Kantovih tri stoljeća
„Tu i tamo čuju se pritužbe na plitkost načina mišljenja našega vremena i na propadanje temeljne znanosti. No ja ne vidim, da one, kojima je temelj dobro položen, kao što je slučaj s matematikom, prirodnom znanosti itd., i najmanje zaslužuju to predbacivanje, nego da naprotiv potvrđuju stari glas temeljitosti, a u posljednje ga vrijeme čak i nadmašuju. Upravo taj isti duh pokazao bi se djelotvoran i u drugim vrstama spoznavanja, da su se prije svega tek pobrinuli za ispravljanje njihovih načela. Naprotiv su u nedostatku toga ravnodušnost i sumnja i najposlije stroga kritika dokazi temeljitoga načina mišljenja. Naše je doba pravo doba kritike kojoj se mora podvrći sve.“
U godini u kojoj se u svim značajnijim svjetskim akademskim kutcima obilježava 300. godišnjica rođenja i 220. godišnjica smrti Immanuela Kanta, ova njegova bilješka iz „Predgovora prvom izdanju“ Kritike čistog uma iziskuje višestruki pozor. Da znanosti, napose one prirodoslovne, mogu također biti u krizi, i to onoj vlastitog smisla, u međuvremenu je, među ostalim, upozorio i Edmund Husserl, navodeći da su racionaliziranje svijeta more geometrico i matematizacija svekolike zbilje postupno doveli do preokreta u općem shvaćanju humaniteta. U zadaći zauzimanja kritičkog stava Husserl zapravo slijedi Kanta – kriza znanosti će se ujedno pokazati i kao posljedica krize filozofije naročito u pogledu prononsiranog umskog samoozbiljenja čovjeka. Borba za smisao onog ljudskog u današnjem vremenu razotkriva da se ova kriza ne samo produbila do neslućenosti, nego se njome posvema ispostavila i nametnula potreba nanovog promišljanja ovog ‘kritičkog’ same krize.
To što za Kanta, pak, predstavlja ‘kritičko’, nama današnjima u takvoj jednoj zadaći možda je ponajbolje približio Gilles Deleuze, tvrdeći da osnovni problem interesne racionalnosti, posebice one matematičke, leži u tome što izostavlja takva pitanja koja su za nju formativna. Drugim riječima, čisti um koji zahtijeva samozakonodavstvo skončat će uvijek iznova u iluzornosti bez svoje praktičke potvrde koju osigurava upravo i jedino kritika kao transcendentalna metoda njegove imanentne uporabe. Za samu filozofiju ovaj transcendentalni idealizam u nastajanju zapravo je označio početak onoga što će Gottlieb Fichte parafrazirajući samoga Kanta nazvati revolucijom u načinu mišljenja (Revolution der Denkart). Fichte je, naime, upravo u značaju kantovske kritike pronašao odsudni misaoni iskorak, čije bi seizmičko djelovanje na samu filozofiju trebalo ovu napokon privesti najstrožoj znanstvenosti kao čvrstoj brani od svih razarajućih tendencija svjetskog realiteta, vraćajući istodobno ljudima vjeru u dobrobit zajedničke i opće umnosti.
Kolika je filozofska moć čovjeka koji nikada ni na trenutak nije napustio svoj rodni grad može se sagledati tek osvjetljenjem duhovne situacije vremena u mjeri primjene takve javne upotrebe uma koju u svojoj filozofiji nalaže. To je mjera u kojoj i s kojom dokazujemo svoju sposobnost razračuna s ukočenošću vlastitih predrasuda, neovisno o tome što ih je izazvalo. Njegova filozofija utoliko nam ne dolazi iz prošlosti tek kao opomena, već nam daleko više prilazi približavajući budućnost kao putokaz i ohrabrenje. Progovoriti oštro o svim ključnim problemima suvremenosti ne ostaje tako samo pitanje izvorne čestitosti, već se ono iz sadašnjeg povijesnog trenutka nažalost ispostavlja i kao vitalno pitanje ukupnog opstanka. Kantov kritički duh koji se nikada ne odvaja od deontološke ideje ljudskog dostojanstva omogućuje pregršt prilika za zajedničko promišljanje i kao takav nimalo ne jenjava. Njegovo geslo moglo bi se sažeti ovako: filozofija čini razumljivim ono što je istinito. To je zapravo onaj trenutak kada egzistencijalna odgovornost neumitno postaje dijelom procesa demitologizacije. S te pozicije Kant je naročito bio svjestan kakva se opasnost krije u davanju prednosti tzv. popularnoj moralnoj filozofiji, koja sa sobom, kako je znao reći, uvijek donosi „odvratnu zbrku skrpanih opažanja i polusofističkih principa“. U spisu Utemeljenje metafizike ćudoređa utoliko će zapisati da se tom zbrkom u pravilu naslađuju šuplje glave, zadovoljne takvim zavodljivim svagdašnjim naklapanjem, pri čemu će filozofi, koji tu opsjenu proziru pozivom da se takvo popularno naličje barem privremeno ostavi po strani, redovito nailaziti na premalo sluha.
Čini se, na tom tragu, da je jedan od većih problema današnje filozofije to što se studente nagoni školskom učenju filozofije, a ne filozofiranju, koju razliku je, kako podcrtava naš Vladimir Filipović, Kant vrlo dobro znao i sveudilj primjenjivao. Za Kanta, na kraju krajeva, nije potrebna nikakva propisana znanost pa ni filozofija za stjecanje znanja o tome što trebamo činiti da bi bili dionici u dobru, poštenju i kreposti. U prilog neophodnosti filozofije ide tek to da se ono umski čisto i strogo po mogućnosti pritom ne učini primjerenim našim željama i nagnućima. Ta životnost koja se ne da zaustaviti nikakvim takozvanim sudbinskim okolnostima ispostavit će doduše svoje različite historijske račune, ali njeni neizvjesni tijekovi će tek tu i tamo dati za pravo takvoj zapućenosti koja udovoljava onome filozofski zapitanom zašto? i još više čemu?, odnosno kako će u uvodu u Metafiziku ćudoređa sam Kant o tome zaključiti: „moć nekog bića da djeluje u skladu sa svojim predodžbama zove se život.“
Boško Pešić
