»Ako bi se pod izgovorom progresivnosti ponovno uspostavilo naukovanje ili pak obuka (čiji ciljevi ostaju upitni), ako bi škole provodile »obuke« usmjerene poput napretka prema harmoničnom ispunjenju nekog telosa, koji god on bio, mi bismo se zasigurno morali boriti protiv takvog prisvajanja čiji će se rizik (ili sigurnost) uvijek iznova pojavljivati. Iskrsnuti će i druge fronte. No jednom kada filozofija više ne bude jednim predmetom nastave, proširenje njezinog područja učinit će rad, razmjene kritika, debate i suočavanja učinkovitijima. Ovo je barem sigurno – odbiti proširenje podučavanja filozofije pod izgovorom da motiv »progresivnosti« ne razrješuje sve probleme i da ga može prisvojiti ono što se naziva protivničkim taborom, daje na vrijednosti zbunjujućem i nejasnom argumentu, bilo da je iznesena iz dobre namjere ili ne. Zbunjujućem i bez budućnosti, kako je pokazano.« (Du droit à la philosophie, 1990)
