Događaji i galerija - Filozofski fakultet Osijek

♦ 20. – 22. studenoga 2024. ♦

Tjedan filozofije 2024

u organizaciji Odsjeka za filozofiju i Odsjeka za njemački jezik i književnost

u povodu Svjetskog dana filozofije

posvećen obilježavanju 300. godišnjice rođenja i 220. godišnjice smrti Immanuela Kanta

↓↓

Izložba “Kantovo nasljeđe”

Predstavljanje knjige Immanuela Kanta O pedagogiji

Znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem “Kant. 300 godina”

Koordinator i predsjednik programsko-organizacijskog odbora Skupa: izv. prof. dr. sc. Boško Pešić

Studentska sekcija “Kant i obrazovanje”

Studentska radionica “Kant kao odgajatelj”

****

Kantovih tri stoljeća

„Tu i tamo čuju se pritužbe na plitkost načina mišljenja našega vremena i na propadanje temeljne znanosti. No ja ne vidim, da one, kojima je temelj dobro položen, kao što je slučaj s matematikom, prirodnom znanosti itd., i najmanje zaslužuju to predbacivanje, nego da naprotiv potvrđuju stari glas temeljitosti, a u posljednje ga vrijeme čak i nadmašuju. Upravo taj isti duh pokazao bi se djelotvoran i u drugim vrstama spoznavanja, da su se prije svega tek pobrinuli za ispravljanje njihovih načela. Naprotiv su u nedostatku toga ravnodušnost i sumnja i najposlije stroga kritika dokazi temeljitoga načina mišljenja. Naše je doba pravo doba kritike kojoj se mora podvrći sve.“

U godini u kojoj se u svim značajnijim svjetskim akademskim kutcima obilježava 300. godišnjica rođenja i 220. godišnjica smrti Immanuela Kanta, ova njegova bilješka iz „Predgovora prvom izdanju“ Kritike čistog uma iziskuje višestruki pozor. Da znanosti, napose one prirodoslovne, mogu također biti u krizi, i to onoj vlastitog smisla, u međuvremenu je, među ostalim, upozorio i Edmund Husserl, navodeći da su racionaliziranje svijeta more geometrico i matematizacija svekolike zbilje postupno doveli do preokreta u općem shvaćanju humaniteta. U zadaći zauzimanja kritičkog stava Husserl zapravo slijedi Kanta – kriza znanosti će se ujedno pokazati i kao posljedica krize filozofije naročito u pogledu prononsiranog umskog samoozbiljenja čovjeka. Borba za smisao onog ljudskog u današnjem vremenu razotkriva da se ova kriza ne samo produbila do neslućenosti, nego se njome posvema ispostavila i nametnula potreba nanovog promišljanja ovog ‘kritičkog’ same krize.

To što za Kanta, pak, predstavlja ‘kritičko’, nama današnjima u takvoj jednoj zadaći možda je ponajbolje približio Gilles Deleuze, tvrdeći da osnovni problem interesne racionalnosti, posebice one matematičke, leži u tome što izostavlja takva pitanja koja su za nju formativna. Drugim riječima, čisti um koji zahtijeva samozakonodavstvo skončat će uvijek iznova u iluzornosti bez svoje praktičke potvrde koju osigurava upravo i jedino kritika kao transcendentalna metoda njegove imanentne uporabe. Za samu filozofiju ovaj transcendentalni idealizam u nastajanju zapravo je označio početak onoga što će Gottlieb Fichte parafrazirajući samoga Kanta nazvati revolucijom u načinu mišljenja (Revolution der Denkart). Fichte je, naime, upravo u značaju kantovske kritike pronašao odsudni misaoni iskorak, čije bi seizmičko djelovanje na samu filozofiju trebalo ovu napokon privesti najstrožoj znanstvenosti kao čvrstoj brani od svih razarajućih tendencija svjetskog realiteta, vraćajući istodobno ljudima vjeru u dobrobit zajedničke i opće umnosti.

Kolika je filozofska moć čovjeka koji nikada ni na trenutak nije napustio svoj rodni grad može se sagledati tek osvjetljenjem duhovne situacije vremena u mjeri primjene takve javne upotrebe uma koju u svojoj filozofiji nalaže. To je mjera u kojoj i s kojom dokazujemo svoju sposobnost razračuna s ukočenošću vlastitih predrasuda, neovisno o tome što ih je izazvalo. Njegova filozofija utoliko nam ne dolazi iz prošlosti tek kao opomena, već nam daleko više prilazi približavajući budućnost kao putokaz i ohrabrenje. Progovoriti oštro o svim ključnim problemima suvremenosti ne ostaje tako samo pitanje izvorne čestitosti, već se ono iz sadašnjeg povijesnog trenutka nažalost ispostavlja i kao vitalno pitanje ukupnog opstanka. Kantov kritički duh koji se nikada ne odvaja od deontološke ideje ljudskog dostojanstva omogućuje pregršt prilika za zajedničko promišljanje i kao takav nimalo ne jenjava. Njegovo geslo moglo bi se sažeti ovako: filozofija čini razumljivim ono što je istinito. To je zapravo onaj trenutak kada egzistencijalna odgovornost neumitno postaje dijelom procesa demitologizacije. S te pozicije Kant je naročito bio svjestan kakva se opasnost krije u davanju prednosti tzv. popularnoj moralnoj filozofiji, koja sa sobom, kako je znao reći, uvijek donosi „odvratnu zbrku skrpanih opažanja i polusofističkih principa“. U spisu Utemeljenje metafizike ćudoređa utoliko će zapisati da se tom zbrkom u pravilu naslađuju šuplje glave, zadovoljne takvim zavodljivim svagdašnjim naklapanjem, pri čemu će filozofi, koji tu opsjenu proziru pozivom da se takvo popularno naličje barem privremeno ostavi po strani, redovito nailaziti na premalo sluha.

Čini se, na tom tragu, da je jedan od većih problema današnje filozofije to što se studente nagoni školskom učenju filozofije, a ne filozofiranju, koju razliku je, kako podcrtava naš Vladimir Filipović, Kant vrlo dobro znao i sveudilj primjenjivao. Za Kanta, na kraju krajeva, nije potrebna nikakva propisana znanost pa ni filozofija za stjecanje znanja o tome što trebamo činiti da bi bili dionici u dobru, poštenju i kreposti. U prilog neophodnosti filozofije ide tek to da se ono umski čisto i strogo po mogućnosti pritom ne učini primjerenim našim željama i nagnućima. Ta životnost koja se ne da zaustaviti nikakvim takozvanim sudbinskim okolnostima ispostavit će doduše svoje različite historijske račune, ali njeni neizvjesni tijekovi će tek tu i tamo dati za pravo takvoj zapućenosti koja udovoljava onome filozofski zapitanom zašto? i još više čemu?, odnosno kako će u uvodu u Metafiziku ćudoređa sam Kant o tome zaključiti: „moć nekog bića da djeluje u skladu sa svojim predodžbama zove se život.“

Boško Pešić

Realiziran Tjedan filozofije posvećen Filozofu prosvjetiteljstva

Na Filozofskom je fakultetu u Osijeku od 20. do 22. studenoga 2024. godine u organizaciji Odsjeka za filozofiju i Odsjeka za njemački jezik i književnost u povodu Svjetskoga dana filozofije uspješno održan Tjedan filozofije, posvećen obilježavanju 300. godišnjice rođenja i 220. godišnjice smrti Immanuela Kanta, bez ikakve dvojbe jednoga od nekolicine najvećih filozofa svih vremena. Unutar Tjedna zbilo se tako otvorenje izložbe „Kantovo nasljeđe“, predstavljanje Kantove knjige O pedagogiji te znanstveno-stručni skup „Kant. 300 godina“, zajedno sa studentskom sekcijom pod temom „Kant i obrazovanje“ i studentskom radionicom „Kant kao odgajatelj“.

Tjedan je otpočeo u srijedu, 20. studenoga prigodnim izlaganjem izv. prof. dr. sc. Tihomira Englera s Odsjeka za njemački jezik i književnost, kojim je pak otvorena izložba u njegovu autorstvu pod nazivom „Kantovo nasljeđe“. Tome je uslijedilo predstavljanje spisa O pedagogiji, dakle novoprevedene Kantove knjige o filozofiji odgoja, a kojom su prilikom govorili prof. dr. sc. Goran Livazović s Odsjeka za pedagogiju te izv. prof. dr. sc. Boško Pešić i prof. dr. sc. Željko Senković s Odsjeka za filozofiju.

Četvrtak, 21. studenoga, ujedno i službeni ovogodišnji Svjetski dan filozofije, bio je namijenjen održavanju znanstveno-stručnoga skupa s međunarodnim sudjelovanjem naslovljenoga „Kant. 300 godina“, koji su srdačnim pozdravnim riječima otvorili dekan prof. dr. sc. Ivan Trojan i predsjednik programsko-organizacijskog odbora izv. prof. dr. sc. Pešić. Tematizirano je prema tome iz raznih perspektiva veliko Kantovo stvaralaštvo, pri čemu jest riječ bila o njegovu doprinosu estetici, suvremenoj političkoj filozofiji i poimanju idealizma, o pojmovima zajedničkog osjetila, uzvišenoga i problematici uma, zatim o kritičkoj metafizici i ontologiji, imperativu i ideji radikalnoga zla te Lacanovoj kritici, kao i o odnosu dostojanstva i slobode te problemu otpora i postulatu javnog prava. Kantova je prosvjetiteljska misao također i posebice tematizirana u svjetlu lingvističkog i dramskog pristupa stvari. Sudjelovali su: Predrag Finci, Ivan Milenković, Bernard Harbaš, Marijan Krivak, Ivana Jozić i Ivana Šarić Šokčević, Sanja Ivanović Grgurić, Tihomir Engler i Petra Žagar Šoštarić, Boško Pešić, Pavao Žitko, Daniel Horvat, Željko Senković, Martina Volarević, Damir Sekulić, Katarina Jukić. Skup je prošao dobro posjećen i ispunjen raspravama raznovrsnim i plodonosnim, međutim prije svega raspravama aktualiziranima u dobroj volji – što bi samome Kantu zasigurno bilo posebno drago. Svjetski je dan filozofije u osječkoj izvedbi, kako i priliči, zaključen u prijateljskoj atmosferi zajedničkom večernjom gozbom.

Posljednjeg je dana Tjedna, u petak, 22. studenoga, održana studentska sekcija tematski zaokupljena Kantom u kontekstu obrazovanja. Sekciju su otvorili prodekanica za nastavu i studente izv. prof. dr. sc. Sanja Jukić i izv. prof. dr. sc. Pešić. Izlagalo se i diskutiralo potom o odnosu kulture, etike i slobode prema obrazovanju, razlikovanju javnog i privatnog uma, razumijevanju fizičkoga i odgoja dječje moralnosti, zatim Kantovu doprinosu koncepciji građanskog odgoja i razmatranju suvremenih izazova obrazovanja te usporedbi tematski relevantnih njegovih stavova s onima Karla Marxa. Sudjelovali su: Ivana Šojat, Marijana Mijić, Karla Pružinac, Luka Prijić, Ida Polak, Ante Klisović, Luka Mustapić, Irena Kapović, Martina Ivanović.

I konačno, Tjedan je istoga dana kompletiran radionicom „Kant kao odgajatelj“, a koju su moderirali studentica Karla Pružinac i student David Mrđanov. Studenti su i studentice Odsjeka za filozofiju tom prilikom zajedno s osječkim i vukovarskim gimnazijskim učenicama i učenicima promišljali Kantove stavove u pogledu pedagogije i obrazovnih znanosti uopće. U tematskom sklopu općenito Kantove filozofije i posebno njegovih pedagoških ideja, naglasak je radionice putem praktičnih aktivnosti i rasprave te evaluacije i refleksije stavljen najprije na koncepte autonomije, slobodarenja, morala i moralnih zakona te kritičkog mišljenja – a u čemu se pokazuje presudna odgojna uloga učitelja.

Damir Sekulić

♦ 22. listopada – 27. listopada 2024. ♦

Studijsko putovanje u Istanbul

↓↓

Prema dogovoru Odsjeka za povijest i Odsjeka za filozofiju, organizirano je studijsko putovanje u Istanbul kako bi se studenti osvijestili o bogatoj povijesti i kulturi civilizacija koje su u nekoj mjeri zasigurno utjecale na oblikovanje današnjeg svijeta. Putovanje je započelo 22. listopada sastajanjem ispred Osnovne škole Franje Krežme u ranim jutarnjim satima.

Vožnjom preko Srbije stigli smo u Sofiju u poslijepodnevnim satima te smo kratko obišli neke od glavnih znamenitosti ovoga grada, kao što su katedrala Aleksandra Nevskog, trg Aleksandra Batenberga, Narodno kazalište Ivan Vazov, rotunda svetog Jurja, crkva svetog Nikolaja i dr. Katedrala Aleksandra Nevskog na poseban se način izdvaja svojom zlatnom kupolom, a kao jedna od najvećih pravoslavnih katedrala na svijetu smatra se nezaobilaznom znamenitošću Sofije. Nasuprot tome, trg Aleksandra Batenberga glavni je gradski trg, na kojemu smo imali priliku vidjeti i Narodno kazalište Ivan Vazov građeno u neoklasicističkom stilu. Razgledavanje se nastavilo rotundom svetog Jurja, najstarijom građevinom Sofije, koja datira od 4. stoljeća prije nove ere. Konačno, ruska pravoslavna crkva svetog Nikolaja izvana je ukrašena keramičkim ornamentima, a najpoznatija je po svojim freskama iz 1259. godine. Nakon kratkog razgledavanja, uputili smo se prema hotelu.

Sutradan, 23. listopada, isplaniran je raniji doručak i odjava iz hotela kako bismo nastavili putovanje u smjeru Istanbula. Putem do Istanbula vodič nam je govorio o mnogim zanimljivostima iz povijesti ovoga grada. Prema grčkoj mitologiji, Istanbul je osnovao megarski vođa Pizas. Za vrijeme njegova života u Grčkoj je zavladala nestašica hrane, zbog čega su ljudi bili dovedeni do ruba bijede. Potaknut novonastalom krizom, Pizas odlazi u Apolonov hram u Delfe – najpoznatije proročište u antičkoj Grčkoj. Tamo su ga proroci savjetovali da osnuje novu zemlju s pogledom na zemlju slijepih. Pizas je prihvatio njihov savjet, što se pokazalo upravo 600. godine prije nove ere kada je Frigijce iz Kaltedota prozvao slijepcima jer nisu vidjeli ljepotu s druge strane današnjeg Istanbula, odnosno nisu vidjeli ljepotu područja koje je Pizas naselio svojim ljudima. Mnogi su tijekom povijesti pokušavali osvojiti Istanbul. Dolaskom cara Konstantina grad je preimenovan u Konstantinopol 340. godine te je ujedno i proglašen glavnim gradom. Za vrijeme svoje vladavine dao je sagraditi mnoge veličanstvene građevine. Tada je grad, među ostalim, bio okružen 6,5 kilometara dugim zidinama u području grada koje se zvalo Sultanahmet, a iza tih zidina nalazila se Aja Sofija, Topkapi palača i glavni gradski trg, koje smo imali priliku obići na ovom putovanju. Za vrijeme Bizantskog Carstva, najveći dio gospodarske privrede dolazio je od Hipodroma i njegove okolice, dok je glavno religijsko središte bila Aja Sofija. Osim mnoštva zanimljivih podataka o gradu Istanbulu, vodič nam je govorio i o Turskoj kao državi s bogatom poviješću i kulturom. Ova euroazijska država nalazi se na jugozapadnom dijelu Azije, poznatom pod nazivom Mala Azija, a smatra se republikom. Europski i azijski dio države razdvaja Mramorno more zajedno s dva tjesnaca: Bosporom i Dardanelijem. Na površini od 815 000 km² smjestilo se približno 82 milijuna stanovnika. Što se tiče njezina političkog uređenja, republikom ju je utemeljio Mustafa Kemal u listopadu 1923. godine. Proveo je i cijeli niz reformi, od kojih je neizostavno izdvojiti sljedeće: ukidanje sultanata, ukidanje kalifata, uvođenje monogamije, omogućavanje obrazovanja i muškarcima i ženama te zamjena arapskog pisma latinicom. Osmansko Carstvo, koje određuje jedno od najvažnijih razdoblja turske povijesti, ime je dobilo po Osmanu I., a svoje granice proširilo je sve do granice s Bizantom. Sa svojih više od 600 godina duge povijesti, u kojoj su sudjelovale istočnjačke i zapadnjačke kulture, u 17. stoljeću Osmansko Carstvo bilo je na vrhuncu svoje moći i smatralo se najmoćnijom političkom silom vremena. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine njegova moć značajno slabi. Drugi dan našeg putovanja približio se kraju dolaskom u Istanbul u kasnim večernjim satima i smještanjem u hotel.

Naš prvi cjeloviti dan u Istanbulu bio je posvećen upoznavanju brojnih povijesnih znamenitosti starog grada Sultanahmeta, srži nekadašnjeg Carigrada i najvažnijeg dijela povijesne jezgre ovoga doista zapanjujućeg grada. Obuhvaćajući povijesna razdoblja od Bizanta pa sve do Osmanskog Carstva, ova nezaobilazna destinacija pružila nam je uvid u arhitektonsku baštinu Istanbula. Uz stručno vodstvo lokalnih vodiča uputili smo se prema našem prvom pojedinačnom odredištu, koje je ujedno glavna atrakcija kojom se Sultanahmet, pa tako i čitav Istanbul diči, a to je, već svima dobro poznata, Aja Sofija. Pri ulasku u džamiju, pa tako i u Aja Sofiju koja sada i djeluje kao jedna od njih, potrebno je ispoštovati kodeks odijevanja, pa su tako studentice i profesorice pokrivale glavu maramama u znak poštovanja prema islamskoj religiji, što nam je pružilo mogućnost njezina dubljeg shvaćanja. Kao jednu od najimpresivnijih građevina u povijesti svjetske arhitekture, Aja Sofiju dao je izgraditi car Justinijan I. 537. godine, prvotno kao pravoslavnu katedralu koja se izdvajala svojom unikatnom monumentalnom kupolom visokom i do 55 metara, koja unutrašnjost čini naizgled lebdećom. Kao najveća crkva u tadašnjem kršćanskom svijetu, predstavljala je simbol moći Bizantskog Carstva. Tragovi kršćanstva bili su nam vidljivi na ukrasima mozaika koji prikazuju slike Krista, Djevice Marije i svetaca. Nakon osvajanja Konstantinopola 1453. godine, sultan Mehmed II. pretvorio je Aja Sofiju u džamiju te joj pridodao četiri visoka minareta. Penjući se na gornji kat koji pruža pogled na cijeli prostor, uživali smo u ljepoti ove građevine koja uslijed svoje duge i bogate povijesti predstavlja spoj kršćanske i islamske umjetnosti.

Naša sljedeća destinacija bila je Topkapi palača, nekadašnje sjedište osmanskih sultana i središte carskog života tijekom gotovo 400 godina, a današnji muzej vrijedne kolekcije umjetnina i spomenika. Ova se palača prostire na velikom kompleksu s brojnim dvorištima, sobama i vrtovima, zbog čega smo ovdje proveli značajno vrijeme, uživajući u univerzalnosti svake prostorije koju smo obišli i upijajući brojne povijesne zanimljivosti i činjenice koje su nam vodiči prenijeli. Svaki korak ove palače ima posebnu priču, no neki od studentima najimpresivnijih dijelova uključuju blagovaonicu s riznicom gdje su izloženi dragulji poput slavnog „Topkapi dijamanta“ i prostorije harema, poput carske dvorane s prijestoljem, koje pričaju priče o dvorskim intrigama, moći i luksuzu. Palača je osim toga dom raznim relikvijama, poput plašta proroka Muhameda, što je čini važnim islamskim svetištem. Nakon obilaska palače uslijedilo je slobodno vrijeme za obrok, piće i odmor.

Nadalje smo se uputili prema tzv. „Plavoj džamiji“, koja je svoj naziv dobila zbog prepoznatljive unutrašnjosti u kojoj se nalazi više od 20 tisuća ručno izrađenih keramičkih pločica s različitim motivima. Posjet ovoj džamiji imao je poseban ugođaj, posebice jer svih 260 prozora koji omogućuju da sunčeva svjetlost dopre u džamiju naglašavaju plave tonove pločica i stvaraju umirujuću atmosferu. Ono čime se još krasi ova građevina jest 6 minareta, što je poprilično neobično jer džamije obično imaju samo 2 ili 4 minareta. Navodno je do ovoga došlo greškom, odnosno jezičnom zabunom kada je sultan Ahmed I. naredio arhitektu da želi zlatne (altin) minarete, što je arhitekt shvatio kao 6 (alti) minareta. Nakon napornog i cjelodnevnog, ali svakako ispunjujućeg obilaska staroga grada, ova je džamija studentima pružila osjećaj mira i duhovnosti.

Fakultativan je zatim bio posjet Cisterni Bazilike, podzemnoj palači vode i oazi mistike. Cisterna Bazilike izgrađena je tijekom vladavine cara Justinijana I. u 6. stoljeću, kako bi osigurala opskrbu vodom za carske palače i stanovnike grada u slučaju opsade, a ono čime se ova znamenitost posebno ističe jest njezina grčka mitologičnost prema kojoj su postavljene glave Meduze, bilo iz praktičnih razloga ili simbolično, kako bi „zaštitile“ Cisternu od zlih sila. Obilazak Cisterne bio nam je krasan prikaz toga kako su Bizantinci spojili praktičnost, arhitekturu i umjetnost u širem smislu.

Nakon doručka u ranim jutarnjim satima, sljedeći smo dan nastavili razgledavanje ovog nevjerojatnog grada koji ima toliko toga za ponuditi, a prva točka prema kojoj smo se uputili bio je poznati most Galata, mjesto susreta kulture, povijesti i svakodnevnog života, omiljen kako turistima tako i lokalnom stanovništvu. Most Galata spaja dvije povijesne četvrti Sultanahmet i Galata te simbolizira povezanost europskog dijela Istanbula. Njegova prva verzija izgrađena je u 19. stoljeću, no današnji most, izgrađen 1994. godine, nastavlja tradiciju koja traje već stoljećima. S mosta se pruža predivan pogled na Zlatni rog, prirodni zaljev koji već stoljećima služi kao sigurna luka za brodove.

Sljedeća aktivnost dana odnosila se na vožnju brodom po Bosporu, morskom tjesnacu koji razdvaja Europu i Aziju, a ujedno i spaja Mramorno more s Crnim. Tijekom vožnje uživali smo u pogledu na elitni dio grada Istanbula i na raskošne osmanske palače, pa tako i u pogledu na čitav grad u čijoj se daljini najviše isticala Aja Sofija. Bospor je tijekom povijesti predstavljao ključan strateški i trgovački prolaz, a njegovi obronci, prekriveni luksuznim vilama i povijesnim tvrđama, pričaju priče o prošlim civilizacijama. Vožnja brodom trajala je otprilike sat i pol vremena, nakon čega smo se iskrcali na azijskoj strani grada.

Dolazak na drugi kontinent, odnosno na azijski dio Istanbula, donio je u vidu moderne gradnje i potpuno drugačiju sliku grada. Najprije smo se uputili prema trgu Taksim, živahnom središtu modernog Istanbula, koji je povijesno bio mjesto važnih okupljanja i događanja te simbol grada. Šetnja ulicom Istiklal Caddesi, jednom od najpoznatijih istanbulskih avenija, punom trgovina, kafića i restorana, dovela nas je i do Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Republici Turskoj. Konzulat pomaže hrvatskim građanima u slučajevima poput gubitka dokumenata, organizacije putovanja natrag u domovinu, pružanja pravne pomoći te osigurava zaštitu njihovih prava i interesa. Nakon obilaska Trga i iskorištenog slobodnog vremena uputili smo se prema autobusu odnosno hotelu.

De facto posljednjeg dana putovanja, 26. listopada, isplaniran je doručak i odjava iz hotela oko 9 sati ujutro. Znamenitost koja je preostala za obilazak bila je džamija Sulejmanija, koju je izgradio Mimar Sinan – najpoznatiji arhitekt Osmanskog Carstva. Inače, da bi sultan mogao sagraditi džamiju, trebao je iza sebe imati barem jedan vojni pohod te o svom trošku financirati tu gradnju. Sa svojih 13 velikih vojnih pohoda, sultan Sulejman Veličanstveni imao je zadovoljene sve uvjete za početak gradnje džamije, koja se ujedno smatra trećim brežuljkom Istanbula, od ukupnih sedam. Koristio je ajete iz Kurʼana da bi postigao harmoniju, o čemu svjedoči činjenica da Sulejmanija nikada nije stradala u potresima na ovom trusnom području. Sulejmanija ima četiri minareta: na dva minareta ima dva balkona, dok na preostala dva ima tri balkona. Kada se uzme u obzir broj minareta, kao i broj balkona na svakom minaretu, dobije se broj deset, što je značilo da je sultan Sulejman Veličanstveni bio deseti sultan po redu. S 26 godina postao je sultan, dok je s 32 godine pobijedio hrvatsko-ugarsku vojsku na Mohačkom polju. Osim džamija, sultani su se zalagali i za izgradnju drugih građevina kao što su hamami, javne kuhinje, medrese (visoke škole) i tome slično. Nakon obilaska ove veličanstvene džamije uslijedilo je slobodno vrijeme, koje su mnogi iskoristili za kupovinu suvenira na Grand Bazaaru i Egipatskoj tržnici, odnosno Misir Čaršiji. Okupljanje za polazak prema Osijeku bilo je dogovoreno za 19 sati. Uslijedila je noćna vožnja uz nužna zaustavljanja, a u Osijek smo se vratili u poslijepodnevnim satima.

Ivana Duvnjak i Karla Marić

Fotke: Anđelko Vlašić i Damir Sekulić

♦ 4. lipnja 2024. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Branko Schmidt

↓↓

Projekcija filma i razgovor u Estetičkom laboratoriju:

Metastaze (hrvatske) zbiljnosti

****

Posljednje događanje EstLab-a u ovoj akademskoj godini poklonilo je prisutnima rijetko uzbudljivo, »metastazirajuće« iskustvo. Naime, gost nam je bio Branko Schmidt. Nedavni dobitnik nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo na području filmske umjetnosti razgovarao je – s potpisnikom ovih redaka – o Metastazama. (Kultni film, btw, bio je i još jednoć prikazan zainteresiranima, prije samog razgovora.)

Svi prisutni, pa i sam redatelj Schmidt, drže da je ovaj film začuđujuće otporan na socio-kulturne promjene i podnosi tijek vremena, te je jednako inovativan i svjež i punih 15 godina nakon nastanka. U razgovoru, pak, Branko je evocirao mnoga sjećanja i novostečena iskustva što ih je skupljao vezano uz samo snimanje. Tako smo saznali i kako je upoznao Alena Bovića. Indikativno za sredinu u kojoj živimo, isti se morao koristiti pseudonimom prilikom objave romana Metastaze, zbog straha od radikalnih reakcija na svoj knjižni prvijenac… i tko zna čega još. Jer u Metastazama (HR zbiljnosti!), Ivo Balenović prikazuje metaforičko, ali i doslovno raspadanje skupine mladih ljudi u ovdašnjoj postratnoj tranziciji, a sve pod egidom huliganstva i nasilja vezanog uz nastajanje nam »Lijepe Naše«.

Schmidt nam je razotkrio da je ovim filmom doživio i svojevrsnu metamorfozu u svom autorskom opusu. U suradnji s Balenovićem te glavnim protagonistom filma, glumcem Reneom Bitorajcem, nastao je i još jedan važan film HR kina (i ne samo) tih godina, Ljudožder vegetarijanac (2012.).

U konačnici, Schmidt se pokazao inspirativnim sugovornikom, ali i čovjekom koji je ostao razočaranim pojavnostima zemlje u kojoj živimo, a među koje spada i stanovita ustrajnost fašistogenosti, posebice vezana uz tzv. »navijačku subkulturu«. Domovina nam je još uvijek opterećena mnogim »metastaziranim« devijacijama, a redatelj kultnog filma osvrnuo se i na rezultat posljednjih nam parlamentarnih izbora.

Kao rođeni Esseker – a bio je i ratni TV snimatelj u razaranom Osijeku tijekom ranih devedesetih! – Schmidt je svakako legitiman svjedok za prenošenje mlađima svog iskustva u zemlji koja je, u mnogim aspektima, mogla i morala biti drukčija. Metastaze su film koji nam sve to osvještava na uznemirujuć, ali i misaono poticajan način. Jer, srećom, u njemu možemo uživati kao u prštavo humorističnom i duhovitom punokrvnom žanrovskom filmu. Vjerujte mi, još uvijek je to ne samo najvažniji nego doista i najbolji HR film od osamostaljenja.

♦ 21. svibnja 2024. ♦

EstLab kolokvij

↓↓

Pravo na smrt i moć nad životom

Sudionici: Marijan Krivak, Željko Senković, Boris Bosančić i studenti filozofije

****

Kao i sa svime (pre)ostalim, još iole smislenim danas, ostaje neuralgičnim pitanje »života i smrti«, pa i filozofije sàme. Koji je uvjet preživljavanja joj? U čemu je tanka linija njezine granice opstanka… dakle, opet, života joj i smrti.

Filozof koji se najustrajnije bavio tim pitanjem jest, svakako, Michel FOUCAULT. Zaključni tekst inicijalne knjige iz planiranog šestoknjižja mu, pod provokativnim naslovom Historija seksualnosti – Volja za znanjem (1976.) – nosi naslov »Pravo na smrt i moć nad životom« . Ovdje Foucault razotkriva permanentnu novovjekovnu arcanu. Misterij je to odnosa znanje/moć.

Kako se strukturira suvremeni, kapitalistički svijet? »Arheologija znanja« pretače se u osebujnu »genealogiju moći«, a upravljanje nad životom postaje temeljni način porobljavanja pojedinaca izloženih tehnologijama znanja i strategijama moći. »Spas« od ovoga Foucault pred kraj života pokušava pronaći u hermeneutici »brige o samome sebi« (epimeleia he auton).

Nakon bestijalne suverene moći – grafički najdrastičnije opisane na početku njegove knjige Nadzirati i kažnjavati (1975.) – tijelo se sve manje kažnjava surovim mučenjem i ubijanjem, a sve ga se više nastoji… disciplinirati. Ono postaje ulogom kapitalske »brige« za radnu snagu, zdravo podatnu za proizvodni proces. Foucault cijelu temu diže i na razinu tzv. Historije seksualnosti.

Moć nad životom – barem od 18.stoljeća – razvija se u dva smjera. Prvi je tzv. »anatomopolitika ljudskog tijela« koja postaje ubilačkim smrtnim strojem (ili ratnom mašinom, kako će ju kasnije nazivati Gilles Deleuze i Felix Guattari). Drugi je, pak, »biopolitika pučanstva«, koja regulira higijenu populacije. I ne samo to… » U igri« su ovdje demografija, politika stanovanja, zdravstvena politika, epidemiologija – nauk o »pravilnom oblikovanju društvenog tijela«.

Put od suverene moći – koja se vodi načelom ‘Zadaj smrt i ostavi na životu’ – preko discipliniranja tijela u zatvorenim prostorima – škola, tvornica, bolnica, kasarna… zatvor sàm – završava u bio-moći kao pokretačkoj snazi suvremenog kapitalizma. Dakle, njezino je načelo ‘Dosudi život i … pusti umrijeti’. Što Foucault kazuje o svemu tome? Koja je moć ŽIVOTA kao OTPORA’? I, gdje se nalazi »snaga otpora/pobune života sàma naspram moći koja ga nastoji kontrolirati«? Čemu još ŽIVOT u sveopćoj biopolitici ratnog stroja današnjice?

Nadalje, kako se »simbolika krvi« pretvorila u »analitiku seksualnosti«, kao temeljni dispozitiv nadzora nad životom pojedinca u »umreženim društvima kontrole« (Deleuze)?

PRAVO NA ŽIVOT… Može li još čovjek biti ono što jest (Koji Jest!) onkraj svih tlačenja i otuđenja? Je li »zakon mača« onaj usudni, neizbježni fatum pojedinca, kako u Foucaultovo vrijeme tako i nas danas? Imamo li (još uopće) moći suprotstaviti se toj – moći?

Na ova i druga pitanja pokušavamo odgovoriti na znanstvenom kolokviju EstLab-a, u utorak 21. svibnja, od 18.30 u dvorani 39 ffos-a. Uz EstLab-ovce – Željka Senkovića, Borisa Bosančića i Marijana Krivaka – na događanju nam se pridružuju i studenti filozofije s našeg fakulteta.

♦ 16. travnja 2024. ♦

EstLab tribina

↓↓

Što je to – Postmarksističko stanje, ili… Čemu teorija?

Sudionici: Marijan Krivak, Zvonimir Glavaš, Tomislav Brlek

****

Estetički Laboratorij ffos-a (svima nam znani EstLab) obilježio je tri godine stalnih aktivnosti i akcija, po pitanjima knjige, filma, glazbe i… filozofije. I to, u svom duhu, na najbolji mogući način! Jubilejno, 50.događanje upriličeno je u utorak, 16. Travnja 2024., u dobrano popunjenoj 39-ici ffos-a. Ugostili smo »postmarksističko stanje«. Iz Zagreba su nam pristigli autor istoimene knjige – inače, naš, »osječki student« – Zvonimir Glavaš, te poznati književni teoretičar i povjesničar Tomislav Brlek. U razgovoru s piscem ovih redaka raspravljalo se o mnogo tema vezanih uz teoriju književnosti, političku teoriju, a sve u kontekstu već više od četvrt stoljeća prisutnog toposa humanistike – postmarksizma.

Najprije, postavilo se pitanje o tomu što danas znači tzv. »teorija« (Why Theory?), nakon deklarativno naviještenog tzv. »kraja filozofije«. Teorija – kako u književnom tako i u političkom smislu – odgovara na mnoga neuralgična pitanja koja još uvijek živom održavaju samu »stvar mišljenja« (Heidegger). Nakon inicijalnog »pojavljivanja« u klasičnoj Laclau-Mouffe uknjižbi naslova Hegemonija i socijalistička strategija (1985.), postmarksizam se etablirao kao kulturološki fenomen preko dvaju knjiga Stuarta Sima (1998/2000).

Marijan Krivak, Zvonimir Glavaš i Tomislav Brlek

Tomislav Brlek objasnio nam je mnoge veze koje postoje između raznih post-izama. Naime, i post-modernizam, kao i post-strukturalizam dijelom su teorijske legacije na koju se pozivaju nominalni »postmarksisti«. Sam, pak, autor knjige Postmarksističko stanje, Zvonimir Glavaš izložio nam je motivaciju za njezino pisanje (a ista studija predstavlja uknjižbu njegove disertacije). U razgovoru trojice sugovornika, tako, kristalizirali su se primjeri nekih najvažnijih književno-političkih teorija, ponajprije, najvažnijih francuskih filozofa druge polovice 20. stoljeća.

Razgovaralo se o Jacquesu Rancièreu i njegovoj sintagmi »zoon politikona kao književne životinje«; tematizirana je i Deleuze-Guattarijeva čuvena knjiga o Kafki i manjinskoj književnosti, dok je svojevrsni »crescendo« cijele rasprave bilo provokativno Derridaovo djelo Sablasti Marxa (1993.). Ova je knjiga – nekovrsno heretička prema marksističkoj ortodoksiji – cijelu problematiku »postmarksizma« interpretativno iznijela na razinu najviših dosega tzv. »dekonstrukcije«. Derridaova ideja pravednosti kao jedine ljudske kategorije koja se ne može dekonstruirati, duboko je nadahnuta duhom/sablasti Marxova mišljenja. Uostalom, kao i glazba banda GANG OF FOUR koja je plesno-pametno uokvirila cijelo ovo događanje!

♦ 12. prosinca 2023. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Miljenko Jergović

↓↓

Razgovor u Estetičkom laboratoriju:

Mudrost poraza, ludost pobjede – s Miljenkom Jergovićem o nogometu, pisanju i… filozofiji

****

Kako je to živjeti u zemljama u kojima nogomet nije »najvažnija sporedna stvar na svijetu«? Baš i upravo tamo gdje je »nogomet najvažnija glavna stvar na svijetu«? Jer… budimo vrlo subjektivni (čitaj: iskreni) prema samima sebi… Nogomet jest u Hrvata mnogo više od popularne momčadske igre/sporta. Radi se – odgovorno i bezobrazno tvrdim! – o jednom od triju stožera HR-državotvornosti. Uz nedodirljive svetinje što čine kamen-temeljac » (pre)Lijepe Nam Naše« – Sveta Katolička Crkva u Hrvata, te nedodirljiva populacija Branitelja Domovinskog Rata – u svakoj se nogoloptačkoj utakmici vidi prilika da se svekoliko pučanstvo pretvori u navijače »čiste« i svete državotvorne Istine. Pretjerujem? Dakako i… dapače! Razgovarati o nogometu u Hrvata podjednako je izazovno kao i propitivati svete dogme na kojima počiva »zapadna civilizacija«.

Godinu dana nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, o još jednom u nizu »povijesnih uspjeha« sankrosanktne ideje Vatrenih, dakle, razgovaramo s Miljenkom Jergovićem, a uz povod knjige mu Mudrost poraza, ludost pobjede. Za možebitno neupućene, radi se o jednoj od najznačajnijih, najprevođenijih i romaneskno-pripovjedački-esejistički najpozvanijih osoba s bliskih nam geokoordinata.

U jednakoj mjeri, radi se (i) o bosanskom (i) o hrvatskom piscu. (Ako bi sam autor uopće želio na sebe preuzeti teret tih identitetskih odrednica!?) Nabrajati sve njegove spisateljske uknjižbe zahtijevalo bi neku vrstu tekstualnog itinerara koji bi zasigurno premašivao bilo kakve leksikonsko-enciklopedijske leme. Gotovo tri desetljeća od kultnog Sarajevskog Marlbora (1994.) Jergović se, volens-nolens, etablirao kao jedan od najutjecajnijih pisaca svog naraštaja. Po opusu, neprijeporno… Ali i po raritetnom umijeću pripovijedanja. Držim, mogao bi se staviti u koordinate onoga što u eseju »Pripovijedač« (1936.) opisuje Walter Benjamin. Naime, Jergović dubokosežno nadmašuje spisateljski techne u smjeru autentičnog poiesis. Čovjek je to koji je i filozof po obrazovanju, jedan od učenika velikog estetičara s ovih prostora, Predraga Fincija. No, pokušaj autora ovih redaka da barem ovlaš ocrta gosta tribine EstLaba ima, nužno, tek sporadičnu djelomičnost u namjeri. Jergović nam dolazi u funkciji »Druga«, eksperta za »nogometna pitanja«. Zar samo zato? NEEE, u razgovoru s njime, nadamo se dostići neki odgovor na pitanje o Mudrosti poraza (i) ludosti pobjede. O nogometu, pisanju i onome što još i davno zaboravljeni Sartre sebe dubokosežno preispituje: Qu’est-ce que la littérature? I… što je filozofija u otvaranju Književnog prostora (M. Blanchot)?

Sve ovo zbivat će se u utorak, 12. prosinca od 18.30 u dvorani 39 pred studentima Filozofskog fakulteta u Osijeku. Svi ste pozvani…

♦ 16. studenoga 2023. ♦

Frankfurtska kritička teorija – prvih 100 godina

↓↓

Međunarodni kolokvij u povodu obilježavanja Svjetskog dana filozofije

Koordinator i predsjednik programsko-organizacijskog odbora Skupa: prof. dr. sc. Marijan Krivak

****

PROGRAM

Četvrtak, 16. XI 2023.

Otvaranje

13.30 izv. prof. dr. sci. Boško PEŠIĆ, Riječ povodom tradicije Odsjeka za filozofiju i obilježavanja međunarodnog SVJETSKOG DANA FILOZOFIJE

13.40 prof. dr. sci. Marijan KRIVAK, Nešto o ovogodišnjoj temi Međunarodnog kolokvija

13.50 prof. dr. sci. Ivan TROJAN, Pozdravna riječ i otvaranje skupa

1. sesija – predsjedava Marijan Krivak

14.05 prof. dr. sci. ALPAR LOSONCZ, U čemu se razlikuje Herbert Marcuse, kritičar liberalizma i kapitalizma, od glavne struje frankfurtskog kruga?

14.40 prof. dr. sci. PAVLE MILENKOVIĆ, Frankfurtska škola i pariska avangarda. Osvrt na dijalog koji se nije dogodio

15.00 Rasprava

15.15 Pauza za kavu

2. sesija – predsjedava Željko Senković

15.30 izv. prof. dr. sci. BOŠKO PEŠIĆ, Ideja negativne dijalektike

15.50 izv. prof. dr. sci. BERNARD HARBAŠ, Frankfurtska škola i pravno nasilje

16.10 prof. dr. sci. MARIJAN KRIVAK, WB, ili… »razbiti šutnju o povijesti«

16.30 Rasprava

16.45 Pauza za kavu

3. sesija – predsjedava Boško Pešić

17.00 prof. dr. sci. ŽELJKO SENKOVIĆ, Svijet danas. Nekoliko teza o filozofiji Jürgena Habermasa

17.20 doc. dr. sci. PAVAO ŽITKO, Utjecaj Karla Jaspersa na kritičku teoriju Jürgena Habermasa

17.40 Rasprava

18.00 Zaključna rasprava

19. 00 Večera za sudionike u hotelu »OSIJEK«

♦ 14. – 15. studenoga 2023. ♦

4. znanstveno-stručni skup »Filozofija između znanosti i religije«

↓↓

Skup održan u okviru Tjedna filozofije na FFOS-u

Tema: Svijet kao predstava

****

♦ 24. – 27. rujna 2023. ♦

Iskustvo umjetnosti

↓↓

Simpozij u okviru 31. znanstveno-kulturne manifestacije Dani Frane Petrića

Predsjednik programskog odbora: izv. prof. dr. sc. Boško Pešić

****

S veseljem predstavljamo izvješće o simpoziju »Iskustvo umjetnosti«, održanom od nedjelje, 24. do srijede, 27. rujna 2023. godine u okviru 31. znanstveno-kulturne manifestacije Dani Frane Petrića na očaravajućem otoku Cresu. Skup je održan pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske te Primorsko-goranske županije, a u brojnoj organizaciji sudjelovali su Hrvatsko filozofsko društvo, Laboratorij eksperimentalne estetike (Estetički laboratorij), Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Hrvatsko bioetičko društvo, Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku te Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

U nedjelju, nakon popodnevnog smještaja u hotel Kimen, prisustvovali smo javnom predavanju predsjednika ovogodišnjeg Programskog odbora izv. prof. dr. sc. Boška Pešića, održanom u Zajednici Talijana Cres, pod nazivom »Petrićevo estetsko iskustvo«, u kojem se navodi da za Petrićevu estetsku misao, nasuprot aristotelovskoj poetici, (poetsko) umjetničko iskustvo nije samo reprezentacija izvanjskosti već i izvanjštenje unutarnje stvaralačke pobude, a nastaje uigranim spojem nevjerojatnog i vjerodostojnog, udahnjujući divotnost onome što izražava.

Ponedjeljak je započeo plenarnim predavanjem Predraga Fincija (Ujedinjeno Kraljevstvo) pod nazivom »O promjenama u suvremenoj umjetnosti« i predstavljanjem dviju njegovih knjiga: Emigrantska slikovnica te Prošle godine u Barnetu. Nakon toga, uslijedila su izlaganja u sekcijama: »Estetsko iskustvo u kontekstu institucionalne teorije umjetnosti« Ernesta Ženka (Slovenija), »Iskustvo umjetnosti, mogućnost i temelj etike« Michaela Georgea (Kanada), »Praktičan pristup pitanjima recepcije na primjeru dvaju participativnih umjetničkih djela« Nike Radić (Njemačka), »Iskustvo umjetnosti kao iskustvo kontemplacije u Plotinovoj filozofiji« Ivane Knežić (Hrvatska), »Od antičke knjige do postmodernog filma: iskustvo medija u židovskoj povijesti umjetnosti« Paule Rem (Hrvatska), »Iskustvo umjetnosti: umjetnost posredovana tehnologijom« Divne Vuksanović i Dragana Ćalovića (Srbija), »Promišljanje istinitosti, trajnosti i prostornosti umjetničkog djela generiranog umjetnom inteligencijom« Katarine Šmakić (Srbija), »Umjetnost iskustva« Marka Kosa (Hrvatska), »Umjetnost, znanost i filozofija« Franje Sokolića (Hrvatska), »Iskustvo ljepote putem umjetnosti i religije« Mateje Pevec Rozman (Slovenija), »Kontemplacija ljepote« Ivana Platovnjaka (Slovenija), »Fenomenalna analiza estetike glazbenikovog iskustva glazbe« koje su održali Arto i Hilma Mutanen (Finska), zatim »Joy Division: Estetsko iskustvo beskrajnog žalovanja« Labinota Kelmendija i Nehata Sadikua (Kosovo), »Umjetničko portretiranje teške uloge: liječnici u albanskim filmovima« Gentiana Vyshke (Albanija), »Red prerušen u nered – fraktali« Dževada Zečića (Bosna i Hercegovina), »Materijalna i informacijska umjetnost« Igora Čatića (Hrvatska) te »Umjetnost kao korisno znanje« Marijane Kolednjak (Hrvatska). Izlaganje Marijana Krivaka pod nazivom »Što je to aura danas? Političko-umjetnička misao Waltera Benjamina u doba ‘vizualnih studija’« predstavlja jedan umjetnički dijalog Benjamina s Groysom, koji priziva profano prosvjetovljenje Benjaminove politizacije umjetnosti, ali i Deleuzeom i Rancièreom, iz kojeg se razvija nova genealogija Benjaminove borbe protiv fašizma, a razotkrivena traumatska svijest egzistencijalne nesreće pojedinca i zajednice okvirom je aktualnom otporu konstelacijama sveprožimajuće tehnosfere. Skup se potom nastavio sljedećim izlaganjima: »Iskušavanje Foucaulta u filmu Soba 8« Astrita Salihua (Kosovo), »Smrt marksističke estetike« Josipa Periše (Hrvatska), »Iskustvo umjetnosti: radikalna intimnost« Vlatka Ilića i Vojislava Klačara (Srbija), »Tetovaža kao body-art: oblik umjetnosti koji se razvija« Fulvia Šurana (Hrvatska) i »Vrijednosti u društvu početkom 21. stoljeća sagledane kroz kazališnu predstavu ‘Seks – umetnost – komunizam’« Danijele Pantić Conić (Srbija). Pavao Žitko izlaganjem »Estetička dimenzija filozofijskog svjetonazora Bonaventure iz Bagnoregia« objašnjava kvalitativno izjednačavanje estetičke dimenzije iskustva života sa spekulativnom dimenzijom promišljanja o istom, kojim se Bonaventurino djelo profilira kao estetički relevantan spekulativni sadržaj, usmjeren cjelovitom razumijevanju ontološki konstitutivnih elemenata stvarnosti. Tome je uslijedilo izlaganje Martine Ivanović »Kroz Heideggerovu i Ingardenovu ontologiju umjetničkog djela«, koje Heideggerova i Ingardenova istraživanja iskustva umjetnosti predstavlja kroz ontologiju umjetničkog djela specifično razmotrena u odnosu spram subjekta, istine i svijeta. Večer je završila predstavljanjem recentnih filozofskih izdanja (Komunitaristička kritika liberalizma Nine Čengića, Filozofija i bioetika planinarenja Igora Eterovića, Transhumanizam i književnost Lovre Furjanića, drugo i dopunjeno izdanje knjige Iskušenja humanizma Hrvoja Jurića, Estetika genija Gorana Sunajka, nova izdanja prijevoda klasičnih filozofskih djela: tri Kantove Kritike i Hegelova Fenomenologija) i monografije o hrvatskom umjetniku, ilustratoru i crtaču stripova Dubravku Matakoviću, koju su uredili Hrvoje Duvnjak i Leo Rafolt.

Utorak je započeo plenarnim izlaganjem »Nemoguće identifikacije: ‘Ja’ kao autofikcija« Ivana Milenkovića (Srbija), a nastavio izlaganjima: »Proizvodnja percepcije: novum postmoderne estetike« Gorana Sunajka (Hrvatska), »Uloga emocija u Ingardenovoj teoriji estetskog iskustva« Matije Vigato (Hrvatska), »Plotinovo tumačenje Fidijina Zeusova kipa« Marka Uršiča (Slovenija), »Bioetika i umjetnost: theoria – poiesis – praxis« Hrvoja Jurića (Hrvatska) i »Kada umjetnički atelijer postane laboratorij: filozofske refleksije o BioArtu« Marcusa Knaupa (Njemačka–Hrvatska). Izlaganje Martine Volarević pod nazivom »Nagonsko utemeljenje umjetničkog iskustva«, oslanjajući se na Freudova zapažanja, ljudsku zainteresiranost za aktivnosti nepovezane sa seksualnim nagonom objašnjava sublimacijom, čiji su najistaknutiji vidovi umjetnička produkcija i recepcija, koja pruža mehanizam preusmjeravanja nagona u novi neseksualni cilj. Potom slijede izlaganja: »Emocija i apstrakcija: fenomenološka analiza srama u iskustvu moderne umjetnosti« Marka Tokića (Hrvatska), »Razumijevanje ljubavi u književnom i filozofskom djelu Simone de Beauvoir« Željka Šarića (Bosna i Hercegovina), »Teorija rase u indijskoj klasičnoj estetici« Gorana Kardaša (Hrvatska), »Iskustvo umjetnosti prema Benedettu Croceu« Vani Roščić (Hrvatska), »Iskustvo umjetnosti u filozofiji Danka Grlića« Line Veljka (Hrvatska) te »Od povijesti estetike k historiji estetskog« Mihaela Vrbanca (Hrvatska). Prema izlaganju »Topos fenomenologije glazbe« Boška Pešića, fenomenološka analiza glazbe negira postojanje jednog ispravnog pristupa glazbi i zastupa nastojanje razumijevanja jedinstvenih dojmova i stavova, pri čemu se svi ti doživljaji glazbenog fenomena nastoje obuhvatno prokušati kao uživljeno približavanje ljudskog stvari i stvari ljudskosti. Izlaganje »Problem slobode u Hegelovu poimanju vokalne glazbe« Karle Pružinac, pod mentorskim vodstvom Boška Pešića, potom objašnjava slobodni umjetnički potencijal vokalne glazbe, koja temelj nalazi u supstancijalnoj ljudskoj potrebi za umjetničkim oslobođenjem od svakidašnjosti i unošenjem u unutrašnjost bitka u kome subjektivna svijest progovara sobom. Nakon toga slijede izlaganja: »Glazba je zvonka radost! Xunzijevo poimanje glazbe« Ivane Buljan (Hrvatska), »Estetika i world music – izazovi promišljanja doživljaja i vrednovanja ‘glazbe svijeta’« Dušana Milenkovića (Srbija) i »Via pulchritudinis kao povlašteni put dijaloga: primjer religijske nastave i nastave filozofije« Nenada Malovića i Ružice Razum. Izlaganje Gorana Livazovića i Željka Pavića pod nazivom »Umjetnost i odgojno-obrazovni ishodi: janusovsko lice participacije u umjetničkim aktivnostima mladih« iznosi sustavan pregled teorija i koncepata vezanih za dvostrani utjecaj umjetnosti na odgojno-obrazovne ishode: s jedne strane njezine prednosti u odgoju čovjekove osobnosti, a s druge reprodukciju društvenih nejednakosti u mogućnosti pristupa takvom obrazovanju. Povezano s time, slijedi izlaganje »Rehumanizacija obrazovanja kroz poučavanje putem umjetnosti« Elmane Cerić (Bosna i Hercegovina), a večer završava u palači Moise, razgovorom s hrvatskom umjetnicom Vlastom Delimar i predstavljanjem njezine knjige Voćarska 5.

Srijeda je započela izlaganjem »Filozofija i književnost« Seada Alića (Hrvatska). Potom, prema izlaganju »Jaussova hermeneutička teorija književne recepcije« Lucije Leventić, Jauss estetski vrijednim književnim djelom smatra ono koje uspješno opskrbljuje novime čitatelja, koji je time ujedno konkretizator smisla samoga djela i izvršni odreditelj njegove estetske vrijednosti. Tome slijedi »Iskustvena estetika Waltera Patera« Ljubice Matek te izlaganje Damira Sekulića pod nazivom »Break On Through iliti Huxleyjevo iskustvo umjetnosti na meskalinu«, koje iznosi Huxleyevo razmatranje duhovnih i moralnih implikacija meskalinske avanture, tvrdeći da mu navedena supstanca otvara vrata jednog specifičnog iskustva umjetnosti, koje se zasniva na izmijenjenoj, »pročišćenoj« percepciji stvari i umjetničkih djela. Red je nakon toga došao na izlaganja »Prilozi o čovjeku kroz interdisciplinarnost: književnost ususret filozofiji« Aleksandre Golubović i Danijela Tolvajčića (Hrvatska) te »Rod modernosti i slučaj Zagorka. Od diskursa do etnografskog zaokreta čitateljici« Anite Dremel, u kome se analizira rodni podtekst u diskursu procesa kulturne modernizacije i nudi rodna reinskripcija prosvjetiteljskog projekta iz perspektive etnografskog interpretativnog zaokreta koji u središte stavlja iskustvo – na primjeru recepcije djela Marije Jurić Zagorke. Slijede »Djela J. R. R. Tolkiena kroz aspekt filozofije religije« Jelene Kopajtić (Hrvatska), »Ilustracija kao portal drugačijem čitanju« Maje Vejić (Hrvatska), »O estetskom iskustvu u filozofiji fotografije Vilélma Flussera« Jana Defrančeskog (Hrvatska), »Estetika kao lijek: Pregled pristupa Martina Poltruma ljekovitom učinku ljepote« Dominika Mikića (Njemačka) te izlaganje »Biološki korelati iskustva umjetnosti« Hrvoja Lepeduša, koje donosi mjerljive korelate koji ukazuju na univerzalnost čovjekova iskustva umjetnosti, biološku perspektivu iskustva umjetnosti kao platformu za stvaranje individualnog identiteta i biološke spoznaje koje dokazuju mogućnost utjecaja umjetničkog iskustva na biološke strukture, koje sudjeluju u kreiranju osobne stvarnosti. Nakon toga održana su izlaganja »O umjetničkoj potrebi iz Kantove perspektive« Borisa Bosančića, »Apstraktno, negativno i konkretno: Hegel kao kritičar lijepe umjetnosti« Adriana Bučeka, »Problem odnosa javnih i privatnih izvora financiranja umjetnosti i kulture« Emine Jerković i Mirne Zlatić (Hrvatska) te plenarno predavanje »Noisekunst – umjetnost riječi u polilogu iskustava ‘drugih’ umjetnosti« Gorana Rema. Uslijedila je završna rasprava, kojom su ovaj inspirativni simpozij i putovanje privedeni kraju.

Karla Pružinac

Fotografije: Lj. Matek, V. Drobac Pešić, I. Percl Jurić

♦ 6. lipnja 2023. ♦

EstLab kolokvij

↓↓

Znanstveno-stručni kolokvij:

Postscriptum uz Društva kontrole Gillesa Deleuzea

****

♦ 16. svibnja 2023. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Prime Time

↓↓

Razgovor u Estetičkom laboratoriju:

Estetika političke satire

****

Gledate li televiziju? Televiziju? TV? Pa… to vam je ono tamno sučelje što stoji negdje u istaknutom prostoru u obiteljskoj dnevnoj sobi, a ispred kojeg se okupljaju roditelji i ostali ukućani. Kada? Nekad je to bilo oko 20, onda oko 19.30, sada najčešće oko 19 sati. Jer… to vam je »PRIME TIME«… najvažnije doba dana, od pećine do građanskih salona. Jer, ljudi, po naravi, ne »teže prema znanju«, kako bi to rekao stari Aristotel, već »… prema televiziji« (Matko Sorić, Koncepti postmodernističke filozofije, Zadar, 2010). Znam, znam… mladi ljudi vašeg naraštaja rijetko ili nimalo gledaju TV; tu su mobitel, laptop, komp, tablet… Ali, još uvijek (ipak!) znate da ta TV postoji? Ili… Što se događa kada vas nema više na TV-u, pa ostanete tek na platformi YouTube? Nimalo nije šaljivo, pretpostavljam… (Barem mi, »stari prdonje« to naslućujemo.) Drugovi/drugarice mi iz EstLab-a, pa i ja posebično, dugogodišnji smo abonenti PRIME TIMEA. Bornu, Domagoja, Jana znate i vi mnogi mlađi svojomglavommisleći… mi stariji sjećamo se i Zvonka Hrabara (znanog i kao Branko Đapić, legendarni prosvjetitelj s ovih prostora). Negdje 2016. napravili su dotad nezapamćenu »subverziju« u TV eteru Lijepe Naše Dalekovidnice (svima nam predrage HTV). I… trajao je taj »Montirani proces« nekoliko nedjelja… u PRIME TIMEU HR domova! Nemreš bilivit… Dok se Vlasi ne dosete… »isteklo vreme posete« (neprežaljeni Đorđe Balašević autor je stiha, a njemu je Domagoj posvetio najemotivnijih 15 minuta omiljene nam emisije). Uhhh… bilo je tu dobrih stvari na toj N1 TV platformi. Od Bornina pedagoškog nastojanja oko »Ribanja i ribarskog prigovaranja« pa sve do Domagojeva ultimativnog »Utjerivača socijalne pomoći/nekretnine«… pa Jan, glumac najboljih »uloga s leđa«, dok nije postao legendarni kontra-admiral Dobro u Zovici. Uozbiljimo se… hmmm… Što je to »satira«? Od Juvenala preko Erasma… do Alana Forda i Montipajtonovaca, satira… SATIRE! Opet navodim najdražeg politfilozofa: »nema boljeg ishodišta mišljenju od smijeha« (W. Benjamin: Pisac kao proizvođač).¹ EstLabovci ispunjavaju Vaše želje (ma kurim vas… to su tek naše želje!), pozivajući PRIME TIME da progovori ponešto o »Estetici političke satire«.

Prajmtajmovci – najjači kritički mislioci u Hrvata!? Da? Ne? A možda će biti govora i o nekim nam bliskim, balkanskim prostorima? Nikad ne znaš… Uglavnom, dođite 16. 5. u 18 sati u prostor s brojem 39 našeg faksa. Isplati se… Financijski ziher ne, ali jamčimo sokratovsko »kvarenje mladeži«. Garant…

1 Predavanje održano u Institutu za proučavanje fašizma u Parizu 27. travnja 1934., a ovo pišem 27. travnja 2023.!

♦ 30. travnja – 4. svibnja 2023. ♦

Studijsko putovanje u Poljsku 2.0

↓↓

Studijsko putovanje u Poljsku, namijenjeno za studente i profesore Filozofskog fakulteta u Osijeku, kao zamisao nastalo je suradnjom Odsjeka za povijest i Odsjeka za filozofiju te je održano od 30. travnja do 4. svibnja 2023. godine. Primarni cilj putovanja bio je posjet jednome od najvećih simbola Drugog svjetskog rata – Memorijalnom centru Auschwitz-Birkenau – gdje se, prema nekim tumačenjima, dogodila svojevrsna ‘smrt filozofije’.

Polazak na putovanje zakazan je iz Osijeka 30. travnja u kasnim večernjim satima. Vremenska prognoza nije nam ulijevala previše nade u lijepo i sunčano vrijeme, što nas nije uspjelo obeshrabriti te smo se puni želje za druženjem i stvaranjem novih iskustava upustili u novo iskustvo studijskog putovanja, za koje smo znali da će biti još jedna uspomena u nizu koje nosimo s Filozofskog fakulteta u Osijeku. Po izlasku iz Hrvatske zaputili smo se u Mađarsku, gdje smo proveli nekoliko sati noćne vožnje, a ono što nam je najviše zaokupilo pažnju tog dijela puta svakako je bio noćni panoramski pogled na osvijetljenu Budimpeštu. Nakon Mađarske, najveći dio puta vodio nas je kroz Slovačku gdje smo, kroz prozore autobusa, imali priliku promatrati mnoge prirodne ljepote te zemlje i vidjeti neka od njezinih najpopularnijih turističkih odredišta. U ranim jutarnjim satima 1. svibnja napokon smo stigli u zemlju koja je bila cilj našeg putovanja – Poljsku. Naravno, kako to biva na većini putovanja, još nekoliko sati vožnje dijelilo nas je od prve stanice našeg putovanja, a to je bio rudnik soli Wieliczka koji se nalazi u istoimenom gradu. Kada smo stigli, oko 9 sati ujutro, vozači autobusa ostavili su nas u neposrednoj blizini rudnika te smo nakon nekoliko minuta stigli na prvo odredište. Pričekali smo svoje ulaznice i krenuli u avanturu razgledavanja rudnika soli s vodičima koji su nas s rudnikom soli upoznali na engleskom jeziku. Rudnik se prostire na 9 etaža, koje dosežu čak do 327 metara, i proteže do 300 kilometara dužine. Ograničeni vremenom, odlučili smo obići samo prve tri etaže toga rudnika spuštajući se stubama na dubinu od devedesetak metara. Rudnik soli Wieliczka bio je aktivan od 13. stoljeća sve do 2007. godine, do kada je obnašao svoju primarnu funkciju, a sada služi većinski kao turističko odredište. Ondje smo čuli priče o nastanku rudnika, ljudima koji su u njemu radili na iskopavanju soli, ali i na izradi mnogih umjetnina i skulptura načinjenih upravo od soli. Vidjeli smo spomenik izrađen u čast Nikoli Koperniku (jednom od najvećih poljskih znanstvenika) te najveću podzemnu crkvu na svijetu – Crkvu sv. Kinge o kojoj smo također čuli mnogo priča. Dvosatno razgledavanje rudnika Wieliczke ostavilo nas je u čudu te nas je potaklo na razmišljanje o tome koliko nešto lijepo i monumentalno ljudi mogu učiniti svojim radom i trudom. Prema riječima vodiča, ovakvo jedno razgledavanje rudnika soli čovjeku produži život za dva tjedna jer, osim ljepota i informacija koje rudnik sa sobom nosi, ujedno je i ljekovito mjesto, upravo zbog soli. Nakon razgledavanja, dizalom smo se vratili u prizemlje rudnika i uputili se u šetnju prema centru drugog najvećeg grada u Poljskoj – Krakowa. Na putu prema središtu Krakowa stali smo kod poznatog muzeja posvećenog Oskaru Schindleru, koji smo kratko razgledali i napravili grupnu fotografiju koja će nam služiti kao zajednička uspomena na putovanje. S obzirom na to da je bio 1. svibnja, muzej smo uspjeli pogledati isključivo izvana, no ni to nam nije umanjilo osjećaj vrijednosti i važnosti tog lokaliteta. Šetnjom do trga prošli smo kroz ulice u kojima su snimani dijelovi Oskarom nagrađenog Spielbergova filma Schindlerova lista iz 1993. godine koji svjedoči o Schindlerovu humanitarnom djelovanju tijekom Drugog svjetskog rata. Također smo obišli i Židovsku četvrt koja se nalazi u Krakowu, a obilazak jednog od najvećih europskih trgova bio je proizvoljan te su ga neki obišli, dok su drugi razgledavali krakovske dvorce i parkove. Nakon nekoliko sati razgledavanja predivnog Krakowa, u poslijepodnevnim satima uputili smo se prema hotelu koji se nalazio nedaleko od centra Krakowa, gdje smo se odlučili odmoriti i pripremiti za sljedeći dan našeg putovanja.

Drugi dan putovanja svakako bismo mogli okarakterizirati najzahtjevnijim s obzirom na to da smo ga posvetili obilasku poljskog grada Oswiecima, kasnije preimenovanog u njemačku inačicu toga imena, Auschwitz. Prvo smo posjetili takozvani logor istrebljenja – tzv. Auschwitz I. Ondje smo dobili svoje ulaznice i slušalice te nam su nam dodijeljeni vodiči koji su nas poveli na put koji je bio dijelom stradavanja mnogih ljudskih života. Kontrola pri ulasku u Auschwitz bila je vrlo detaljna, a vodiči vrlo stručni te je razgledavanje ondje vrlo dobro organizirano. Izgled koncentracijskog logora Auschwitz na prvu zavarava jer izgleda kao jedan vrlo uredan i lijep gradić, no svi smo znali da je stvarnost bila puno drugačija od toga. Naime, Auschwitz I organiziran je pomoću takozvanih blokova te svaka zgrada ima svoj kućni broj. Najviše smo ostali taknuti blokovima 4 i 5 jer smo ondje mogli vidjeti puno osobnih stvari koje su zatvorenici ponijeli sa sobom misleći da idu u novi, bolji život, međutim ono što im se tamo dogodilo nisu mogli predvidjeti. Također smo obišli i blok 20 u kojemu smo posvjedočili o tome gdje su i kako spavali zatvorenici, što su radili, kako su bili kažnjavani, a vidjeli smo i slike mnogih zatvorenika čija su nam lica otkrila potpuno novu dimenziju svega toga. Udaljen samo nekoliko kilometara od Auschwitza I nalazi se logor smrti Auschwitz II, poznatiji kao Birkenau. To je najveći sabirni i radni logor Trećeg Reicha, gdje su svakodnevno dolazili vlakovi u kojima su se nalazili ljudi koji nisu mogli ni zamisliti što ih ondje čeka. Tamo su razdvajali članove obitelji: oni koji su bili sposobni za rad ostali su ondje, a stari i bolesni, oni koji se nisu uklapali u nacističku viziju, poslani su u sigurnu smrt. Mnogi su od njih čak sami platili kartu za vlak koji ih je vodio izravno u patnju. Nisu tada mogli ni naslutiti gdje će ih taj vlak odvesti. U Birkenauu smo obišli neke od baraka u kojima su nam vodiči govorili o tome u kakvim su neljudskim uvjetima logoraši živjeli i radili, koje su sve bolesti ondje vladale uz sve druge strahote koje su im se ondje događale. Birkenau je jedno ogromno mjesto, toliku površinu nismo mogli ni zamisliti, a osjećaj koji se budi u čovjeku samim ulaskom u baraku je neopisiv i tjeskoban. Smatramo da bi se ovakva mjesta trebala posjetiti barem jednom u životu jer je osjećaj uživo potpuno drugačiji nego kada se o ovim mjestima sluša ili gleda putem medija ili čita u knjigama. Nakon što smo obišli i Birkenau, uputili smo se k Wroclawu, prelijepom, povijesnom, bajkovitom, poljskom gradu. Smjestili smo se u hotel gdje smo večerali i odmorili. Neki su večer odlučili provesti u razgledavanju grada, dok su drugi ostali u hotelu.

Sljedeći i posljednji dan ovog studijskog putovanja započeli smo doručkom i pripremom za povratak. Nakon što smo se odjavili iz hotela krenuli smo k centru Wroclawa. Ondje smo prvo obišli znamenite crkve i sveučilište, a vodič nam je prije razgledavanja pozornost obratio na kipove patuljaka koji se nalaze po cijelom gradu. Naime, Wroclaw je grad koji se smjestio na rijeci Odri te mnogobrojnim mostovima nalikuje na Veneciju, a patuljci o kojima je vodič govorio minijaturni su kipovi kojih je u Wroclawu trenutno petstotinjak. Nakon obilaska tog dijela grada uputili smo se prema glavnom gradskom trgu. Za to vrijeme naši su kolege povjesničari posjetili Institut za povijest te su nam se u slobodnom obilasku Wroclawa pridružili nešto kasnije. Središnji trg u Wroclawu obiluje ugostiteljstvom, prelijepim građevinama, zgradama, crkvama, skulpturama. Definitivno najljepši grad ovog studijskog putovanja. Nakon obilaska, ručka i okrijepe, u popodnevnim satima uputili smo se natrag u Hrvatsku. Autobus je, kao i pri dolasku, prošao kroz Slovačku i Mađarsku te smo u ranim jutarnjim satima 4. svibnja stigli u Osijek.

Vlatka Perković i Sandra Savanović

♦ 24. veljače 2023. ♦

Gostovanje u sklopu znanstvenoistraživačkog projekta „Društva i bolesti: odgovori na zdravstvene krize u modernoj i suvremenoj povijesti“:

prof. dr. sc. Hrvoje Jurić

↓↓

Predavanje:

»Pandemija kao simptom«

Petak, 24. veljače

****

U petak, 24. veljače 2023., u 18.30 sati u učionici 54 Filozofskog fakulteta u Osijeku održat će se predavanje prof. dr. sc. Hrvoja Jurića (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) pod naslovom „Pandemija kao simptom“. Događanje će biti održano u sklopu internog znanstvenoistraživačkog projekta Filozofskog fakulteta u Osijeku „Društva i bolesti: odgovori na zdravstvene krize u modernoj i suvremenoj povijesti“. Predavanje će se moći pratiti i putem YouTube-kanala projekta. Više informacija o projektu moguće je pronaći na njegovoj službenoj mrežnoj stranici https://dib.ffos.hr/.

O PREDAVANJU:

Oslanjajući se prije svega na svoju knjigu Pandemija kao simptom (objavljenu u veljači 2021. kod zagrebačkog izdavača DAF), autor će govoriti o problematici pandemije koronavirusa, i to kako retrospektivno tako i s pogledom na tzv. „postpandemijsku budućnost“. Autorova je teza da je pandemija koronavirusa, skupa sa svojim posljedicama, epohalnih razmjera, ali nam u biti ne ispostavlja ništa novo, nego samo uvećane i pojačane negativne trenutke suvremene globalne civilizacije, kulture i društva. Pandemija tako nije samo stvar bolesti izazvane određenim virusom nego je i simptom dubljih globalno-društvenih bolesti. Uzimajući u obzir neka znanstvena i književna djela koja mogu biti od pomoći u osvještavanju i konceptualiziranju pandemijske situacije, autor će analizirati medicinske, političke, etičke, pravne, socijalne i kulturne dimenzije krize, a osobitu će pažnju pokloniti problematici digitalizacije, obrazovanja i rada.

O PREDAVAČU:

Hrvoje Jurić (Bihać, 1975.) profesor je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje etiku i bioetiku. Zamjenik je glavnog i odgovornog urednika časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica te član uredništva u nekoliko drugih znanstvenih časopisa. Također je aktivan u raznim znanstvenim, kulturnim i društvenim institucijama, organizacijama i inicijativama. Uz brojne znanstvene, stručne, publicističke, esejističke i poetske tekstove u različitim publikacijama, objavio je pet znanstvenih autorskih knjiga, pet uredničkih knjiga te pet pjesničkih knjiga, kao i gimnazijski udžbenik filozofije.

Jurić je podsjetio da se to predavanje održava na godišnjicu izbijanja rata u Ukrajini. Naime, prema njegovu mišljenju, nakon što je 24. veljače 2022. Rusija napala Ukrajinu, pandemija COVID-a 19 de facto je prestala s obzirom na to da je spomenuti rat postao udarna vijest diljem svijeta. Iako je nekoliko puta naglasio kako smatra da je koronavirus opasan te da nema ništa protiv cijepljenja, predavač je izrazio skepsu u vezi s izvještavanjem o pandemiji te u pogledu protuepidemijskih odredbi nametnutih od strane pojedinih centara moći. Podsjetivši na početak pandemije 2020. godine, Jurić je povukao paralelu s romanom Preobražaj čiji se protagonist preko noći suočio s radikalnom promjenom koja ga je zatekla nespremnog. Dodao je kako su s pandemijom svi postali potencijalni pacijenti i osumnjičenici, pri čemu su stvoreni neki novi identiteti. Izrazio je stav prema kojem tzv. pandemijski zakoni nisu bili transparentno i dosljedno provođeni, odnosno ustanovio je da su političko-socijalne mjere bile pretjerane. Skrenuvši pozornost slušatelja na činjenicu da je do dana predavanja umrlo 6,7 milijuna od bolesti COVID-19, upozorio je i na podatak da godišnje čak 9 milijuna ljudi umire od gladi. Međutim, te su žrtve drugačije raspoređene na karti, odnosno mahom se nalaze na periferiji kapitalističkog svijeta. Uz sve dublju ekološku krizu, ratove i terorizam, masovne migracije, digitalnu revoluciju te razvoj neoliberalnog kapitalizma s reperkusijama na planu demokracije, Jurić je pandemiju COVID-a 19 izdvojio kao jedan od ključnih fenomena 21. stoljeća. Pojasnio je da navedena pandemija istovremeno predstavlja i medicinsko (virološko, imunološko, epidemiološko, javnozdravstveno), ali i političko (socijalno, ekonomsko, pravno, medijsko) pitanje. Prema Juriću, posljedice pandemije dugoročne su i mnogostruke. One su zdravstvene (ne samo tjelesne, izazvane obolijevanjem od bolesti COVID-19, već i psihičke), ekonomske (istaknuo je da je pandemija najviše pogodila nezaposlene, slabo plaćene radnike u privatnim firmama, zabilježena su i masovna otpuštanja, no kapitalizam nije bio ugrožen jer je i sam supervirus u stalnoj pandemiji s golemom moći prilagodbe) te političke. Obrazložio je kako je tijekom pandemije bilo očigledno još intenzivnije djelovanje biopolitike, uslijed čega je „goli život“ postao „objekt političkih strategija“. U konačnici, pandemijsku je situaciju usporedio s totalitarizmom novog tipa unutar kojeg su ograničavane ljudske slobode u ime zdravlja. Naglasio je da svaki totalitarizam kao oblik vladavine ovisi o masovnom pristanku te sudjelovanju stanovništva, što se postiže raznim metodama, uglavnom utemeljenima na politici straha.

Poslije predavanja razvila se poduža rasprava o pandemijskim mjerama koje su provođene na području Hrvatske, njihovu zakonskom utemeljenju, opravdanosti ranije iznesene autorove teze o epidemiološkim manipulacijama i pojavi novog tipa totalitarizma, napravljen je i kraći osvrt na određene primjere iz povijesti s naglaskom na politiku obveznog cijepljenja stanovništva itd.

Luka Pejić

♦ 19. i 20. siječnja 2023. ♦

Gostovanje u EstLab-u i na Odsjeku za filozofiju:

prof. dr. sc. Igor Mikecin

↓↓

Predavanje 1:

»Mišljenje i slušanje: Hērakleit – Parmenid – Platōn – Aristotel«

Četvrtak, 19. siječnja

****

Predavanje 2:

»Mišljenje i pjesništvo: Hērakleit – Parmenid – Nietzsche – Heidegger«

Petak, 20. siječnja

****

Rođen je 1968. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Studirao je filozofiju i germanistiku na zagrebačkom i ciriškom Filozofskom fakultetu te klasičnu filologiju na Filozofskome fakultetu u Zadru. Diplomirao je filozofiju i germanistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao radom Leibniz. Supstancijalitet i vrijeme te doktorirao obranivši obranivši disertaciju Religija, zajednica i sloboda u ranoga Hegela i Hölderlina.

Na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru bio je znanstveni novak od 1995. do 1998. Viši je asistent od 2004. do 2006., a od 2006. do 2008. docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Osijeku. Od 2008. radi na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, isprva kao docent, a potom od 2013. kao izvanredni profesor na Odsjeku za filozofiju i predstojnik Katedre za povijest filozofije. Od 2019. kao redovni profesor drži nastavu napose iz povijesti grčke filozofije i klasične njemačke filozofije.

Dosad je objavio niz članaka, rasprava i studija u domaćoj i inozemnoj filozofskoj periodici, kao i prijevode filozofskih djela sa starogrčkog i njemačkog jezika, uz ostalo L. Wittgensteina, H.-G. Gadamera, W.-F. Otta, G.W.F. Hegela.

U Matici hrvatskoj objavio je monografije o Heraklitu i Parmenidu, koje uz izvorne tekstove i prijevode donose i autorove filozofijske i filologijske komentare, a za tisak priredio je zbornik radova iz filozofije jezika Jezik i mišljenje.

****

U naslijeđenu filozofijskom nauku o osjetu već od Grka, najkasnije od Platōna i Aristotela, ali već i u Parmenida, mišljenje i gledanje ističu se kao dvije najvrjednije vrste osjetna zamjećivanja nasuprot svim ostalima. Među njima se opet osjetu vida pripisuje iznimna uloga, ponajprije zbog njegova prinosa spoznaji istine i njegove unutarnje srodnosti s mišljenjem. Štoviše, samo mišljenje određuje se u analogiji s gledanjem kao gledajuće, motreće (theoria) ili zrijuće (thea) mišljenje. Ujedno se ono osjetno i ono neosjetno, tj. osjetno zamjećivanje i neosjetno mišljenje međusobno suprotstavljaju i ponekad čak odvajaju. Ono neosjetno se određuje kao ono jedino istinito, vječno, nepromjenjivo i uvijek samo sa sobom isto, te kao ono koje je dostupno jedino mišljenju, dočim se ono osjetno kao ono uvijek nejednako i stalno promjenjivo bivajuće, jedino osjetima zamjetljivo, podređuje onomu neosjetnomu kao njegova pojava. Osjetno zamjećivanje stoga u takvoj suprotnosti prema mišljenju nije istinsko spoznavanje nego varljivo i istini samo slično. Analogija gledanja i mišljenja ima svoje posljedice ne samo za razumijevanje naravi mišljenja, nego i za osebujnu danost mislivoga i osjetno zamjetljivoga, tj. za izlaganje bitja jesućega uopće. U tome da slušanje zaostaje za gledanjem pokazuje se zaborav sluha u filozofiji. Sa zaboravom sluha ide i zaborav dimenzije slušanja u mišljenju. Zaborav sluha pokazuje se nadalje kao zaborav biti mišljenja i onoga što se uistinu ima slušati i čuti. Prvenstvo gledanja pred slušanjem (videocentrizam) mjerodavno je za cijelu povijest filozofije od Platōna do Hegela. Razgradnja vladavine vida sada je bitan izazov za filozofiju. U svezi s time stoji zadaća prevladavanja razdvajanja onog osjetnog i neosjetnog, kao i mišljenja i osjetnog zamjećivanja. Iza suprotnosti osjetnog zamjećivanja i neosjetnog mišljenja valja otkriti slušanje kao odlikovan način opažajuće pomnje (noein) i temeljni karakter sabirućeg razabiranja (legein). Ta se zadaća može zbiljski preuzeti samo pod uvjetom povijesnoga spomena prvo na lučenje mišljenja i osjetnog zamjećivanja u Platōna i Aristotela i drugo na određenje razabiranja u Hērakleita i Parmenida, te na porijeklo spomenutog lučenja. Ova izlaganja nastoje dati prilog tomu spomenu.

♦ 18. siječnja 2023. ♦

EstLab prezentacija:

Ženski sud – feministički pristup pravdi

↓↓

Filozofski fakultet u Osijeku, 18. siječnja 2023., u 18 sati

Mala svečana dvorana (39)

****

Prvi Ženski sud na teritoriji Europe, održan je u Sarajevu, od 07. do 10. svibnja 2015. godine, u organizaciji 10 ženskih grupa sa prostora bivše Jugoslavije (Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa, Fondacija Cure [Sarajevo, Bosna i Hercegovina], Centar za žene žrtve rata, Centar za ženske studije [Zagreb, Hrvatska], Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima [Kotor, Crna Gora], Savet za rodnu ravnopravnost [Skopje, Makedonija], Ženski lobi [Ljubljana, Slovenija], Centar za ženske studije i Žene u crnom [Beograd, Srbija]).

Na Ženskom sudu u Sarajevu u 36 svjedokinja iz svih zemalja bivše Jugoslavije svjedočilo je u pet sesija o svim vrstama nasilja, nepravdi, zločina, kako u ratnom tako i poslijeratnom periodu.

Ženskom sudu je prisustvovalo više od 500 osoba iz svih zemalja bivše Jugoslavije, ali i iz: Argentine, Alžira, Palestine, Izraela, SAD, Španije, Italije, Švedske, Austrije, Belgije, Velike Britanije, itd.

Žene u crnom su tijekom petogodišnjeg procesa organiziranja Ženskog suda bile nositeljice programskih aktivnosti, a također koordiniraju nastavak procesa Ženskog suda, uz podršku organizacija: Anima, Kotor (Crna Gora), Centar za žene žrtve rata, Zagreb (Hrvatska), Fondacija ’CURE’, Sarajevo.

Završni događaj u Sarajevu nije kraj procesa, već naprotiv, poticaj da se iz feminističke perspektive nastavi sa kreiranjem novih modela pravde. To je obaveza prije svega prema svjedokinjama, ali i izraz naše odgovornosti prema ogromnom teretu nedavne prošlosti. I ovaj susret u organizaciji Žena u crnom Beograd, Centra za žene žrtve rata, Zagreb u suradnji sa Estetičkim laboratorijem Filozofskog fakulteta u Osijeku predstavlja dio nastavka procesa Ženskog suda – procesa feminističke etike brige i odgovornosti.

Program susreta

18:00 – 18:10 – Pozdrav i uvod (Izv. prof. dr. sc. Boško Pešić, Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Staša Zajović, Žene u crnom, Beograd)

18:10 – 18:25 – Ženski sud: feministički pristup pravdi (Staša Zajović, Žene u crnom, Beograd i Nela Pamuković, Centar za žene žrtve rata, Zagreb)

18:25 – 19:10 – Ženski sud – feministički pristup pravdi (52 minute) – projekcija dokumentarnog filma u režiji Filipa Markovinovića, produkciji Žena u crnom. Film govori o Ženskom sudu održanom u Sarajevu (7.-10. svibnja 2015.).

19:10 – 19:40 – Svjedokinje govore o svom iskustvu svjedočenja na Ženskom sudu u Sarajevu (Šta je za mene značilo svjedočenje na Ženskom sudu?)

Govore:

Jelena Baketa, Lovas

Jovanka Carević, Zagreb

Marica Šeatović, Novska

Milica Miladinović, Zagreb

Moderira: Marijana Senjak, feministička terapeutkinja Ženskog suda, Zagreb

19:40 – 20:00 – Razgovor sa publikom

Moderiraju: Staša Zajović, Nela Pamuković

Sudovi sude… Sudovi dosuđuju, ali i presuđuju. Međutim, svi mi u humanistici vrlo dobro znamo da takovrsna građanska institucija suda zapravo slijedi tek logiku – prava. I to onog formalnog. Isto se, pak, pravo ravna prema paragrafima, protokolima, procedurama. No, Pravo u ovome smislu ne znači i… pravednost, tj. Pravdu. O svemu ovome još je prije cijelo stoljeće progovorio Walter Benjamin u svom čuvenom eseju »Zur Kritik der Gewalt« (Uz kritiku sile/nasilja). Nažalost, pravo i pravednost dvije su, vrlo često, različite »stvari«. Stoga trebamo i moramo iskoračiti iz formalnog okvira prava.

EstLab je u kišovitoj osječkoj večeri, 18. siječnja napravio taj – »iskorak«. Naime, na FFOS-u ugostio je program naziva »Ženski Sud – feministički pristup pravdi«. Događaj je bio posvećen eponimnom zbivanju, upriličenom u Sarajevu, između 7. i 10. svibnja 2015. Staša Zajović, ispred čuvenih Žena u crnom iz Beograda, te Nela Pamuković, iz zagrebačkog Centra za žene žrtve rata – Rosa, moderirale su gostovanje četiriju žena sudionica spomenutog »Ženskog Suda«. Nakon kratkog, ali vrlo sugestivnog uvoda u događaj, kojeg je predstavila Staša Zajović, prikazan je dokumentarni film Filipa Markovinovića, u produkciji Žena u crnom. Doista, sama kino-zabilješka ostvarila je temeljnu namjeru pokretača ove jedinstvene akcije žena s područja bivše Jugoslavije, da iza sebe ostavi trajan dokument jednog historijskog zbivanja. Dinamiziran je to i ritmičkim kino-jezikom iskazan filmski izričaj koji je, zasigurno, ostavio dubok dojam i trag na sve prisutne gledatelje u dvorani 39 FFOS-a. No još je jači utisak ostavilo ponovno svjedočenje triju žena koje su sudjelovale na sudu/konferenciji i na filmu. Naime, njih tri, uz podršku feminističke psihoterapeutkinje Marijane Senjak, nakon projekcije uživo je ponovno svjedočilo pred prisutnim auditorijem. Svoja su dramatično-tragička iskustva iznijele Marica Šeatović iz Novske, te Jovanka Carević i Milica Miladinović iz Zagreba.

Posebice se emotivnim i potresnim pokazalo svjedočenje jedne od njih, koja je bila žrtvom silovanja u mračnim ratnim zagrebačkim devedesetima. Njezin je iskaz u dvorani izazvao osobito intenzivan doživljaj šoka i suosjećanja. Žene su, kao i muškarci, tada bili ponižavani i izloženi najbrutalnijem nasilju samo zato što su bile/i »pogrešne nacionalnosti«. Jedna od hrabrih žena, etnička Hrvatica je, npr. na upit svojih zlostavljača, kako se ona kao katolkinja mogla udati za Srbina, odgovorila: »Ne, ja sam se udala za Čovjeka«.

Kako je Staša Zajović kasnije napomenula, ipak ne smijemo u suočenju s ovim Ženama primarno imati osjećaj sažaljenjia i svjedočenje nije trebalo prenijeti tek žalovanja nad podnesenom žrtvom. Emocija treba biti ona Otpora i – Hrabrosti. Ženskoj, ali Ljudskoj uopće. I doista, ovo je bilo osebujno iskustvo u ovdašnjem okružju i uz gostoprimstvo ustanove fakultet kao i udruge Estetičkog Laboratorija. U Osijeku je to bio dosad nezabilježen – na ovaj način »neviđen« i »nečuven« – emotivan i katarzičan događaj. I to najinspirativniji za promišljanje. Također, i autentičan u smislu poznata Agambenova diskursa iz knjige podnaslovljene, Arhiv i svjedočenje (Ono što nam ostaje od Auschwitza, 1998.).

Također, namjera organizatora/ica jest bila (i) da ovo svjedočenje prenese u akademski okvir. To se pokazalo jednako primjerenim, te filozofskim pregnućem. Uz posvetu prijateljici Staši, mogu na koncu reći da je ovo zbivanje i njegova artikulacija bilo na tragu analiza Hannah Arendt, kao i Shoshane Felman. DA, »Ženski sud« otvorio je okvir za razotkrivanje »pravno nesvjesnog«. Feministički pristup pravdi »otškrinuo« je, dakle, »vrata« za suđenje/a koje/a će se neminovno jednoga dana morati zbiti na tlu država bivše Jugoslavije. Naime, »suđenje sudu« I, još važnije, »suđenju povijesti nasilja« (Arendt, Felman) na ovim prostorima.

Na koncu, mogu tek kazati, ispred nas, Drugova iz EstLab-a: »Hvala Vam, Žene!«. I na posjetu i na svjedočenju… Biti Hrabrom poput Vas uvijek ostaje trajnim smjerokazom za sve nas koji prisustvovasmo ovoj jedinstvenoj večeri na FFOS-u.

♦ 13. prosinca 2022. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Ivan Milenković

↓↓

Razgovor u Estetičkom laboratoriju:

Nužnost filozofije?

****

Ništa se previše ne bi dobilo da Ivana Milenkovića, dobro znanog beogradskog filozofa, ponovno svedemo na suhoparne biografske podatke. Dvije filozofske knjige su iza njega, neprebrojivi znanstveno-stručni radovi i prijevodi te mnoštvo upriličenih kulturnih događanja dragocjeni su prinosi protupopulističkoj intelektualnosti do koje jedva da se izvan njenih uzanih krugova danas još drži. Ali zato nam, uzgred budi rečeno, svijet i izgleda tako kako izgleda.

Taj višegodišnji urednik Trećeg programa Radio Beograda i član čuvenog NIN-ovog književnog žirija zapravo je u vječitoj potrazi za dobrom rečenicom – »Zašto bi čitali nepismene, polupismene, nelogične, nedovršene, smušene rečenice?«, reći će u jednom ranijem razgovoru. Njegovo vladanje hermeneutičkom tehnikom takvo je da filozofske stvari upravo na tom tragu prevodi s poslovičnom lakoćom u njihovu sveprožimajuću životnu značajnost i značajnu životnost. I to, dakako, ne bez pritisaka svih ugrožavajućih vrsta u njegovom svakodnevnom okružju.

Stoga ne čudi da takva Milenkovićeva neukrotiva misao pada na plodno tlo jedino u onim našim preostalim potresnim nastojanjima da se uoči i bespoštedno utvrdi bitna razlika. Kao beskrajnog prijatelja filozofije, kao beskrajnog prijatelja Osijeka, Ivana dočekujemo u Estetičkom laboratoriju s očekivanjem da nam vijećajući kaže ono prijelomno o današnjem sebi i o današnjim nama. I to u utorak, 13. prosinca, u Maloj vijećnici Filozofskog fakulteta u Osijeku. Od 18.30 sati.

Boško Pešić

Koja je »nužnost filozofije«? I je li, uopće, danas još uvijek nekome filozofija »nužna«? Konačno, u čemu bi bila ta nužnost kada nam je sve »programirano«?

Gost koji je zaokružio ovogodišnju sezonu tribina u okviru sekcije DIJA-LOGOS Estetičkog laboratorija, nastupivši pred studentima i zainteresiranima u utorak, 13. prosinca bio je – Ivan Milenković. Svakome iole informiranom o »stvari mišljenja« na ovim prostorima, nije trebalo reći više od ovoga imena. Dugogodišnji urednik na Trećem programu Radija Beograd, te suradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, jedan je od ljudi koji svoj poziv smatra rijetkom privilegijom, ali i neprestanom zadaćom razotkrivanja svih anomalija ovog planeta, koji još uvijek nepravedno (?) nazivamo »svijetom«. Jednostavno, Ivan je nužni sugovornik u svim stvarima vezanim za još preostale prostore SLOBODE oko nas.

Kako spasiti opstojnost filozofije? Ili, kako još uopće spasiti svoju dušu danas? »Ljudi… pišite!« I opet… »pišite«. Pa i onda kada se čini da je to pisanje uz vjetar! (S vetrom uz lice, 1986., jedan je od najvažnijih albuma kultne BG-skupine EKV.) Dakle, Ivan Milenković je svoj uvodni ekskurs posvetio nužnosti mišljenja cjeline. A to filozofija, zapravo i JEST! Pa makar to činila i iz tako provokativne pozicije koju u svom djelu utjelovljuje Gilles DELEUZE. O Deleuzeu, Nietzscheu, Machiavelliju i, last but not least, Hannah Arendt bilo je ponajvećma riječi u dijalogu što ga je Milenković vodio s Boškom Pešićem, profesorom filozofije s FFOS-a. U živom i polemičkom dijalogu, došlo se i do konstatacije da je danas na djelu ona »banalnost zla«, koju tako maestralno spominje baš Arendt. S druge, pak, strane, Deleuzeovo mišljenje »kontingencije«, kao slučajnog početka mišljenja, nadaje se nužnosti svakog mogućeg opstanka onoga što zovemo filozofijom! Naime, umijeće smišljanja, oblikovanja i proizvođenja pojmova.

Što čini filozofa, prema našem prijatelju Ivanu? Filozof nikada ne smije pristati da se svi prema njemu odnose s »tapšanjem po leđima« i odobravanjem. Filozof mora oko sebe proizvoditi nelagodu, otpor i nesnošljivost zbog svojeg provokativnog nastupa(!?). Kada je drugima oko vas u vašemu društvu neprijatno, onda ste – zbiljski FILOZOF. Nikom ne povlađujući, ovakav čovjek »tjera na«… mišljenje.

Ivan Milenković nikoga u publici zasigurno nije ostavio ravnodušnim. Njegov suveren nastup i dojmljiva promišljenost izgovorenih stavova bio je nesumnjivi »protreptikos« (Aristotel), »nagovor na filozofiju«.

EstLab mu se, i ne samo zbog toga, od sveg srca zahvaljuje!

♦ 6. prosinca 2022. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Viktor Ivančić

↓↓

Razgovor u Estetičkom laboratoriju:

Hrvatska politička estetika

****

»Hrvatska politička estetika«… »Hrvatska politička estetika«? Što je to? Da pokušamo raščlaniti… Najprije, »estetika«. Kako danas uopće govoriti o estetici kada se cijeli svijet – ili ono preostalo od njega – čini dizajniranim, tj. »estetiziranim«? Kada marketing od političara stvara estetičke objekte žudnje konzumenata… Hmm… »politika« i političari, imaju li oni ičeg zajedničkog s antičkim, filozofskim shvaćanjem djelovanja za dobrobit zajednice i svih njenih pripadnika? Konačno, pridjev »hrvatska«. Pa to bi valjda bilo ono najneupitnije! Naime, »pa svi smo mi Hrvati… osim onih koji to nisu« (sic!). Izabirući tek jedan biser iz legendarne knjige Greatest Shits: Antologije suvremene hrvatske gluposti, odabiremo stav nečega bolno nedostajućeg u hrvatskome javnome diskursu već skoro cijelo desetljeće i pol. Naime, stav – SLOBODE. Tribinom u okviru sekcije Dija-logos, EstLab ugošćuje jednog od trojice iz Ferala. Usput, tek ovlaš, dotičemo se i kratkog historijata te intelektualne komune, poznate i pod imenom VIva LuDezh.
Viktor Ivančić međunarodno je nagrađivani novinar, esejist, romanopisac, satirik zbilje oko nas, kolumnist kultne Bilježnice Robija K… No, ponajprije, ustrajni je Lucifer (čitaj: lučonoša) razotkrivanja svakovrsnih iskaza »kozmičke sile gluposti« (Krleža, Na rubu pameti), i ne samo, u Hrvata. Ako su se još kao mladci pojavili kao kritičari socijalističke Jugoslavije, Feralovci nastavljaju s tim poslanjem, pa i medijski prepoznatljivije, te pomnijom analizom i u suverenoj i demokratskoj nam, »našoj Hrvatskoj«. Ako su se u SFRJ bavili partijskim strukturama i petrificiranim »protunaravnim« sustavom, u državama sljednicama, slijedeći dijagnostiku Rastka Močnika, ukazuju na zlu kob »naravne fašistogenosti«. Nota bene, to je i strukturalni svjetski problem. Da je Ivančić i filozofski svjestan autor dokazuje i naslov njegova romana Vita activa. Literariziranje kao modul pristupa nakaznim »bespućima povijesne zbiljnosti«, pak, primjenjuje političkom studijom pod naslovom Točka na U. Ipak, za nas se ponajprije pojavljuje prosvjetiteljem osebujnim žanrovskim hibridom, Radnici i seljaci koja je »montenjovski« podnaslovljena kao – Eseji. Tko su »radnici i seljaci«? Reminiscencija na gotovo pa zaboravljenu nam povijest prostorâ što ih nastanjujemo, mogla bi biti pedagogijskim nastojanjem oko obrazovanja »kritičke svijesti«. Viktor Ivančić je, dakle, vrlo pozvan govoriti o svemu ovome. Primjerni je svjedok ljudski neutažive žudnje za pravednijim svijetom i SLOBODOM govora.
I to kroz smijeh… A doista…»nema boljeg ishodišta mišljenju od smijeha« (Walter Benjamin, »Pisac kao proizvođač«).

Marijan Krivak

♦ 16. – 17. studenoga 2022. ♦

Hermes i Psiha. Mogućnosti tumačenja duše

↓↓

Međunarodni znanstveni skup u povodu obilježavanja Svjetskog dana filozofije

Koordinatorica i predsjednica programsko-organizacijskog odbora Skupa: doc. dr. sc. Martina Volarević

****

Uz temu

Temeljna je nakana pri postavljanju odnosa Hermesa i Psihe u tematsko središte ovog skupa bila ispitati mogućnosti hermeneutičkog pristupa psihičkom, u smislu sabiranja različitih paradigmi tumačenja duševnosti u rasponu od filozofije do psihoterapije. Odnos Hermesa i Psihe nadilazi ovu naoko arbitrarno postavljenu temu te ima i mitološko utemeljenje. Mitološko utemeljenje odnosa Psihe i Hermesa zatječemo u Apulejevu Zlatnom magarcu ili Metamorfozama. Taj jedini cjelovito očuvani roman iz Rimskog Carstva iznosi pustolovine Luciusa, koji je pretvoren u magarca i kojem je božanskom intervencijom na kraju djela povraćeno ljudsko obličje. U roman je umetnuta pripovijest o Erosu i Psihi koja zrcali temeljnu priču jer i Psiha, poput Luciusa, radi na iskupljenju božanske srdžbe. Vođena znatiželjom, ona se oglušila na Erosovu zapovijed te razotkrila njegov identitet, koji je pobudio njezinu žudnju. Kazna je za prekršenu zapovijed lutanje svijetom te ispunjavanje nametnutih izazova. Nakon dugotrajnijih lutanja, u kojima je bila mučena i iskušana, Psiha je izvršila svoju pokoru i dosegla iskupljenje. Zeus je, prema nagovoru Erosa, naložio Hermesu da ode po Psihu, pa joj je darovao božansku besmrtnost i time blagoslovio njezinu vezu s Erosom. Sam mit u tematsko središte dovodi prikrivenog trećeg – Erosa – čije se značenje u Platonovoj filozofiji kreće od boga putene žudnje koji je Afroditin dar božanskog ludila do demona koji je gonjen nezadovoljivom žudnjom za ljepotom. Budući da ljepota ne mora biti ljepota tijela, žudnja može (i treba) biti usmjerena prema idejama – kao onom istinitom i time uistinu lijepom, koje je dostupno samo misaonom promatranju. (Platon, Symp. 201d-214e; Phaed. 244a-245c) Eros svojim pojmom obuhvaća raspon od ludila, preko zadovoljenja tjelesne žudnje, pa sve do približavanja misaonom motrenju ideja, dakle filozofiji. To određenje Erosa sažima tematiku ovog skupa, koji pokušava pristupiti tumačenju psihe od njezina određenja u filozofiji, preko mišljenja žudnje kao pokretne sile psihe koja vodi k zadovoljenju tijela, do psihopatoloških malformacija kao posljedica izostanka zadovoljenja žudnje.

Hermeneutika se u smislu tumačenja i razumijevanja pokazuje kao moguća metoda pristupa psihi. U biti je psihičkog da se skriva te da, kada govori, progovara u simbolima. Svi vidovi simboličkog sebepokazivanja psihičkog traže tumačenje. Hermeneutika, koja obuhvaća raspon od biblijske egzegeze, preko razumijevanja svakog značenjskog govora, do tumačenja povijesti i svijeta, ukazuje na mogućnost tumačenja. Posebice Schleiermacherov pristup razumijevanju kao otklanjanju nerazumijevanja u dijalogu, koji pokušava uspostaviti „kanon gramatičkih i psiholoških pravila tumačenja”, dotiče pristup tumačenju ljudske unutrašnjosti. (Gadamer, 1978, 215)

Filozofska je tradicija zaključno s racionalističkom psihologijom smatrala da mišljenje ima izravan pristup ljudskoj duši. Kant dovodi u pitanje sebespoznaju smještanjem paralogizama duše u dijalektiku čistoga uma, kojim podcrtava problematičnost apriorne svijesti o sebi. Apriorna samosvijest prema njegovu mišljenju ne pruža nikakvu spoznaju onoga „Ja” jer za spoznaju je potrebna osjetilna datost. Drugim riječima, da bi mogao spoznati samog sebe, subjekt sebi samom mora biti dan kao objekt. „Ja” je sebi samom osjetilno dostupno samo u smislu empirijskog zora, dano kao predmet unutrašnjeg osjetila. Ono zna samo sebe samo u smislu promjenjivosti svojih emocionalno-osjetilnih unutrašnjih stanja, što pruža vrlo ograničen pristup sebi. (Kant, 1986, 178-179; 410-411) Heidegger je jednako tako sklon misliti da upravo pristup sebi za čovjeka predstavlja problem te da ga tradicija filozofije uglavnom preskače misleći čovjeka na temelju mišljenja bića u svijetu. Zato on tvrdi: „Tubitak je samom sebi ontički ʻnajbližeʼ, ontološki najdalje, ali predontološki ipak nije tuđ” (Heidegger, 1976, 22). Navedeno treba shvatiti u smislu da smo mi sebi uvijek ontički najbliže jer smo to mi sami, ontološki najdalje jer tubitak ima tendenciju sebe ontološki razumijevati iz ostalih unutarsvjetskih bića, no unatoč tome on raspolaže nekakvim neizričitim razumijevanjem sebe.

Izloženo svjedoči o teškoći seberazumijevanja toga da je čovjek nesposoban u isto vrijeme biti i promatrač i ono promatrano. On nažalost ne raspolaže münchhausenovskim sposobnostima da sam sebe za vlastitu kosu izvuče iz blata. To potkrepljuje i činjenica da je i za najbanalniji uvid u sebe, u svoj izgled, čovjeku potreban instrument – zrcalo. Krnja priroda seberazumijevanja, koja se popleće okvirima vlastitoga „Ja”, sugerira da je zahvalniji pristup sebi kroz dijalog s drugim. Upravo dijaloška priroda otvara mogućnost nadilaženja ograničenja dihotomije subjekt-objekt jer se kroz sugovornika zrcale moje riječi. To je prepoznala psihoterapija te se u svim svojim vidovima pristupa psihopatologiji oslanja na liječenje govorom. Iz navedenog se može zaključiti da se upotreba tumačenja govora može proširiti mimo psihičkih malformacija i deformacija te koristiti kao organon rastvaranja duševnosti.

Martina Volarević

♦ 8. studenoga 2022. ♦

EstLab razgovor

↓↓

Izvanredno stanje kao vladanje suvremenošću (O Agambenu i nama)

Sudionici: prof. dr. sc. Marijan Krivak, prof. dr. sc. Željko Senković, prof. dr. sc. Goran Rem, izv. prof. dr. sc. Boris Bosančić, Adrian Buček

****

»Izvanredno stanje sve se više pokazuje kao dominantna paradigma vladanja u suvremenoj politici« (Giorgio Agamben, Izvanredno stanje).

Zasnivajući svoju filozofijsku poziciju na tematiziranju kategorije »života« kao onoga koji postaje glavnim predmetom političke teorije i praktičkih sustava vladanja u današnjem svijetu, Agamben je knjigom Homo sacer. Suverena moć i goli život (1995.) inaugurirao svoje propitivanje biopolitičke figure »golog života« i »suverene moći«. Bazirajući svoju »biopolitičku filozofiju« na recipročnom odnosu, izokrenutoj slici ova dva termina, autor je ovoj problematici trilogiji dodao još dvije studije: Ono što ostaje od Auschwitza (1998.) i Izvanredno stanje (2003.).

»Izvanredno stanje sve se više pokazuje kao dominantna paradigma vladanja u suvremenoj politici«… Je li ovaj iskaz danas nešto provokativno, paradoksalno i uznemirujuće u humanistici? Ne, to je REALNO sàmo, onkraj podsvijesti s kojom doživljavamo fenomen koji još uvijek – nepravedno!? – nazivamo “svijetom”.

Izvanredno stanje udjeljuje osobi ili vladi moć i snagu autoriteta nad drugima, koja se proširuje daleko onkraj zakona koji se oduvijek prakticira. »U svakom slučaju, izvanredno stanje označava neki prag na kojem se logika i praksa indeterminiraju, a čista sila bez logosa pretendira ostvariti iskaz bez ikakva pozivanja na zbilju« (IS, str. 40).

Odakle nam uopće u suvremenoj filozofiji koncept “izvanrednog stanja”? Naravno, opet ne možemo zaobići Waltera Benjamina i njegovu Osmu Tezu o filozofiji povijesti (1939-1940.). Svuda oko nas je prisutno “izvanredno stanje“! Ono po ničemu nije nešto “izvanredno”… prije bi se moglo reći da je ono strukturno. No valja ga izokrenuti, a Benjaminu će zbiljsko, revolucionarno IS poslužiti kao “organon” u borbi protiv fašizma.

Nije li vam ovo poznato? Je li fašizam tek povijesna kategorija pobijeđena u II. svjetskom ratu? Hmmm… Rastko Močnik bi rekao da on nije upitan kao strukturni moment u suvremenoj neo-liberalnoj i korporativnoj strukturi suvremenosti; Pitanje je samo: “Koliko fašizma?“. Kako je moguće razbiti sveprisutno »izvanredno stanje« kao paradigmu vladanja za Agambena. Uspostavivši istinsko “izvanredno stanje” koje će imati revolucionarnu snagu i moć onkraj svjetskog poretaka. Može li se uopće tako nešto? Naime, onkraj silâ prava i mita, uspostaviti »ljudsku praksa« koju je izvanredno stanje pokušalo zatvoriti, a koja se zove – filozofija!

Također, Agambenova je namjera u Izvanrednom stanju ukazati na pravo u njegovoj ne-vezi sa životom i život u njegovoj ne-vezi s pravom. To znači: otvoriti među njima prostor za ljudsko djelovanje, koji je nekoć za sebe zahtijevao naziv »politika«. Evocirajući na neki način Benjamina, dolazimo i do Agambenova definiranja onoga političkog. Isto se poprilično razlikuje kako od čuvenog tematiziranja Hannah Arendt tako i od suvremenih pokušaja »re-politizacije« Žižeka, Badioua, Rancièrea, pa i Negrija i Hardta. Istinski političko jest, za Agambena, samo ono djelovanje koje prekida vezu između nasilja i prava.

O svemu ovome razgovaraju na sesiji DIA-LOGOS Estetičkog Laboratorija FFOS-a, Željko Senković, Boris Bosančić i Adrian Buček – te svi ostali pozvani! – uz uvod i moderiranje Marijana Krivaka, u utorak, 8. studenog od 18.30 sati u dvorani 39.

♦ 11. listopada 2022. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

prof. dr. sc. Boran Berčić

↓↓

Razgovor u Estetičkom laboratoriju:

Smisao života Borana Berčića – filozofija kao mogući odgovor?

****

Čini li vam se naslov ovog događanja »preuzetnim«? DA… ono u naslovu istaknuto, a koje se pretače u podnaslov s gotovo tautološkom naravi, »preuzeto« je. Od koga? Naravno, od kultna Monty Python Meaning of Life!

No, »stvari« više nisu »humorne«. (Pitanje jest jesu li ikada i bile?) Posebice, ne u doba kada se »nezadrživi napredak« pretvara u »održivi razvitak« i pitanje pukog opstanka čovječanstva. Boran Berčić dionikom je »stvari mišljenja« od posebnog formata. U njegova dva sveska, neskriveno sudbonosnog naziva, naime, otkriva se… Filozofija (2012.) Već čitavo desetljeće udžbenik je to kojemu se neskriveno divimo, ali i koji, što je još mnogo važnije, neprestano propitujemo. Boran Berčić u knjizi daje »obuhvatan pregled glavnih tema i tokova filozofskog mišljenja«. To je »školski opis«… Međutim, nas zanima mnogo više. Možemo li, naime, krenuti od prvog teksta, prvog sveska narečene knjige? Dapače, jedino to i želimo! Dakle, »Smisao života«… Autor će u uvodnom napisu Filozofije ustvrditi »Da bismo znali što trebamo činiti, moramo znati zašto živimo?« I dalje… »logički gledano, kako bismo znali zašto činimo bilo što, morali bismo znati zašto uopće živimo… Pitanje o ‘smislu života’ jest logička struktura naših razloga za djelovanje«. Je li, doista? I sam se autor o tomu uvijek iznova preispituje, čak i unutar istoga teksta.

Kao osvjedočeni i priznati filozof tzv. »analitičke škole mišljenja«, Berčić »mora« postaviti pitanje upravo na ovaj način. No, mora li doista? On propituje moguće putove prispijevanja do tzv. »smisla života«. Kao postaje na tom putu stoje mu sreća, objektivna svrha, briga za druge i, last but not least, opstanak vrste. No, naravno, da se pitanja o pristupima beskrajno umnažaju. Pripadnici tradicionalnije struje u povijesti filozofije i tzv. »stvari mišljenja« imaju drukčije metode. Naravno, riječ je o starom prijeporu između »analitičara« i tzv. »kontinentalaca«.

Je li smisao života danas tek… »brzina INTERNETA«? Izbjegavanje katastrofa? Ili, opet, ponovno, sreća?? Jer, današnji je svijet suočen s mogućim scenarijem s pretpostavkom: »Kao da nas nikada nije bilo«… ili »A što kada/ako više nema ničega iza? (Paić)« Apsurdnost života kao konstanta (Nagel, Camus) pokazuje da »život nema smisla s velikim S«, reći će Berčić. Ali i.. »puno je stvari u životu koje ga čine smislenim«.

O svemu ovome razgovaraju, u okrilju EstLab-a, Boran Berčić i Marijan Krivak, kolege, prijatelji! sa studija filozofije u Zagrebu iz davnih, dragih nam 80-ih…

prof. dr. sc. Boran Berčić

♦ 2. lipnja 2022. ♦

EstLab razgovor

↓↓

Krleža o miru i ratu

Sudionici: prof. dr. sc. Željko Senković, prof. dr. sc. Goran Rem, dr. sc. Igor Gajin

****

Živimo u dobu mase koja kliče raspomamljenim diktaturama. Između beznađa i ravnodušnosti možda susrećemo još samo “bivše ljude”. Upravo se Krleža razračunavao s mračnim snagama u nama i želio promjenu stvari iz korijena, pri čemu su mnogobrojni uvidi njegovih umjetničkih istina vođeni kritikom rata kao sramotom za “dostojanstvo pameti i morala”. U čovjeku živi rat kao “gladna hijena”, vođen svevremenom glupošću, a jedini pobjednik svih ratova je smrt. Ovaj veliki književnik je u mnogobrojnim tekstovima, od eseja i novela do poezije, prokazivao besmisao i grozotu rata. No presudno je pitanje kako misliti i ostvariti mir, tu krhku pojavu, sličnu “ljubavnoj iluziji”? Što nam o tome kazuje Krleža, a što sugovornici: Goran Rem, Igor Gajin i Željko Senković?

♦ 24. svibnja 2022. ♦

EstLab tribina

↓↓

Što nam govori Krležina »EVROPA DANAS« (1935/2022)?

Sudionici: doc. dr. sc. Tonči Valentić, prof. dr. sc. Goran Rem, izv. prof. dr. sc. Ivan Trojan, prof. dr. sc. Marijan Krivak

****

Što je nama današnjima, Evropa? Ili, možda jasnije, što nam je EUROPA? Osim ideologijske konstrukcije o istoj – a kojom caruju svepremreženi mediji – je li od Evrope/Europe još preostalo nekog »životnog svijeta«?

Jednako kao o Europi danas, pitamo se i što je preostalo od Krležine »Evrope danas«? I… tko je uopće »KRLEŽA«… za nas? Znamo li s njime uspostaviti dijalog, to jest razgovor, a ne znanstveno-akribijsku komunikaciju? Esej Miroslava Krleže »Evropa danas« iz 1935., samo je schlagwort za razgovor o ovome, ne samo hrvatskom (?) i europskom negoli i svjetskom književniku.

»Evropa putuje u gvozdenom, oklopljenom tenku, službeno uvjerena o svom božanskom porijeklu… nikako ne sumnja u svoje nadzemaljske dividende, u svoje bogom blagoslovljene mitraljeze… beskrajan (je) niz takvih Evropa, te nam je jednu Zeus oteo kao bivol, a drugu nam gazi kapitalizam kao pobješnjeli nosorog… ako su Kant i Hitler samo pojave koje traju bez početka u beskrajnom nizu varijacija…« (M. Krleža, »Evropa danas«, 1935.)

Krleža te stravične i najstravičnije 1933. piše Europu danas. Ovaj »esej ne dopušta da tadašnje-današnja ili vremenski ili prostorno ikoja Europa ne zatvori ni jedan snažan gest osvješćenja strasnog negativiteta koji njome hara, a jer navodno ima podrazumijevajućih znanstvenih, kulturnih, filozofskih ili egzistencijsko-ekonomskih prednosti. Uvidno-uvodnim subjektom pa prvosobno monološki, potom dijaloški Krleža Europom osvjetljava njezin zahuktali mrak.« I da… ne samo onako BTW, pitamo se i je li trenutak da demistificiramo Krležino »Osječko predavanje?«; Jesu li se »Krleža i Osijek… mrzili… javno!(?)«

Eto nam schlagworta za razgovor! U sesiji »Dijalogos« EstLaba razgovaramo o mogućem vječnom aktualitetu, ili pak »virtualnoj aktualizaciji« ovih misli za nas u današnjoj EUropi. Je li Krleža proročki nagovijestio našu suvremenost? Da li je on doista, posebice svojim novelističkim, teatarskim i romanesknim opusom »suvremenik Evrope«? Je li Krleža i u svjetskim razmjerima značajan?

Nadalje, pitamo se i o tomu što najznačajniji filozofi misle o Europi. O njezinoj… IDEJI? Edmund Husserl detektira »ideju Europe« (1936) kao umne zajednice. On drži da je kriza duhovnih znanosti proizvela i istovrsni gubitak »istinski ljudskosti« i svrhu postojanja Europe kao »tvorevine povijesnog ljudstva«. Jesu li nam, pak, Jacques Derrida i Jürgen Habermas pomogli u detekciji toga što doista jest Europa? Što to znači da je »ideja Europe« izmakla iz naručja »narodâ i prešla u tijela dvojbene demokratske legitimacije, poput Europskog Vijeća«? Kako shvaćamo Europu i SAD na »simboličkoj razini«? Konačno, možemo li danas uopće razumjeti tezu da je Evropa/Europa filozofska IDEJA?

O svim ovim temama razgovaramo – u utorak, 24. svibnja 2022. u 18 h u sobi 39 – s našim gostom, filozofom i sociologom Tončijem Valentićem s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, te s profesorima s Filozofskog fakulteta u Osijeku: pjesnikom i teoretikom Goranom Remom, teatrologom Ivanom Trojanom, kao i filozofom Marijanom Krivakom.

♦ 12. svibnja 2022. ♦

Promocija Biltena

↓↓

U četvrtak, 12. svibnja 2022. u Caffe baru “Voodoo” održana je promocija 6. broja Biltena studentskih radova iz filozofije, kojemu je tema filozofija književnosti. O Biltenu su govorili prodekanica za nastavu i studente izv. prof. dr. sc. Sanja Jukić te članovi Uredništva, a promocija je popraćena glazbenom izvedbom Marine i Doriana.

♦ 24. travnja – 1. svibnja 2022. ♦

Studijsko putovanje u Grčku 2.0

↓↓

Drugo studijsko putovanje u Grčku za studente i nastavnike Filozofskog fakulteta Osijek održano je u organizaciji Odsjeka za filozofiju od 24. travnja do 1. svibnja 2022. godine. Primarna je svrha putovanja bila upoznavanje sa slojevitom poviješću Grčke, kao i s njezinom bogatom kulturom te neizostavnom filozofskom ostavštinom. Na putovanje smo se zaputili u kasnim večernjim satima, ispraćeni kišom iz Osijeka, prema Solunu, a put je to koji je pružao mogućnost noćnoga i ranojutarnjega panoramskog razgledavanja Srbije, Sjeverne Makedonije i dijela Grčke. U Solunu nas je dočekalo vedro i sunčano vrijeme, kakvo je u konačnici označilo i time uljepšalo cjelokupni boravak u Grčkoj. Po dolasku u Solun, zaputili smo se u šetnju gradom prilikom koje smo se upoznali s nekima od njegovih znamenitosti. Uz, primjerice, Bijeli toranj, Galerijev slavoluk i Rotondu, posebno valja izdvojiti posjet Aristotelovu trgu, na kojem se nalazi i Filozofov kip koji, prema vjerovanju, doticanjem njegova palca posjetitelju prenosi mudrost i znanje. Nakon slobodne večeri i solunskoga noćenja, idućeg jutra zaputili smo se prema Delfima uz usputni obilazak Termopilskog klanca i spomenika Leonidi. Brdovitim putom stigli smo do Delfa, znamenitog starogrčkog svetišta i proročišta. Put se do vrha unatoč pratećem žarkom suncu i više nego isplatio, budući da smo na njemu imali priliku među ostalim svjedočiti ostacima Pitijina proročišta, riznica starih Atenjana, Apolonova hrama, teatra te stadiona na kojemu su održavane Pitijske igre. Nakon ukusne grčke večere krenuli smo put Atene te drugoga grčkog noćenja. Sljedećeg jutra šetnjom smo krenuli u cjelodnevni obilazak Atene, a na putu do Akropole imali smo priliku među ostalim vidjeti ostatke Zeusova hrama, Sveučilište te izmjenu garde ispred Groba neznanog junaka odnosno grčkog Parlamenta. Slavna atenska Akropola kao cjelina ostavlja bez daha, a ovdje dostaje izdvojiti tek veličanstvenost Partenona i Dionizijeva teatra, kao i pogleda koji se pruža s Akropole te odaje impresivnu veličinu Atene. Nakon posjeta Akropoli uslijedilo je slobodno vrijeme za okrepu i razgledavanje, pri čemu nam u sjećanju ostaje intenzivan miris jagoda sa štandova, vreva mnoštva, miris tradicionalne grčke kuhinje te užurbanost i šarenilo tržnice. Nakon odmora i uvida u živost atenske svakodnevnice, posjetili smo i sadržajno vrlo bogat i raznovrstan Nacionalni arheološki muzej, u kojemu smo imali priliku svjedočiti i znamenitoj Agamemnonovoj maski. Večer je bila predviđena za druženje i noćni izlazak. Ujutro smo napustili Atenu, usputno razgledali Korintski kanal te došli do Epidaurusa, gdje smo posjetili velebni teatar i muzej. Uspeli smo se do najviših redova teatra i imali priliku doživjeti čudesan spoj akustike, arhitekture i prirode. Tome je uslijedio posjet ugodnoj turističkoj atmosferi lučkoga grada Naupliona, nakon čega smo na daljnjemu putu uslijed kvara na autobusu imali neplaniranu priliku za svojevrsnu meditaciju u grčkoj divljini. Nakon otklonjenoga kvara – pri čemu (i ne samo tu) valja pohvaliti naše vozače – u večernjim smo satima stigli na naše hotelsko odredište na sjeveru Peloponeza, na kojemu je večer bila posvećena zajedničkom druženju uz pjesmu i gitaru. Grčkom je dijelu putovanja tu dolazio kraj, budući da smo se ujutro zaputili prema posljednjem planiranom glasovitom odredištu – Ohridu, biseru Sjeverne Makedonije. Nakon noćenja, imali smo priliku za obilazak ohridskih znamenitosti poput Samuilove tvrđave, antičkog teatra, crkve sv. Sofije, crkve sv. Klementa, korza, gradskog trga i tržnice. Konačno, nakon doživljaja Ohrida došlo je i vrijeme za povratni put prema Osijeku, pri čemu nije naodmet spomenuti još i noćni gurmanski obrok u Motelu Predejane u Srbiji, popraćen svatovskim veseljem i glazbom, čime smo pak okrunili naše dinamično, ponekad i nepredvidivo, ali prije svega zanimljivo i poučno studijsko putovanje. Bilo je to iskustvo za pamćenje.

Lucija Novokmet i Martina Ivanović

♦ 19. travnja 2022. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Zoran Roško

↓↓

Razgovor u Estetičkom laboratoriju:

Književnost u tehnosferi

****

Stvarnost u tehnosferi – ali ne samo u tehnosferi! – za Zorana Roška dolazi u obliku televizijskog signala, posredstvom našeg uma, neovisno o činjenici njezinog postojanja ili nepostojanja.

„Svijet je psihička televizija: čovjek, hipnotiziran vlastitim životom, bulji u prazni ekran svojega postojanja, i odjednom, paf, na njemu iskrsavaju neke slike, neki osjećaji, neke misli, neka iskustva. Svaka je pojava demon koji nas progoni i projicira se u oko našeg duha.“ (Z. Roško)

Inherentna umnost našeg iskustva o kojoj govori Zoran Roško tjera nas u jednom trenutku postaviti pitanje: živim(o) li u simulaciji? Ako i ne živimo, jesmo li – zbog zadanog „umnog načina bivstvovanja“ – uvijek prisiljeni odabrati jedan od ponuđenih „Matrixa“ kao mogućnost „najmanjeg zla“? Hoće li tehnicizacija prirode i čovjeka završiti njihovim konačnim prevođenjem u simuliranu zbilju u kojoj je umjetno posve „progutalo“ prirodno i u kojoj je, kako je Gibson opisao u uvodnoj rečenici Neuromancera, „nebo iznad luke boje televizijskog ekrana podešenog na kanal koji je prestao emitirati.”.

[Što znači kada kažemo da sa] „…sve ubrzanijim razvojem tehnologije dolazi do narušavanja naše percepcije zbilje? Tehnologija postaje brža od našeg iskustva zbilje, pa zbog ove vremenske distorzije dolazi do promjene u samome tkivu onoga što je za nas ‘zbiljsko’.“ (Z. Roško)

Moderna tehnologija ne proizvodi samo artefakte u zbilji, nego prodire i u samu ontološku strukturu postojanja neumoljivo proždirući vrijeme i prostor, nadomještajući samu zbilju efektom zbilje (P. Virilio). U toj infosferi napučenoj inforgovima (L. Floridi) sama informacija kao brzina, postaje treća dimenzija materije, pored mase i energije.

Što se krije iza „bezazlene“ misli „da bi stroj jednoga dana mogao raditi (i misliti) sâm“? Osim neslućenih mogućnosti razvoja umjetne inteligencije, ona inaugurira i doba u kojem smo svjedoci korjenitih promjena u filozofskim stajalištima u pogledu pitanja što znači biti čovjekom u doba post-antropocentrizma. Riječ je o posthumanizmu ili zbirci raznolikih, ponekad i oprečnih, pogleda na današnji biotehnološki razvoj i (s njim povezanu) promjenu u čovjekovu odnosu prema okolišu, životinjama i vlastitom biću. Od optimističnih pogleda, poput transhumanističkih (D. Haraway) koji predviđaju i transformiranje ljudskog tijela u informacije (ideja učitavanja uma u računalo), do biokonzervativističkih (F. Fukuyama) i otvoreno antihumanističkih (N. Land), posthumanizam sa sobom (do)nosi i određenu dozu nepovjerenja u budućnost. Je li naša želja za samotransformacijom i usavršavanjem, odražena u načelima i vrijednostima transhumanizma i posthumanizma, samo posljedica cinizma i razočarenja u mogućnost kulturne, društvene i političke transformacije? Neki od nas postaju, možda i bezrazložno, krajnje sumnjičavi spram informacijske tehnologije u cjelini: je li čovjek dobro postupio što je anorgansku materiju u obličju informacijske tehnologije i umjetne inteligencije „probudio“ u okrilju prirode? Ili je ona oduvijek „budna“, samo na svoj način, u formi anorganske inteligencije (da se poslužimo izrazom našeg gosta) a koju dosad nismo zamjećivali…?

S praktičnog stajališta, pak, postavlja se pitanje jesu li algoritmi, kao metodološki alati koje znanstvenici sve više primjenjuju u svom radu, u stanju premostiti probleme na koje danas nailazi znanost u svom razvoju? Poznato je da su u nedavnom znanstvenom istraživanju (https://www.independent.co.uk/tech/ai-algorithm-discovers-hidden-plants-alien-life-kepler-tess-data-a9689381.html) pomogli iz „hrpe“ velikih podataka detektirati pedesetak ezgo-planeta, pogodnih za život, a što je promaklo samim znanstvenicima. Općenito, u kontekstu razvoja algoritama koji započinju „stvarati” tehničke, znanstvene i književne tekstove, započinje i rasprava o budućnosti književnosti (ili književnosti budućnosti).

O svemu ovome razgovaramo sa Zoranom Roškom, profesorom filozofije i komparativne književnosti, autorom knjige teorijskih tekstova Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla (2002) te tri postmodernistička romana Ljepota jede ljude (2011), Minus sapiens (Oceanmore, 2017) i Bogart i Seranoga (Oceanmore, 2020). Za roman Minus sapiens 2018. dobio je nagradu Janko Polić Kamov (https://mvinfo.hr/clanak/zoran-rosko-dobitnik-nagrade-janko-polic-kamov-za-roman-minus-sapiens). Priredio je zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet (Oceanmore, 2010). Bio je urednik u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Pet godina bio je glavni urednik dvotjednika za kultura i društvena zbivanja Zarez. Održava i dva bloga: Roškofrenija (http://roskofrenija.blogspot.com) i Zoran Rosko Vacuum Player (http://zorosko.blogspot.com). Od 1986. zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba kao knjižničar-informator.

♦ 15. ožujka 2022. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

prof. dr. sc. Kristijan Krkač

↓↓

Razgovor u Estetičkom laboratoriju:

Od Traktata do jezičnih igara – »Slučaj Wittgenstein«

****

»Svijet je sve što je slučaj… Svijet se ne sastoji od stvari nego od činjenica«.
(Tractatus logico-philosophicus, L. Wittgenstein)

Početak je to jedne od najuzbudljivijih epizoda u povijesti filozofije (i ne samo) 20. stoljeća. Tekst nastajao u rovovima I. svjetskog rata, a svjetlo dana – u dvojezičnom, englesko/njemačkom izdanju – ugledao prije točno stotinu godina, danas je kultnog statusa. Zbog čega nam je (i) danas važan Tractatus logico-philosophicus? Po čemu ovaj, jedva 100 kartica dugačak zapis ulazi u povijest tzv. »Zapadne« filozofije, ali i kulturne baštine? Zbog svoje originalnosti, ali i po svojoj nesumnjivoj genijalnosti. Naime, pisan je bez ikakve znanstveno-verifikacijske akribije, nema u njemu fusnota i referiranja na filozofe i tzv. »povijest filozofije«. I zbog toga je ostao… neshvaćen. Wittgensteinova verzija Russellova »logičkog atomizma«? »Filozofija kao logička sintaksa znanstvenog jezika« (Carnap)? Totalni interpretacijski promašaji! Stav 5.5563 iz Tractatusa pokazuje da se radi upravo o tomu. Naime, ne-razumijevanju…

Deset godina nakon ovog spisa nije prozborio niti ispisao ništa u/o filozofiji. Rekli bi, s pravom. Jer, Ludwig Wittgenstein bio je u krivu ako je mislio logikom i slikom opisati svijet. Tek posthumno nam, u punom obujmu, dostupna Filozofijska istraživanja razotkrit će ovu donkihotovsku avanturu. Svijet se, zapravo, sastoji od obiteljskih sličnosti, pravila govora, Lebensforma i, last but least, »jezičnih igara«. Radi se o – kulturi. O njezinoj semiotici… Osim JEZIKA kao privilegiranog nositelja misli, imaginacije i sna, jezik je ponajprije sredstvo sporazumijevanja među ljudima u nekoj kulturnoj – više ili manje civiliziranoj – etničkoj, običajnoj… zajednici. »Zreli« Witgenstein samo potvrđuje nadobudnog mladca iz Tractatusa. Svaka je naša komunikacija – slučajem uvjetovana… Svako naše korištenje jezikom vezano je uz čin, akt, uporabu.

O svemu ovome razgovaramo s Kristijanom Krkačem, čovjekom koji je dobar dio svog života odvojio upravo za proučavanje Ludwiga Wittgensteina. Uključuje to knjige, članke, javne nastupe… Ima li Wittgenstein, danas, važnost za tzv. »filozofiju znanosti«? Ili je on, zapravo, nositelj onog poetsko-umjetničkog nadahnuća koji nam otkriva najveće blago našeg bitka – JEZIK!?

»Filozofija se zapravo može samo pjevati… Filozofska knjiga mogla bi biti naslovljena ‘O čudima džungle’.«

Dr. sc. Kristijan Krkač (r. 1970.) profesor je na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) od 2003. godine. Prije dolaska na ZŠEM bio je izvanredni profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (1996.-2017.). Kao gostujući profesor bio je na Science Po Lille (Francuska) i Sveučilištu RISEBA (Latvija). Njegovi istraživački interesi uglavnom su unutar područja poslovne etike, DOP-a i održivosti te u filozofiji Ludwiga Wittgensteina. Na tim je područjima objavio 12 knjiga te je urednik i kourednik 8 udžbenika, zbornika radova s konferencija, a kao gost urednik uredio je izdanje časopisa Društvene odgovornosti. Autor je i koautor više od 120 izvornih znanstvenih, stručnih i preglednih članaka, poglavlja u knjigama i članaka o enciklopediji. Objavljivao je za De Gruyter, Springer, Ashgate, Emerald i austrijsko društvo Ludwig Wittgenstein.

♦ 20. i 21. siječnja 2022. ♦

Gostovanje u EstLab-u i na Odsjeku za filozofiju:

prof. dr. sc. Lino Veljak

↓↓

Razgovor s povodom u Estetičkom laboratoriju:

Izazovi našega vremena

Četvrtak, 20. siječnja

****

Predavanje:

»Srodnost ontologije, estetike i etike«

Petak, 21. siječnja

****

Rođen 1950. u Rijeci, diplomirao (1973), magistrirao (1976: Filozofijske osnove teorije odraza) i doktorirao (1982: Filozofija prakse Antonija Gramscija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1974. do 1976. nastavnik filozofije i logike na Drugoj gimnaziji u Zagrebu, 1976. asistent u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu (od 1978. Odjel za povijest filozofije Centra za povijesne znanosti, gdje je 1978. stekao suradničko zvanje znanstvenog asistenta). U istom zvanju radi od 1979. na Katedri za teorijsku filozofiju Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1983. izabran u zvanje docenta, 1990. u zvanje izvanrednog profesora, a 2002. u zvanje redovitog profesora. Od 1992. vršio dužnost predstojnika Katedre za ontologiju. Dužnost pročelnika Odsjeka privremeno obavljao 1982/83. Od 1992. do 1994. te od 2006. do 2010. bio pročelnik Odsjeka, a nakon toga je zamjenik pročelnika. Od 2005. do 2020. godine bio je i voditelj poslijediplomskog doktorskog studija filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Akademske godine 1990/91. boravio kao Humboldtov stipendist na Sveučilištu u Frankfurtu. Gostovao na većem broju domaćih i inozemnih sveučilišta. Bio je voditelj nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata, član je raznih uredništava i savjeta filozofskih časopisa i u više navrata član Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva a od 2009. do 2011. predsjednik HFD-a. U više mandata bio je član Matičnog odbora za filozofiju i teologiju, a predsjednik tog odbora bio je od 2017. do 2020. godine.

Poveznica na izbor iz bibliografije: https://www.bib.irb.hr/profile/29085

♦ 21. prosinca 2021. ♦

Razgovor u EstLab-u

↓↓

Pisanje i metamorfoze duše. Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Moderator: prof. dr. sc. Željko Senković

****

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821-1881) svjetski je pisac, s iznimnim utjecajem na našu epohu. Suvremen i svevremen, napisao je vrhunska djela: Zločin i kazna, Braća Karamazovi, Zapisi iz podzemlja, Idiot. Kao čovjek je patio (preživio izvršenje smrtne kazne pred streljačkim vodom i sibirski logor), a kao pisac fantastično pripovijedao i razvijao poetiku preobražaja ljudskosti. Ovaj veliki poznavatelj duše istraživao je čovjekove unutrašnje prostore, s njihovim mnogobrojnim “podrumima i katovima”, tražeći slobodovanje i čistoću koja bi nadvladala strahote vanjskog svijeta: “Napraviti novi korak, izgovoriti novu riječ, to je ono čega se ljudi najviše boje”. Suočen sa zlom i nesrećom, Dostojevski se u cijelom opusu trudio afirmirati osobnost i ljubav, pri čemu često tematizira patnju i vjeru: “Svi su ljudi povezani tajanstvenim nitima, a istinski odnos prema životu mjeri se bezuvjetnom ljubavlju koja nadilazi granice uma”.

O temeljnim karakteristikama velikoga pisca razgovarat će Igor Gajin, Boris Bosančić i Željko Senković.

„U spomenima svakog čovjeka ima takvih stvari koje on ne otkriva svima,

već samo prijateljima. Ima i takvih stvari koje neće reći ni prijateljima, već

jedino sebi, i to u povjerenju. Ali ima, najzad, i takvih koje čovjek ne smije

ni samom sebi da otkrije, i baš takvih, svaki pristojan čovjek ima podosta.“

(F. M. Dostojevski: Zapisi iz podzemlja)

♦ 12. listopada 2021. ♦

Razgovor u EstLab-u

↓↓

100 godina »Kapitalizma kao religije«

Moderator: prof. dr. sc. Marijan Krivak

****

Što je to »kapitalizam naš svagdašnji«? Koje su premise doktrine – a ona to, ustvari, nije! – koja nas poučava »očenašu« vječnog stjecanja i prestižu mjerljivom jedino suludom igrom brojki profita koji znači… Što znači?

Ma upravo i baš – ništa!

U kapitalizmu je sve racionalno, osim… Kapitala samoga. Ovaj uvid Fredrica Jamesona – a koji rado navodi Slavoj Žižek – pokazuje ontološku strukturu »stvari sâme« (τὸ ὄν), koja jest… ništavilo!

Fragment Waltera BENJAMINA iz 1921. izrijekom se bavi »Kapitalizmom kao religijom«. Što je religija danas? Koji je njezin credo? Učiniti i da drugi vjeruju. U što? U beskrajni ciklus stalno se ponavljajuće sheme: Roba – Novac – Kapital. Ona se, pak, danas pretvorila u circulus vitiosus: Informacija – Komunikacija – Mreža. Jer… svi smo upleteni u korporativne mreže neo-liberalnog kapitalizma kao »strategije upravljanja svijetom kao tržištem« (Ž. Paić).

U što vjerujemo? Pardon, čemu nas uče da trebamo vjerovati? Koje su to »psihotehnike kontrole naše želje«? Vjerujemo u VJEČNI BOŽIĆ KAPITALA! Najveća gospodarstvena postignuća »Lijepe Naše« – sve do 2019., i nadolaska agensa COVID-19, a onda opet do »veličanstvenog turističkog ljeta 2021.« – bila su vezana uz… Advent. »DOŠAŠĆE« je to »loše beskonačnosti« (Hegel) i korupcije besmisla Kapitala, kao jedinoga subjekta-supstancije suvremenoga svijeta. Grafit u Torontu 2020. kaže: Corona is the Virus, Capitalism is the Pandemic.

Prije točno 100 godina W. Benjamin piše svoj fragment »Kapitalizam kao religija«. Na filozofskoj sesiji EstLab-a razgovaramo o vječnoj aktualnosti ove visprene postavke. Kako je moguće da »kult bez (ikakve) dogme« (Benjamin) tako zaposjedne naše duše i umove? Tekst navješćuje moment potpune abolicije naše pohlepe i nezasitnosti.

Kroz razgovor provociramo sve naše predrasude i mnijenja o kapitalizmu. A čime bi se danas mišljenje, urgentnije i neophodnije, trebalo baviti, ako ne time?

♦ 1. lipnja 2021. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

prof. dr. sc. Žarko Paić

↓↓

Razgovor u Estetičkom laboratoriju:

Tehnosfera i “transcendiranje života”

Moderatori: Boris Bosančić, Milijana Mičunović, Davorin Ćuti

****

Naš gost bio je ŽARKO PAIĆ, sveučilišni profesor, sociolog i filozof, autor brojnih radova i knjiga iz filozofije, sociologije, teorije kulture i suvremene umjetnosti, teorije znanosti, medija itd., glavni urednik utjecajnog časopisa TVRĐA (https://tvrdja.hr/) te zamjenik glavnog urednika renomiranog godišnjaka EUROPSKI GLASNIK. Žarko je i autor petoknjižja naslovljenog Tehnosfera – svojevrsne ontologije digitalnog doba – po kojem je ova sekcija EstLab-a i dobila svoj naziv!

♦ 6. svibnja 2021. ♦

Razgovor u EstLab-u

↓↓

Pisanje i sloboda. Kafkine pripovijetke

Moderator: prof. dr. sc. Željko Senković

****

Događanje EstLab-a donosi govor i razgovor o Kafkinim pripovijetkama, manje poznatim kratkim tekstovima znamenitog pisca, kojim(a) je rukovodio profesor Željko Senković. Izrazom ‘kafkijansko’ opisuje se besmislenost i paradoksalnost mnogih aspekata modernog društva. Ako je i bio ravnodušan spram života, Kafka se opirao ustrojenom svijetu koji inzistira na našoj nadomjestivosti te stvara suvišne ljude. Ne znamo kako istinski biti u pohodu neljudskog, pa životarimo kao sjene onoga što smo mogli i trebali biti. Kafkina rečenica je ogoljena, što predstavlja osebujnu ljepotu njegove proze. Za njega je pisanje oblik molitve, ali i služenje đavlu. Predstavljajući apsurdne i čudovišne slike svijeta kao laži, iznosi jednostavne i neumoljive istine, pokazuje bezdan i pustinju modernog simulakruma moći. Ne može ga se svesti ni na kakvu etabliranu estetiku ili politiku naše epohe, bio je udaljen od bilo kakve ideologije, ali ipak je vjetar slobode i otpora. Što nam govori Kafka, on koji nije htio podučavati ni biti orijentirom?

U razgovoru sudjelovali: Željko Senković, Marijan Krivak, Boško Pešić, Milijana Mičunović i Boris Bosančić

♦ 31. svibnja – 2. lipnja 2019. ♦

3. znanstveno-stručni skup »Filozofija između znanosti i religije«

↓↓

U Parku prirode Papuk, u Planinarskom domu Jankovac, od 31. svibnja do 2. lipnja 2019. godine održan je 3. znanstveno-stručni skup »Filozofija između znanosti i religije«, kojemu je ovogodišnja podtema bila »Sloboda«. Skup su suorganizirali Hrvatsko društvo »Karl Jaspers«, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, Institut za filozofiju u Zagrebu, Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Ove je godine Skup okupio studente, doktorande i nastavnike filozofije iz Osijeka, talijanske Perugie, Rijeke, Zadra i Zagreba; dok su doktorandi i nastavnici sudjelovali aktivno s izlaganjima, studenti su poglavito bili u pasivnoj ulozi slušačā. Službeni je jezik Skupa bio hrvatski, a isti je brojao ukupno 29 sudionika – riječ je pritom o ukupno 21 izlagaču (19 tematskih izlaganja) i 8 studenata.

Radni je dio simpozija u subotu, 1. lipnja izlaganjem »Povijest pojma slobode« otvorio Lino Veljak, a kojemu je uslijedio Hrvoje Jurić s »Tri pogleda na trostrukost slobode«. Prvu je sesiju zaključio Boris Kožnjak izlaganjem »(Ne)sloboda kao volja za moći«. Druga je sesija otpočela »Estetikom slobode« Boška Pešića, nakon kojega je red došao na Danijela Tolvajčića i njegovo tematiziranje Kierkegaardovih razmatranja »o slobodi i tjeskobi kao preduvjetu mogućnosti čovjekovog samoozbiljenja«. Zatim je nastupio Pavao Žitko s »Metafizičkim određivanjem slobodnog ljudskog djelovanja u odnosu na drugost«, a završno je izlaganje druge sesije održao Goran Kardaš pod nazivom »Sloboda kao odustajanje od pripisujuće konceptualizacije u buddhizmu«. Treća je sesija započela izlaganjem Igora Mikecina »Pojam slobode u Hegela«, nastavila se onim Mislava Uzunića naslovljenim »Sloboda i eksperiment: hermeneutička analiza ontološkog ustrojstva znanstvene spoznaje «, a završila problematizacijom »Edukativne dimenzije pojma slobode na primjeru filma Iskupljenje u Shawshanku« Dore Ivković i Ivice Kelama. Četvrta i završna sesija prvoga radnog dana Skupa otvorena je izlaganjem »Odgoj za slobodu« Aleksandre Golubović, nakon čega je nastupio Tomislav Krznar s »Odnosom odgoja i slobode u misli Milana Polića«. Tome je uslijedila Martina Ivanko i »Sloboda i osmišljavanje života u Finkovoj filozofiji odgoja«, a posljednje je izlaganje dana pripalo Marku Kosu, koji je govorio o slobodi i reprodukciji tehnologije.

Subotnja je večer bila rezervirana za sada već tradicionalno predstavljanje recentnih publikacija uz logorsku vatru, a u prisustvu samih autora: ove je godine riječ bila o knjigama Portreti filozofije Boška Pešića i Iskušenja humanizma Hrvoja Jurića.

Drugi je radni dan, dakle nedjelja, 2. lipnja, započeo izlaganjem Damira Sekulića pod naslovom »Egzistencijalnost slobode kod Jaspersa«. Njegovu je izlaganju uslijedilo ono pod nazivom »Jaspers i sloboda – psihopatologijska preobrazba svijeta u analogiji s umjetničkim stvaralaštvom« koje su održali Luka Janeš i Roni Rengel. Nakon toga je nastupila Darija Rupčić Kelam s izlaganjem »Filozofija ljubavi. Ljubav kao sloboda u trajanju«, kojoj je pak uslijedilo tematiziranje Jaspersa, integrativne bioetike i »oslobođenja od opasne primjene znanja« Luke Perušića. Posljednje je izlaganje u nedjelju, ujedno i posljednje izlaganje Skupa, održala Katarina Glavica pod nazivom »Slobodna znanost u Popperovom otvorenom društvu«.

Po treći se puta pokazalo da znanstveno-stručni skup »Filozofija između znanosti i religije« i više nego uspješno ispunjava svoju izvornu misiju, naime onu o akademskom okupljanju studenata i nastavnika filozofije te drugih filozofski zainteresiranih znanstvenika oko dijaloške i interdisciplinarne problematizacije filozofije, znanosti i religije te njihova suodnosa. Kako je to u obrazloženju prvog po redu Skupa, održanoga 2017. godine, zapisao predsjednik Organizacijskog odbora doc. dr. sc. Boško Pešić, današnji akademski i društveni status filozofije zaslužuje neodgodivo preispitivanje. To je, smatramo, ne samo istinito već i bjelodano. Svojim znanstvenim približavanjem studenata, doktoranada, nastavnika i znanstvenika iz područja filozofije iz cijele Hrvatske (pa i šire), interdisciplinarnim i dijaloškim pristupom obradi tematike i svojom pozitivnom izmještenošću u jedan zaista ozdravljujući ambijent kakav park prirode može pružiti, ovaj Skup, po našem sudu, neupitno doprinosi mogućnosti i ozbiljenju jednog takvog, samosvojnog preispitivanja. Konačno, valja napomenuti da je još jednom izdana popratna dvojezična knjižica sažetaka (ur. Boško Pešić i Damir Sekulić) te da je predviđeno objavljivanje istraživačkih radova nastalih na osnovi izlaganjā.

Natalija Antolović i Damir Sekulić

♦ 11. – 14. listopada 2018. ♦

Studijsko putovanje u Poljsku

↓↓

Od 11. do 14. listopada 2018. godine održano je studijsko putovanje u Poljsku za nastavnike i studente Filozofskog fakulteta Osijek. U organizaciji i na samom putovanju sudjelovali su doc. dr. sc. Ana Kurtović i izv. prof. dr. sc. Gorka Vuletić s Odsjeka za psihologiju te doc. dr. sc. Boško Pešić i asistent Damir Sekulić s Odsjeka za filozofiju. Ponajprije valja izdvojiti posjet jedinstvenom Rudniku soli »Wieliczka«, jednoj od najvećih turističkih atrakcija uopće u Poljskoj koju svake godine posjeti više od milijun ljudi. Rudnik spaja stoljeća tradicije i suvremenosti, rezultat je rada desetaka generacija rudara, a sastoji se od gotovo nesagledive mreže podzemnih prolaza i popratne infrastrukture, pri čemu treba izdvojiti velebne podzemne dvorane u kojima su rudari izradili brojne kapelice s oltarima, kipovima i sl. Rudnik slovi kao jedan od najznačajnijih spomenika materijalne i duhovne kulture u Poljskoj te je upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi. Potom su se putnici uputili prema Krakowu, nekadašnjoj prijestolnici, drugom najvećem i jednom od najstarijih gradova u Poljskoj, jednom od središta znanosti, kulture i religije ovoga dijela Europe, a u kojem su bili i smješteni. U znamenitosti grada spadaju, među ostalim, glavni trg (Rynek Główny), inače jedan od najvećih srednjovjekovnih trgova u Europi, bazilika djevice Marije, Florijanova vrata, utvrda Barbican, židovska četvrt Kazimierz te brdo Wawel, gdje se nalaze zaista veličanstveni dvorac, koji glasi kao jedna od najljepših renesansnih palača Europe, i katedrala, mjesto krunidbe i posljednje počivalište poljskih kraljeva. Povijesna jezgra Krakowa upisana je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi. Kao posebno važan dio studijskog putovanja, pa tako i iz perspektive filozofije i psihologije, valja izdvojiti posjet Auschwitzu (dio UNESCO-ove svjetske baštine), nekadašnjem najvećem koncentracijskom logoru nacističke Njemačke, a danas memorijalnom centru posvećenom žrtvama holokausta tijekom Drugog svjetskog rata. Naime, pod krilaticom Arbeit macht frei raznolikim metodama u vidu ciljanog istrebljenja život je u Auschwitzu izgubilo više od milijun ljudi, pa ne čudi što je postao simbolom terora i genocida – simbolom smrti. U sklopu posjeta organiziran je obilazak u pratnji vodiča, a pred studentima održana su i dva predavanja: doc. dr. sc. Pešić imao je predavanje pod naslovom »Momenti. Filozofija na putu za Auschwitz-Birkenau«, dok je doc. dr. sc. Kurtović nastupila s predavanjem »Egzistencijalna psihoterapija: Viktor Frankl«. Nadalje, organiziran je odlazak u Wadowice, rodno mjesto Karola Wojtyłe, poznatijeg kao pape Ivana Pavla II., koji je u tom statusu bio od 1978. do 2005. godine, kada je preminuo. Značaj je njegova papinstva među ostalim to što je nakon više stoljeća bio prvi papa ne-Talijan i prvi papa iz jednog slavenskog naroda. Putnici su u Wadowicama imali priliku razgledati Wojtyłin trg, crkvu i rodnu kuću, a mnogi su ispoštovali nepisano pravilo i probali papinske kremšnite (kremowke papieske). Očuvana priroda, povijesna baština i uživanje dobrog glasa u smislu rodnog mjesta pape Ivana Pavla II. Wadowice je dovelo do brzog rasta turizma, pa tako taj gradić posjeti više od 200 tisuća ljudi godišnje. Na povratku, putnici su zastali u kratki razgled pitoresknog mjesta Banská Bystrica u Slovačkoj, nakon čega su nastavili svoj put prema Osijeku s mislima o sljedećoj mogućoj destinaciji studijskog putovanja.

Damir Sekulić

♦ 8. – 10. lipnja 2018. ♦

2. znanstveno-stručni skup »Filozofija između znanosti i religije«

↓↓

Filozofski fakultet Osijek i Hrvatsko društvo »Karl Jaspers« organizatori su 2. znanstveno-stručnog skupa »Filozofija između znanosti i religije«, koji je održan od 8. do 10. lipnja 2018. godine na izletištu Jankovac u Parku prirode Papuk. Ove godine, tema skupa bila je jezik, odnosno skup je razmatrao mogućnosti dijaloga jezika filozofije, znanosti i religije.

Na skupu su sudjelovali profesori i studenti filozofije sa Sveučilišta u Osijeku, Rijeci i Zagrebu, a isto tako i znanstvenici Instituta za filozofiju u Zagrebu. Kao i prošle godine, izlaganja su bila organizirana u tri tematska bloka: »Filozofija«, u kojem su, primjerice, tematizirani općenito odnos filozofije prema znanosti i religiji, koncepti razumijevanja i komunikacije te kretanje suvremene filozofije jezika; »Religija«, u kojem su izlagači problematizirali obilježja religijskog jezika referirajući se pritom na autore poput Wittgensteina, Leibniza i Judith Butler; »Znanost«, kojem je polazište bio odnos znanosti i jezika, pri čemu su u danom kontekstu obrađivane teme poput hermeneutike i dekonstrukcije govornih činova te autori poput Heideggera, Lacana i Poppera. Uz to, održana je i rasprava o knjigama Heideggerov kraj (ur. Boško Pešić i Rusmir Šadić) i Znanost, filozofija i suvremenost (ur. Lino Veljak), u kojoj su sudjelovali i sami urednici. Novitet je ovogodišnjeg skupa izdavanje dvojezične knjižice sažetaka (ur. Boško Pešić i Damir Sekulić), u kojoj se nalaze uvodna riječ skupa, program, sažeci izlaganja i adresar sudionika.

Nije naodmet ukratko predstaviti izlagače i izlaganja pojedinih tematskih blokova. Prva dva od tri gore navedena održana su u subotu, 9. lipnja. »Filozofiju« je otvorio Lino Veljak izlaganjem koje nosi naziv istovjetan krovnom naslovu ovoga znanstveno-stručnog skupa, naime »Filozofija između znanosti i religije«. Veljak je smjestio zadaću filozofije u »raščišćavanju ovoga nesigurnog tla«, odnosno tla nečistih kombinacija jezika religije i jezika znanosti, a da bi se »opovrgle pretenzije vjerskih dogmi na status apsolutne istine, kao i pretenzije znanosti na univerzalnost«. Da bi takva zadaća bila ostvariva, zaključuje Veljak, filozofija mora biti utemeljena na kritici dogmatizma, a njezin jezik na kritičkom pristupu. Potom je izlaganje »O (ne)razumljivosti filozofije« održao Boško Pešić. Tematizirajući ju kao »tamnu stranu« filozofije, Pešić nerazumljivost postavlja kao filozofski problem razumijevanja, koje se ispostavlja kao »moć oblikovanja koja se uobičajeno zove tumačenje«, prema čemu zaključuje da je pitanje o smislu ustvari pitanje o mogućnosti razumijevanja. Pešićev je cilj bio iz tih odrednica problematizirati »stav da razumijevanje proizlazi iz tumačenja, a ne obrnuto«. Nakon njega izlaganje pod naslovom »Postoji li granica razumijevanja?« imala je Martina Ivanko, koja je tematizirala pitanje razumijevanja iz Gadamerove perspektive. Naime, polazeći od jezika kao onoga koji ima »konstitutivnu ulogu u razumijevanju«, Ivanko se usmjerila na ispitivanje mogućnosti preoblikovanja pitanja granice jezika u pitanje granice našeg razumijevanja. Nakon toga, uslijedilo je izlaganje Damira Sekulića naslovljeno »Komunikacija kao udjelovljenje filozofije«. Sekulić se usredotočio na komparativni prikaz filozofijski postavljene komunikacije iz perspektive Jaspersa i Habermasa, pri čemu je istaknuo da je »svako filozofijsko mišljenje istinito u onoj mjeri u kojoj ʻunapređuje’ komunikaciju«, a razmatravši osnovno pitanje o tome koliko se istina filozofije očituje u jeziku komunikacije. Prvi je tematski blok zaključio Marijan Krivak izlaganjem »Doći na svijet, dospjeti u jezik: spasiti dušu, čitanjem, pisanjem i mišljenjem. Putanje suvremene filozofije jezika«. Prema vlastitom navodu, Krivak je nastojao iznijeti »(subjektivan) stav o smislu filozofije jezika danas« te »supostaviti neka suvremena tumačenja jezika u filozofijskom ključu«, pritom se pozivajući na autore poput Agambena, Baudrillarda i Sloterdijka. U pisanju, čitanju i mišljenju on vidi načine uspostave jezika kao filozofijske i životne kategorije.

Istoga dana zbila se i »Religija«, koja je otpočela izlaganjem Aleksandre Golubović pod naslovom »Nekoliko misli o jeziku religije«. Golubović se u sklopu svoje rasprave o poteškoći govora o Bogu bavila pitanjem nespoznatljivog Boga te (ne)mogućnošću posebnog, isključivo religijskog jezika. Potom su nastupili Danijel Tolvajčić i Hrvoje Šijak s izlaganjem »Wittgenstein i religijski jezik«, u kojem su problematizirali Wittgensteinove opaske o problemima religije, prema njihovu sudu vrlo utjecajne za kasniju filozofiju religije. Pritom su se usmjerili na sustavnu rekonstrukciju Wittgensteinovih stavova o religiji te na pitanje o tome je li njegovo razumijevanje religijskog jezika nekognitivističko. Nakon njih, izlaganje naslovljeno »Teodiceja kao jezik filozofije kod Leibniza« imao je Marko Sičanica, a u kojem je pošao od dva temeljna pitanja: kako je zlo povezivo s bogom i koliko je ljudska sloboda u skladu s božjom voljom? U izlaganju se namjerio na prikaz jezika Leibnizove teodiceje »koji biva izvorom kako samog izricanja boga tako i pokušaja razumijevanja samog zla«. Tome je uslijedilo izlaganje Brune Dronjića pod naslovom »Judith Butler: osobitost performativnog karaktera religioznog diskursa«. Njegovo je izlaganje zaokupljeno idejom rodne performativnosti Judith Butler, odnosno pitanjem sveze rodne performativnosti na religioznim tekstovima kršćanstva, židovstva i budizma, što za Butler »postaje jedno od objedinjujućih pitanja i problema koji njene temeljne ideje svode na suodnos djelovanja i samoodređenja.« Završno izlaganje ovoga tematskog bloka naslovljeno »Obilježja odnosa jezika, mišljenja i značenja« održala je Ivana Majksner, a u kojem se usmjerila na usporedno izlaganje uvida Platona, de Saussurea, Wittgensteina i suvremene lingvističke teorije, kojim je nastojala prikazati razvoj odnosa mišljenja, značenja i jezika te definirati »najvažnija obilježja toga odnosa.«

Treći tematski blok pod naslovom »Znanost« održao se u nedjelju, 10. lipnja. Otvorio ga je Boris Kožnjak izlaganjem »Znanost i jezik«, u kojem se bavio odnosom svakidašnjeg jezika i jezika prirodne znanosti, pri čemu je napomenuo da se može pokazati da je »pasivan jednosmjeran odnos dvaju jezika sve više (…) zamjenjivan njihovom dinamičkom dvosmjernom relacijom« te da se uslijed toga u modernoj prirodnoj znanosti uspostavlja veza među jezikom, mišljenjem i realnošću, tj. između »načina na koji percipiramo i promišljamo svijet i jezika kojim govorimo.« Uslijedilo je izlaganje Martine Žeželj pod naslovom »Heideggerov utjecaj na Lacanovo mišljenje jezika«. Žeželj se usredotočila na problematizaciju, kako veli, »Heideggerova najčešće previđenog utjecaja na Lacanovo izlaganje jezika«, uz što je napomenula i to da je na Lacana u smislu jezika najdominantnije utjecala strukturalna lingvistika. Potom je nastupio Mislav Uzunić s izlaganjem »Hermeneutički problem jezika znanosti«. Polazeći od toga da jezik znanosti nema samo metodološko-znanstveni okvir, već i kulturno-historijsko nasljeđe kojim je uvijek određen, Uzunić je istaknuo dva iz toga proizlazeća zaključka: jezik znanosti ne može djelovati izvan kulturno-povijesne tradicije, »što mu a priori uklanja aspekte objektivnosti i ahistoričnosti«; znanost se uvijek bavi razumijevanjem svojeg predmeta istraživanja, tj. »tumačenjem koje je uvijek ograničeno, ali i omogućeno unutar tradicijskog okvira«. Nako njega, izlaganje »Popperovo poimanje metajezika« imala je Katarina Glavica, a u kojem je kao polazišnu točku uzela Popperovo načelo falsifikacije, koje veli da »ne postoje činjenice koje bi bile provjerljive i sigurne, a koje se ne mogu provjeriti.« Nadalje, tematizirajući metajezik, Glavica je iz Popperove perspektive zaključila da, ako ne postoje potpuno provjerljive činjenice i univerzalni jezični sudovi, »tada ne postoji ni neproturječni znanstveni metajezik.« Posljednje izlaganje ovoga tematskog bloka te ujedno i posljednje izlaganje ovogodišnjeg Skupa održale su Barbara Bece i Valentina Vaško pod naslovom »Dekonstrukcija govornih činova. Rasprava o jeziku: Derrida-Searle«. Njih su dvije obrađivale dvije koncepcije fenomena komunikacije koje su ponudili Derrida i Searle. Tematizirajući »sukob« analitičke i kontinentalne filozofije, istaknule su otvoreno pitanje povezanosti konteksta i onoga što je kontekstom rečeno, tj. »ima li rečeno isto značenje i u drugačijim kontekstima ili je isključivo vezano za govornika i situaciju te, samim time, ne može biti ponovljeno.«

Polazeći od prividnog odnosa uzajamne nesumjerljivosti i nerazumijevanja jezikâ filozofije, znanosti i religije, kako je to zapisao Pešić u »Uvodnoj riječi«, identificirajući pojam razumijevanja kao temeljan, cilj je skupa bio aktualizacija različitosti govornih praksi i komunikacije koja različitost mišljenja stavlja u ravnopravan odnos. O tome, naime, zaključuje Pešić, u konačnici ovisi unapređivanje akademskog dijaloga i multidisciplinarne znanstvene komunikacije. Konačno, na službenom zatvaranju skupa najavljena je tema za sljedeću godinu – sloboda. Prema tome, želja izražena na kraju prošlogodišnjeg (prvog) znanstveno-stručnog skupa »Filozofija između znanosti i religije«, ona da se isti tradicionalno nastavi kao tek prvi u uspješnom nizu, biva ispunjena.

Katarina Glavica

♦ 8. – 15. listopada 2017. ♦

Studijsko filozofsko putovanje u Grčku

↓↓

Studijsko putovanje studenata i profesora Filozofskog fakulteta u Grčku od 8. do 15. listopada 2017. godine održano je s ciljem upoznavanja grčke kulturno-povijesne baštine te njezina povezivanja s filozofijom antičke Grčke. Putovanje iz Osijeka započeli smo u kasnim večernjim satima u nedjelju, 8. listopada te smo se zaputili prema prvom predviđenom odredištu – Solunu. Neki od spomenika i znamenitosti grada koje smo obišli su Bijeli toranj, Galerijev slavoluk, Crkva Svetog Dimitrija i gradski trg. Nakon noćenja u Solunu, putovanje smo nastavili vožnjom uz obalu podno planine Olimp, kroz Termopilski klanac te smo razgledali spomenik Leonidi, velikom spartanskom kralju. Zatim smo se uputili u starogrčko svetište i proročiste Delfi, ispred kojega je studentica Martina Ivanko održala izlaganje o natpisu na proročištu: gnothi seauton, a koje je dovela u vezu sa Sokratom te Foucaultovom interpretacijom grčkog pojma parezije (parrhesia) i brige za sebe (epimeleia heauton). U Delfima smo imali priliku vidjeti ostatke proročišta, riznice starih Atenjana, Apolonov hram i zavjetne građevine. Ondje se ističe mjesto poznato kao Sibilina stijena gdje je, prema legendi, sjedila proročica i namjernicima davala dvosmislena proročanstva. Iznad glavnog svetišta u Delfima nalazi se očuvan drevni stadion gdje su se održavale Pitijske igre. Nakon razgledavanja muzeja napustili smo proročište te se zaputili u Atenu. Sljedeći dan razgledali smo Muzej Akropole u kojemu se nalaze brojni sačuvani ostaci antičkih građevina kao što su Teatar Odeona Atičkog, Hram božice Nike, Erehtejon s trijemom Karijatida te veličanstveni Partenon posvećen božici Ateni. Uspinjanjem na Akropolu posjetili smo Dionizijev teatar, odnosno rodno mjesto tragedije, gdje su Eshil, Sofoklo, Euripid i Aristofan izvodili svoja djela. Ostatak smo dana proveli u središtu grada i obilasku Nacionalnog arheološkog muzeja. U gradu koji je ime dobio prema grčkoj božici mudrosti, osim upoznavanja kulturno-povijesnih spomenika i građevina, može se doživjeti raznolikost grčke kulture. U središtu grada često se mogu čuti ulični svirači koji stvaraju poseban ugođaj. Večer u Ateni iskoristili smo za šetnju i obilazak grada te druženje uz glazbu u predvorju hotela. Uslijedio je cjelodnevni izlet na Peloponez. Na poluotoku smo razgledali Korintski kanal, Mikena i Lavlja vrata, Korint i teatar u Epidauru. Student Mislav Uzunić na ulazu u stari grad održao je izlaganje, u kojemu je prisutne kratko obavijestio o znamenitostima koje smo došli vidjeti te je mjesto povezao s filozofijom kinika, pri čemu su osobito zanimljive i upečatljive bile anegdote o kiniku Diogenu. Povratkom u Atenu predložen je odlazak na večeru uz glazbu i ples – sirtaki i bouzouki na Plaki, koja predstavlja najstariji dio grada. Pri kraju putovanja krenuli smo prema makedonskom gradu Ohridu. Upoznavanje grada smještenog na obali istoimenog jezera ostavilo je dojam brojnim kulturno-povijesnim spomenicima, poput Samuilove tvrđave i crkve posvećene Svetoj Sofiji te Svetom Klimentu, a tomu su doprinijele i prirodne ljepote. Obilaskom Ohrida druženje se privelo kraju te smo se uputili natrag u Osijek.

Katarina Žaper

♦ 2. – 4. lipnja 2017. ♦

1. znanstveno-stručni skup »Filozofija između znanosti i religije«

↓↓

U Parku prirode Papuk, na izletištu Jankovac, u organizaciji Filozofskog fakulteta u Osijeku i Hrvatskog društva »Karl Jaspers« od 2. do 4. lipnja 2017. godine održan je 1. znanstveno-stručni skup pod nazivom »Filozofija između znanosti i religije«. Na skupu su sudjelovali profesori i studenti filozofije sa sveučilišta u Osijeku i Zagrebu. Kako je navedeno u programskom letku, skup je upriličen s nakanom da se u atmosferi akademskog dijaloga raspravi tematika koja svoj pristup znanosti, filozofiji i religiji izmješta izvan klasičnih teorijskih koordinata i koja raspoznavanjem znakova oblikovanja nove epohe sebe ispostavlja kao kritičko sagledavanje njihovih najvažnijih pitanja.

Nakon dolaska i smještaja sudionika u popodnevnim satima 2. lipnja, skup je započeo u subotu prijepodne pozdravnim riječima doc. dr. sc. Boška Pešića s Filozofskog fakulteta u Osijeku koji je otvorio i prvu sesiju izlaganja pod nazivom »Filozofija«. Profesor Pešić održao je izlaganje pod nazivom »Hegel o znanosti i religiji« u kojem je ocrtao ulogu religije i pojedinačnih znanosti unutar Hegelovog sistema, s time da je naglasak izlaganja bio na današnjoj potrebi više sinteze tih znanosti unutar sistema jedne apsolutne znanosti, a to je filozofija. Nakon ovog izlaganja uslijedilo je izlaganje Damira Sekulića i Martine Ivanko pod nazivom »Jaspersovo određenje filozofije i odgovornost filozofa« u kojem su prikazali stavove Karla Jaspersa o ulozi filozofije, i to u odnosu na znanost i religiju, s naglaskom na odgovornost koju bi pritom morali imati filozofi. U idućem izlaganju pod nazivom »Nasljeđe filozofije, znanosti i religije« Bruno Dronjić i Natalija Antolović genealoški su prikazali posebnosti svake od navedenih djelatnosti duha te nužnost njihovog suodnosa. Sesija je završila opširnom raspravom koja se nastavila i na ručku. Nakon stanke za ručak sudionici su započeli s drugim blokom izlaganja pod nazivom »Religija« koji je otvorio Danijel Tolvajčić, izvanredni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu izlaganjem pod naslovom »Temeljni modeli odnosa filozofije i religije. Klasični i suvremeni primjeri«. Profesor Tolvajčić u svom je izlaganju tematizirao teodiceju Johna Hicka i Richarda Swinburnea, iznoseći argumente navedenih autora te kritiku istih. Zatim je uslijedilo izlaganje Barbare Bece i Marka Sičanice pod nazivom »Religijski pluralizam kod Johna Hicka« u kojem su iznijeli osnovne teze religijskog pluralizma koji je zagovarao John Hick te su izlaganje završili oštrom kritikom nekih autorovih stavova. Nakon ovoga izlaganja Dragan Hardi je održao izlaganje pod nazivom »Falsifikacije u teologiji« u kojem je, u okviru analitičke filozofije religije, objasnio problem falsifikacije i verifikacije teoloških postulata. Blok je završio raspravom u kojoj su sudionici poglavito kritizirali određene stavove i tvrdnje teologa Hicka i Swinburnea.

Istoga su dana, u neformalnom okruženju parka, Mislav Uzunić i Damir Sekulić održali izlaganje i kritički osvrt na knjige profesora Borisa Kožnjaka i Danijela Tolvajčića. Tako je Mislav Uzunić održao izlaganje pod nazivom »Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija« u kojem je dao prikaz knjige profesora Kožnjaka koja se bavi problemom eksperimentalne metode unutar prirodne znanosti i filozofije. Nakon toga Damir Sekulić održao je izlaganje pod nazivom »Danijel Tolvajčić, Suvremena analitička filozofija religije« u kojem je prikazao knjigu profesora Tolvajčića koja nudi prikaz filozofije religije i to iz perspektive analitičke tradicije. Nakon izlaganja uslijedila je rasprava koja je imala nesvakidašnju prednost u tome što su autori ovih monografija bili prisutni i u samom dijalogu.

Treći i posljednji blok izlaganja pod nazivom »Znanost«, održan prijepodne u nedjelju, 4. lipnja, otvorio je dr. sc. Boris Kožnjak izlaganjem pod nazivom »Znanost i metaznanosti« u kojem je dao osnovni prikaz problema s kojima se znanstvena metoda suočava, a zatim je objasnio što su to metaznanosti poput filozofije, povijesti, sociologije i psihologije znanosti. Potom je uslijedilo izlaganje Marijane Crnković i Katarine Glavice pod nazivom »Socijalna pitanja znanstvene spoznaje« u kojem su kolegice prikazale problematiku uloge socijalnih čimbenika unutar znanstvene prakse. Posljednje izlaganje pod nazivom »Dogma u znanosti« održala je Valentina Vaško u kojem je objasnila kritiku dogmatskih elemenata u znanosti na koje je ukazivao znanstvenik i filozof Thomas Kuhn.

Posljednji je blok završen raspravom, dok je skup završen riječima zahvale i priznanjem svim sudionicima profesora Boška Pešića koji je izrazio želju da se skup po mogućnosti tradicionalno nastavi u istim okolnostima i s jednakim uspjehom, naglasivši jedinstvenost skupa kao multidisciplinarnog dijaloga o ulozi filozofije, znanosti i religije u modernom društvu. U nedjelju u popodnevnim satima sudionici su se organiziranim prijevozom vratili u Osijek.

Mislav Uzunić

Odsjek za filozofiju - Događaji i galerija

♦ 20. – 22. studenoga 2024. ♦

Tjedan filozofije 2024

u organizaciji Odsjeka za filozofiju i Odsjeka za njemački jezik i književnost

u povodu Svjetskog dana filozofije

posvećen obilježavanju 300. godišnjice rođenja i 220. godišnjice smrti Immanuela Kanta

↓↓

♦ 22. listopada – 27. listopada 2024. ♦

Studijsko putovanje u Istanbul

↓↓

♦ 4. lipnja 2024. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Branko Schmidt

↓↓

♦ 21. svibnja 2024. ♦

EstLab kolokvij

↓↓

♦ 16. travnja 2024. ♦

EstLab tribina

↓↓

♦ 12. prosinca 2023. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Miljenko Jergović

↓↓

♦ 16. studenoga 2023. ♦

Frankfurtska kritička teorija – prvih 100 godina

↓↓

PROGRAM

♦ 14. – 15. studenoga 2023. ♦

4. znanstveno-stručni skup »Filozofija između znanosti i religije«

↓↓

♦ 24. – 27. rujna 2023. ♦

Iskustvo umjetnosti

↓↓

♦ 6. lipnja 2023. ♦

EstLab kolokvij

↓↓

♦ 16. svibnja 2023. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Prime Time

↓↓

♦ 30. travnja – 4. svibnja 2023. ♦

Studijsko putovanje u Poljsku 2.0

↓↓

♦ 24. veljače 2023. ♦

Gostovanje u sklopu znanstvenoistraživačkog projekta „Društva i bolesti: odgovori na zdravstvene krize u modernoj i suvremenoj povijesti“:

prof. dr. sc. Hrvoje Jurić

↓↓

♦ 19. i 20. siječnja 2023. ♦

Gostovanje u EstLab-u i na Odsjeku za filozofiju:

prof. dr. sc. Igor Mikecin

↓↓

♦ 18. siječnja 2023. ♦

EstLab prezentacija:

Ženski sud – feministički pristup pravdi

↓↓

♦ 13. prosinca 2022. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Ivan Milenković

↓↓

♦ 6. prosinca 2022. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

Viktor Ivančić

↓↓

♦ 16. – 17. studenoga 2022. ♦

Hermes i Psiha. Mogućnosti tumačenja duše

↓↓

♦ 8. studenoga 2022. ♦

EstLab razgovor

↓↓

♦ 11. listopada 2022. ♦

Gostovanje u EstLab-u:

prof. dr. sc. Boran Berčić

↓↓

♦ 2. lipnja 2022. ♦

EstLab razgovor

↓↓

♦ 24. svibnja 2022. ♦

EstLab tribina

↓↓

Odsjek za filozofiju
- Događaji i galerija