Zagrebačkim putevima glagoljice i glagoljaštva

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Terenska nastava studenata prve i druge godine sveučilišnoga preddiplomskoga jednopredmetnog studija Hrvatskoga jezika i književnosti održala se 16. ožujka 2022. u Zagrebu. Posjetili smo Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i Samostan svetoga Franje Ksaverskoga u okviru kolegija Staroslavenski jezik 2, Slavenska pisma i Povijest hrvatskoga književnog jezika, a terensku nastavu organizirale su i vodile prof. dr. sc. Milica Lukić, doc. dr. sc. Vera Blažević Krezić, asistentica Matea Sesar, ali i franjevac trećoredac glagoljaš fra Mirko Mišković koji s nama redovito pohađa staroslavensko-glagoljsku osječku nastavu. Uz svoju veliku predanost i sjajnu organizaciju, omogućili su nam susret s najstarijim glagoljskim rukopisima i tiskopisima kako bismo na sasvim jedinstven način doživjeli gradivo kojem smo tijekom redovne sveučilišne nastave posvećeni. Cilj terenske nastave bio je proširiti znanje o mjestima na kojima se čuvaju prepoznatljivi spomenici naše srednjovjekovne i novovjekovne tropismene – poglavito glagoljsko-ćirilske – povijesti, ali i načinu na koji se s njima ophodi, kao i važnosti koju uživaju u gradbama našega kulturnog i nacionalnog identiteta.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu središnja je knjižnica Republike Hrvatske i Sveučilišta u Zagrebu. Njezin se nastanak povezuje s 1607. godinom kada se na Gradecu podižu isusovačka rezidencija i gimnazija, a od 1611. isusovački kolegij. U njoj su nam toplu dobrodošlicu iskazale djelatnice Sonja Martinović i Ana-Marija Tkalčić koje su nas u dvjema skupinama provele kroz mnogobrojne dijelove knjižnice. Voditeljice su nas kroz par uvodnih riječi uputile u knjižničku prošlost i sadašnjost. Doznali smo da je nekada djelovala u zgradi dominikanskoga samostana na Katarininu trgu, a onda i u zgradi današnjega Rektorata, kao ustanova nacionalno-obrazovnoga značaja. Svoje je prebivalište jedno vrijeme imala i u dojmljivome secesijskom zdanju s Marulićeva trga da bi se, krajem 20. stoljeća, smjestila na današnjoj adresi. U modernoj ostakljenoj zgradi koju projektiraše četvorica arhitekata – Velimir Neidhardt, Davor Mance, Zvonimir Krznarić i Marijan Hržić – obitava više od tri milijuna svezaka raznovrsne knjižne građe, pa i bogata zbirka različitih rukopisa. Na samome početku upečatljivo nam je pozornost privukao kvalitetan odljev Bašćanske ploče, iz Gliptoteke HAZU, uz prikaz ostalih znamenitih hrvatskoglagoljskih epigrafskih spomenika. Iako nam je namjera bila posjetiti i Akademijinu zgradu, posebice atrij u kom se nalazi originalna Bašćanska ploča, doznali smo da je taj prostor nastradao u potresu te da ga nažalost ne možemo nesmetano obići. Voditeljica knjižničke Zbirke rukopisa i starih knjiga dr. sc. Irena Galić Bešker uspješno nam je predstavila veliko bogatstvo toga dijela knjižnice, a svojim predavanjem izazvala je mnoštvo pozitivnih reakcija te pružila informacije važne za odgojno-obrazovni razvoj studenta hrvatskoga jezika i književnosti. Pružila nam je uvid u 15-ak glagoljskih i ćirilskih spomenika koji se ondje čuvaju, a naše profesorice dodatnim su nam napomenama skretale pozornost na njihovu važnost za hrvatsku književno-jezično i kulturnu povijest. Među izvornim izlošcima, koje smo ondje mogli razgledati, svakako valja izdvojiti Misal po zakonu Rimskoga dvora, otisnut 22. pervara / veljače 1483., kao najstariju južnoslavensku i hrvatsku inkunabulu otisnutu glagoljskim pismom i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. Doznali smo da se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici čuvaju čak dva primjerka te naše vrijedne knjige, a da ih je u domovini i svijetu pronađeno ukupno 11. Uvidom u Prvotiskov kolofon, pročitali smo podatke o nadnevku, ali ne i mjestu njegova tiska koje, kako znamo, ondje nije zabilježeno. Vidjeli smo i druge impresivne – rukopisne i tiskopisne – spomenike bez kojih nije moguće spoznati važnost hrvatske glagoljske (i ćirilske) knjige. Izdvajamo predstavnike liturgijskoga korpusa, poput rukopisna Mavrova brevijara (1460.), otisnutoga Kosinjskoga (1493.), ali i novocrkvenoslavenskoga Levakovićeva brevijara (1648.). Razgledali smo zatim i najvažnije naše spomenike administrativno-pravnoga korpusa, glasovite 16-stoljetne prijepise Vinodolskoga zakonika, Istarskoga razvoda i Vrbničkoga statuta. Sve vidjeli ne bismo da nije bilo zagovornika hrvatskoglagoljske lijepe riječi – tj. uvida u Petrisov zbornik, rukopisnu knjigu raznovrsnih svjetovnih i religioznih sadržaja iz 1468. godine koji je sa svojih 350 listova najvažniji izvor za istraživanje hrvatske srednjovjekovne književnosti. Vidjeli smo k tomu i neka lijepa izdanja senjske, odnosno riječke glagoljske tiskare, primjerice Korizmenjak (Senj, 1508.) i Misal hruacki (Rijeka, 1531.). Pogled u hrvatskoglagoljski novi vijek pružala su izdanja protestantske uraške tiskare u kojoj je otisnut Prvi del Novoga testamenta (glagoljica, 1562.) i Novi teštament (ćirilica, 1563.). Karamanov glagoljsko-ćirilski Bukvar (Rim, 1739.) podsjetio nas je na nastavna upozorenja o važnoj djelatnosti hrvatskih glagoljaša tijekom čitavoga novog vijeka, kao i na činjenicu da su se glagoljsko i ćirilsko pismo na primjeren način mogli usvajati i prije nekoliko stotina godina, zahvaljujući kvalitetnoj početničkoj / bukvarskoj literaturi. Vrijedilo je k tomu obnoviti i povijesna znanja o znamenitoj jeronimskoj teoriji koja postanak glagoljice pripisuje sv. Jeronimu, dok se ćirilica vezuje za Svetu Braću – Konstantina Ćirila i Metoda. Upravo je Matej Karaman, autor Bukvara koji smo u knjižnici razgledali, bio gorljivim zagovornikom takvih, danas prevladanih, razmišljanja o postanku i podrijetlu glagoljice. Nakon predavanja o hrvatskoglagoljskim i ćirilskim rukopisima i tiskopisima, osviješteni njihovom važnošću, uputili smo se na treći kat knjižnice kojim se rasprostiru društveno-humanistički sadržaji. Prostranost i opremljenost same knjižnice potiču na učenje i rad, a u ugodnome smo ambijentu uostalom saznali da knjižnica ima i vrijednu Grafičku zbirku, uz Zbirku zemljopisnih karata i atlasa, te muzikalija i audiomaterijala. Saznali smo da se određene prostorije neprestano drže pod niskom temperaturom, kontrolirane vlage, kako bi se vrijedna knjižna građa na primjeren način pohranila. Spomenuli smo se i Krležine rukopisne ostavštine koja se ondje čuva. Inače, pod svake prostorije obložen je tepihom s oslikanim glagoljskim slovom ïže – knjižničkim logotipom. Za nas je najveći doživljaj bio uživo se susresti sa svim najvažnijim glagoljsko-ćirilskim spomenicima o kojima učimo. Spoznali smo razliku između rukopisa i tiskopisa, uglate i kurzivne glagoljice, glagoljice i zapadne ćirilice, ali i između knjižnih originala i njihovih pretisaka / faksimila, među kojima izdvajamo luksuzno izdanje Novakova misala iz 2021. godine. Brzo smo, napuštajući prostor Nacionalne i sveučilišne knjižnice, shvatili da zakoračujemo u neko novo poglavlje našega studiranja, obogaćeno praktičnim znanjima, vještinama i nezaboravnim iskustvima.

Uputili smo se potom na novu lokaciju, a kako nam je tamo bilo – možete pročitati u nastavku izvještaja koji je priredila kolegica Dorotea Čorak.

*

Nakon obilaska Nacionalne i sveučilišne knjižnice, zaputili smo se na Ksaver gdje su nas srdačno dočekali franjevci trećoredci glagoljaši: fra Mirko Mišković, naša osječko-zagrebačka franjevačka poveznica, i gvardijan fra Zvonimir Brusač. Upoznali su nas s bogatom poviješću svoje redovničke zajednice te su nas proveli kroz samostan. Tako smo doznali da je duhovna obitelj franjevaca naših prostora osnovana u 13. stoljeću, a dijeli se u tri reda. Trećem redu pripadaju dobrovoljni pokornici koji su značajni po njegovanju glagoljske liturgije i kulture, posebice duž Kvarnera, Istre i Dalmacije. Trećoredcima je značajna 1473. godina jer ih je tada papa Siksto IV. priznao, a njihovo djelovanje održano je u kontinuitetu sve do danas. Treba reći kako su na Ksaveru isprva djelovali isusovci, od 1606./1607. pa do 1773. godine kada ih je Crkva ukinula, a njihova je zadaća bila obnavljanje crkava i religioznoga života uslijed protureformacije i katoličke obnove, te promicanje školstva. Za to je vrijeme sjedište trećoredaca bilo u Zadru, a 1923. godine preselili su se i na Ksaver prihvativši isusovačku crkvu. Tu je 1942. blaženi Alojzije Stepinac osnovao župu svetoga Franje Ksaverskoga, tom prigodom misivši na staroslavenskome jeziku kako bi pokazao da cijeni hrvatsko glagoljsko naslijeđe koje su franjevci trećoredci donijeli u Zagreb. Danas je u Hrvatskoj 13 aktivnih i 7 zapuštenih samostana, a većina ih datira iz 15. stoljeća kada je nastao i prvi samostan trećoredaca u Zadru, gdje je i danas njihovo sjedište. Trećoredci glagoljaši jedini su nastali na hrvatskome tlu, a njihov je osnutak pratio narod koji je bio vezan za glagoljsku baštinu. Stoga su franjevci mnoštvo crkvenoslavensko-glagoljske građe prenijeli sa zadarskog područja, točnije s krčkoga Glavotoka, na Ksaver. Danas ksaverski samostan broji 134 jedinice tiskane građe te 203 jedinice rukopisne građe, kako doznajemo iz sadržajnoga predavanja našega domaćina, fra Mirka Miškovića. Najstariji rukopisni tekst pisan na latinici i hrvatskome jeziku jest Red i zakon sestara dominikanki (1345.). Pisan je na pergamentu, odnosno životinjskoj koži koja je u to vrijeme bila najzastupljeniji materijal za pisanje. Razlog pisanja ovoga teksta na hrvatskome jeziku jest što dominikanke nisu poznavale latinski, stoga treba reći da je Red i zakon zapravo njihov prijevod. Govori o uvjetima primanja u dominikanski ženski red u Zadru i propisuje kako se redovnice imaju ponašati u samostanu. Sastoji se od 62 retka obrednih pravila na hrvatskome jeziku i latinskih obrednih uputa i molitava. Iza hrvatskoga teksta slijedi latinski tekst istih pravila i neki drugi prilozi na latinskome jeziku. Nadalje slijedi Ivančićev zbornik iz 14./15. stoljeća. Rukopisna uglata glagoljice ove knjige pokazuje da su je pisale najmanje troje pisarske ruke. Uz (polu)liturgijske tekstove sadrži i moralne upute, Bogorodičina čudesa, Blagoslov stola itd. Ono što je, moglo bi se reći, najdragocjenije našim trećoredcima glagoljašima jest Pravilo trećega reda sv. Franje (tzv. Prvo pismo vjernicima) koje je sačuvano u samo dva primjerka u svijetu: uz talijansko-latinski primjerak poznat je i starohrvatski, pisan glagoljicom, koji čuvaju franjevci trećoredci glagoljaši. Dojmljiv je bio i razgled rukopisnoga glagoljskog Klimantovićeva zbornika iz 16. stoljeća. Imali smo k tomu priliku vidjeti prvu hrvatsku inkunabulu koja nosi naziv Misal po zakonu Rimskoga dvora, a otisnuta je 22. veljače 1483. godine, što doznajemo iz njezina kolofona, dok mjesto tiska nije zabilježeno. Jedan od 11 poznatih primjeraka ove knjige čuva se upravo na Ksaveru. Prvotisak se sadržajno smatra plenarnim misalom jer su u njemu zapisani svi tekstovi potrebni za liturgiju. Otisnut je na papiru, uvez mu je drveni, a broji 219 listova koji su dvostupačno ispisani crnom i crvenom bojom. Na kraju su ispisane sekvence, a samo jedna od njih, uskrsna himna Hrst vskrse v mrtvih, ukazuje na utjecaj bizantskoga pjesništva i istočne liturgije. Također smo imali priliku vidjeti luksuzno faksimilno izdanje rukopisnoga misala koji je poslužio Prvotisku kao sadržajni (tekstovni) predložak, a to je Misal kneza Novaka. Što se tiče posljednje glagoljske inkunabule koja nosi naziv Spovid općena (Senj, 1496.), treba reći da se na Ksaveru nalazi jedini sačuvani primjerak. Bila je uvezana uz glagoljski rukopisni Ivančićev zbornik, ali je od njega odvojena davne 1991. godine. Predstavlja prvi tiskani neliturgijski kodeks koji je ostvaren narodnim čakavskim jezikom (ili crkvenoslavensko-čakavskim amalgamom) te se u njoj prvi put bilježi tipografski znak senjske tiskare. Uz opisanu građu imali smo priliku vidjeti i Misal Pavla Modrušanina (1528.), Naručnik plebanušev (1507.) i Senjski korizmenjak (1508.), ali i novocrkvenoslavenska Propagandina izdanja – zaključno sa znamenitim Parčićevim misalom iz 1893. godine (ali i izdanjima iz 1896. te 1905. godine). Iznimna nam je čast bila vidjeti sve te dragocjene tekstove koji su od velikoga značaja za hrvatsku književno-jezičnu i kulturnu povijest. Franjevci trećoredci glagoljaši u svome su nas refektoriju počastili ručkom, poslije i užinom / okrepom, a sve pod budnim okom slike Posljednja večera koju je oslikao znameniti hrvatski umjetnik Zlatko Šulentić, a koja se donedavna nalazila u ksaverskoj baroknoj crkvi, nažalost oštećenoj u potresu. Prije objedovanja, s našim smo domaćinima molili na hrvatskostaroslavenskome jeziku iz knjižice koju je za njihovu internu uporabu priredio fra Josip Leonard Tandarić.

U Osijek smo najzad krenuli u kasnim popodnevnim satima, dirnuti svime onime što smo u Zagrebu čuli i vidjeli i što nas je odgojilo i obrazovalo ne samo za učionicu i završni ispit nego i za život u svoj njegovoj punini!

Galeriju fotografija možete pogledati ovdje.

Ivona Martić i Dorotea Čorak