U okviru ovogodišnjeg Intermedijalnog festivala književnosti u organizaciji Filozofskog fakulteta u Osijeku i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, u FFOS-ovoj dionici Festivala ugostili smo dvije pjesnikinje koje pripadaju samome vrhu suvremenoga hrvatskog pjesništva, a u svojim tekstovima uvelike koriste intertekstualne i intermedijalne strategije pisanja. S obzirom da je krovna tema Festivala bila žena u umjetnosti kao autorica i kao predmet pisanja, ta je tema bila i u središtu nastupa naših gošći.
Andrijana Kos-Lajtman, pjesnikinja, znanstvenica i sveučilišna profesorica, govorila je o eksplicitnoj citatnosti u svojim pjesničkim zbirkama, o provodnome motivu smrti, o metajezičnim intervencijama te o vidljivoj svijesti o konstruktivnosti svijeta putem jezika. Osobitu je pozornost posvetila tumačenju fenomena literarnog teleidoskopa, i to promjenama percepcije ženskog subjekta u skladu s tim tko gleda i kroz koje filtere. Dio izlaganja bio je posvećen interpretaciji samotnosti kroz prizmu Heideggerove misli o samotnosti kao najvišoj slobodi, ali i samostalnosti u kontekstu ženskog iskustva. Autorica je polemički prišla tezi Krešimira Bagića o postmodernoj ravnodušnosti te elaborirala postupak fenomenologizacije svakodnevice u vlastitome pjesništvu. Nadalje, pojašnjavala je dinamiku i semantiku motiva krhkosti i transparentnosti u svojoj poeziji, pojašnjavajući ulogu ženskog iskustva na njihovo tumačenje. Govorila je i o filmu Tihi rubovi, nastao u suautorstvu s Damirom Radićem, povezujući ga s intermedijalnim iskustvom svoga pjesništva.
Marijana Radmilović, pjesnikinja i profesorica Hrvatskog jezika te bivša studentica našega Fakulteta, čije se pjesništvo redovito ocjenjuje superlativnim ocjenama i uspoređuje s onim Sylvije Plath, osvrnula se na svoju prvu, naslovom intertekstualnu, zbirku pjesama Portreti nepoznatih žena, osobito na pitanje položaja žene u kontekstu dominacije patrijarhalnih stereotipa, žene koja je u sukobu s konvencionalnim društvenim poretkom i uslijed sve te društvene represije otežano se identitetno konstituira. Radmilović je govorila i o jednoj od temeljnih motivskih preokupacija svoga pjesništva – o tjelesnosti koja je nagonski upućena na drugo ili druge, o tijelu kao fenomenološkom obzoru i tjelesnim senzacijama u svojim tekstovima uopće. Osim toga, autorica je pojašnjavala zaokupljenost zvukom, odnosno odsutnošću zvuka u svojim pjesmama. Također, tumačila je (ne)utemeljenost medijskih zavođenja usporedbama njezine prozne zbirke naslovljene Naša soba i eseja Vlastita soba Virginije Woolf. Temom njezina izlaganja bili su i panonistički motivi te metafore.
Obje su se autorice složile kako je sintagma žensko pismo neodrživa, ali i diskriminirajuća, a publika je dobila priliku uživati i u autorskim čitanjima.
Program su moderirali Ivona Martić, Fran Klarić, Dora Kovačević i Lucija-Marija Zec, studenti 1. godine jednopredmetnog diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti, a mentorski ih je pripremila naša doktorandica Ivana Buljubašić Srb.
Tekst i fotografije: Sanja Jukić