ne mogu biti promatrani izolirano, već kao međusobno isprepleteni fenomeni koji su nastojali oblikovati intelektualnu i kulturnu sliku hrvatskoga i mađarskog prostora tijekom XV. I XVI. stoljeća Rasprava, koja se razvila među sudionicima, dala je naglasak za potrebu daljnjeg istraživanja u regionalnom, komparativnom i interdisciplinarnom okviru.
Klarina Pejić
