Što je to FILMOZOFIJA? Ili, bolje, kada je FILMOZOFIJA? Filmozofija se događa/stječe/zbude kada svi mi koji nastojimo misliti zbilju oko sebe »uhvatimo kairos za čuperak«. Kada (pro)mislimo ono naizgled ne-(pro)mislivo – sliku. »Umjetnost pokretnih slika« potrebuje zaustavljanje. Zaustavljanje? Da, upravo zaustavljanje pred slikom koja je pokretna. Treba stati i upitati se ‘što smo to vidjeli?’, koju poruku nam upućuje netom protekli trenutak u vremenu zabilježen na filmskom platnu? Kako ga doživljavamo…, mislimo?! Jer film jest »realna ontologija vremena« (Deleuze) ili pak »forma koja misli« (Godard); sretno spojivši ‘ljubav spram mudrosti’, filozofiju i ‘ljubav spram filma’ filmofiliju, sokratovski u sebi porađamo… FILMOZOFIJU. Pretenciozno? Neskromno? Ne! Jedino na taj način »hvatamo sretan trenutak«, kairos, razumijevajući svoje vrijeme shvaćeno u slikama. Od Rođenja jedne nacije i Trijumfa volje pa sve Do posljednjeg daha i Kluba boraca nastojimo slijediti onu – misli što gledaš!
DOGAĐANJA
4. lipnja 2024.
Metastaze (HR-zbiljnosti) – projekcija filma i razgovor s Brankom SCHMIDTOM
Posljednje događanje EstLab-a u ovoj akademskoj godini poklonilo je prisutnima rijetko uzbudljivo, »metastazirajuće« iskustvo. Naime, gost nam je bio Branko Schmidt. Nedavni dobitnik nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo na području filmske umjetnosti razgovarao je – s potpisnikom ovih redaka – o Metastazama. (Kultni film, btw, bio je i još jednoć prikazan zainteresiranima, prije samog razgovora.)
Svi prisutni, pa i sam redatelj Schmidt, drže da je ovaj film začuđujuće otporan na socio-kulturne promjene i podnosi tijek vremena, te je jednako inovativan i svjež i punih 15 godina nakon nastanka. U razgovoru, pak, Branko je evocirao mnoga sjećanja i novostečena iskustva što ih je skupljao vezano uz samo snimanje. Tako smo saznali i kako je upoznao Alena Bovića. Indikativno za sredinu u kojoj živimo, isti se morao koristiti pseudonimom prilikom objave romana Metastaze, zbog straha od radikalnih reakcija na svoj knjižni prvijenac… i tko zna čega još. Jer u Metastazama (HR zbiljnosti!), Ivo Balenović prikazuje metaforičko, ali i doslovno raspadanje skupine mladih ljudi u ovdašnjoj postratnoj tranziciji, a sve pod egidom huliganstva i nasilja vezanog uz nastajanje nam »Lijepe Naše«.
Schmidt nam je razotkrio da je ovim filmom doživio i svojevrsnu metamorfozu u svom autorskom opusu. U suradnji s Balenovićem te glavnim protagonistom filma, glumcem Reneom Bitorajcem, nastao je i još jedan važan film HR kina (i ne samo) tih godina, Ljudožder vegetarijanac (2012.).
U konačnici, Schmidt se pokazao inspirativnim sugovornikom, ali i čovjekom koji je ostao razočaranim pojavnostima zemlje u kojoj živimo, a među koje spada i stanovita ustrajnost fašistogenosti, posebice vezana uz tzv. »navijačku subkulturu«. Domovina nam je još uvijek opterećena mnogim »metastaziranim« devijacijama, a redatelj kultnog filma osvrnuo se i na rezultat posljednjih nam parlamentarnih izbora.
Kao rođeni Esseker – a bio je i ratni TV snimatelj u razaranom Osijeku tijekom ranih devedesetih! – Schmidt je svakako legitiman svjedok za prenošenje mlađima svog iskustva u zemlji koja je, u mnogim aspektima, mogla i morala biti drukčija. Metastaze su film koji nam sve to osvještava na uznemirujuć, ali i misaono poticajan način. Jer, srećom, u njemu možemo uživati kao u prštavo humorističnom i duhovitom punokrvnom žanrovskom filmu. Vjerujte mi, još uvijek je to ne samo najvažniji nego doista i najbolji HR film od osamostaljenja. mk
25. svibnja 2024.
Tribina EstLaba-a: O glumi bez glume – gost Bogdan Diklić
Gluma se živi, osjeća… promišlja. Toliko nam nedostajuće, ovo »promišljanje« zbilo se na sam »Dan Mladosti«, u okviru Panonskog Festivala Književnosti. Naime, drugo izdanje ove manifestacije ugostilo je i možda »najznačajnijeg živućeg glumca« (B. Pešić) »na ovim prostorima« (Hladno pivo). I.. desio se misaoni sraz Bogdana Diklića i EstLab-a! U razgovoru s doajenom umjetničkog »poziva glume«, sudjelovao je mlađi osječki glumac Antonio Jakupčević, kao i autor ovih redaka. Prvenstveno, razgovaralo se o najnovijem, »apdejtanom« izdanju Diklićeve knjige O Glumi bez glume (42023.). Ova – formatom mala, ali duhovnošću velika – knjižna popudbina sadrži svojevrsne (ta)O-izme, duhovite pouke i mudrosti. Naravno, one iz bogatog, polustoljetnog glumačkog iskustva Bogdana Diklića. Izuzetno vispren i duhovit, glumac je ponudio i neka druga svoja viđenje glume, kako kazališne tako i one filmske i televizijske. Osim očekivanog tematiziranja kultnog filma Maratonci trče počasni krug (1982.), predmet razgovora bili su i – Diklićeva formativna – TV-serija, Srđana Karanovića i Rajka Grlića, Grlom u jagode (1975-1976.), klasik Gorana Markovića, Nacionalna klasa (1978.), pa sve do osebujnog remek-djela hrvatskog alternativnog kina, »umjetničkog bisera« Bobe Jelčića, filma Obrana i zaštita (2013.). Diklić je vrlo emotivno progovorio o svojoj inkarnaciji Slavka, Mostarca suočenog s »iščekivanjem Dragana«, svojevrsnog Godota u u ovome alegorijskom ostvarenju. DA… u razgovoru s Diklićem, doista se promišljalo. Umnogome, Bogdan se pokazao izuzetno inspirativnim sugovornikom suočavanja s bîti umjetnosti. Posebično, pak, o trojnosti sklopa pisac-gledatelj-glumac. U Kairosu, naime, »umešnost… postaje umetnost«. A glumac i njegovo iskustvo postaju sam – ŽIVOT. mk
Postoji li Kritika u Hr-filmu?
17. listopada 2023.
U utorak 17. listopada 2023., članovi i pobornici EstLab-a, bili su suočeni s prospektom kritičkog mišljenja u i o hrvatskom filmu te – time što pojam suvremenog hrvatskog filma jamačno postoji – pitanjem postoji li također nešto aproksimativno ozbiljnoj, beskompromisnoj filmskoj kritici u okviru domaće filmske (takoreći) industrije. Stoga, kao izvor uvida o gore navedenoj problematici, na pozornici Male vijećnice Filozofskog fakulteta u Osijeku, ulogu gosta besprijekorno je odigrao istaknuti hrvatski sineast, književnik te kritičar književnosti i filma Damir Radić, osvrnuvši se na antologijska djela (kao i umjetničke promašaje) najvećih redatelja koji su obilježili kinematografiju u demokratskoj nam Hrvatskoj. Istina, činjenica je kako upravo ratna tematika (premda različitih razina eksplicitnosti) često dominira kao tobože neizostavan estetski element domaće kinematografije, međutim, iz toga ni u kom smislu ne slijedi kako je ona načelno inficirana nacionalističkim sentimentom ili vjerskim fundamentalizmom kao što je to slučaj u angažmanu većine reakcionarnih struja državnih medija, a niti da zbog toga zdrava kritika izostaje, već naprotiv, postaje jača. Dapače, ukoliko se tek spomene opus glumaca i redatelja kao što su »samizdatni« Ljubomir Kerekeš ili, pak, visokobudžetni i tek naoko kritički, Vinko Brešan, teško je pronaći svetu kravu hrvatske državotvorne mitologije ili buržujskog morala koja je odoljela ekranizaciji, što najbolje očituju Schmidtov univerzalno uvaženi Ljudožder vegetarijanac, te naravno Agape i Metastaze; ratna drama Devića i Jurića Crnci, kao i Matanićeva, prema Karakašu ekranizirana Kino Lika.
Doduše, u lapsusima hrvatskog filma – a od kojih većina nije vrijedna spomena – nije teško pronaći himerična otkrivenja koja svega potvrđuju dane ideološke konstelacije, no najopasniji je oblik konformizma – ne onaj koji se poltronski overtno identificira s reakcionarnim mnijenjem – nego upravo onaj koji obfuscira transgresivnu poziciju, uspješno hineći moment subverzije. Međutim, baštineći provokativnost zagrebačkog Filmskog Autorskog Studije, ali i tradiciju srpskog »Crnog talasa«, domaća se kinematografija (kao i filmska kritika) jamačno istaknula u regiji – predstavljajući možda najviše kulturne dosege neovisne Hrvatske. No, ista – no u usporedbi s, na primjer, bogatstvom produkcije i filmskog izričaja nordijskih zemalja – ni do danas nije bila kadra iznjedriti značajnu autohtonu formu izvan normativnih okvira kulturne industrije. Pritom imamo u vidu, recimo, dansku Dogme 95. Sve to poziva – a što bi se moglo uzeti kao zaključak ove poprilično polemičke rasprave – na daljnje iznošenje nemilosrdne filmske kritike.
ab
Projekcija filma White Riot
13. travnja 2021.
U utorak, 13. travnja 2021. od 18 do 20 sati, održala se prva aktivnost u okviru sekcije Filmozofija (voditelj prof. dr. sc. Marijan Krivak) – projekcija filma White Riot (Bjelačka pobuna, 2020) redateljice Rubike Shah putem Zoom platforme.
Projekciju filma White Riot omogućila je programska voditeljica SUBVERSIVE FILM FESTIVALA Dina Pokrajac (riječ je o filmu kojim je otvoren 13. Subversive Film Festival u zagrebačkoj Kinoteci 28. studenoga 2020.).
Filmski jezik White Riota podređen je energiji new-wave i punk ritma. Prevažni je to dokument filozofsko-političke „spoznajne kartografije” (Fr. Jameson). Njegova aktualnost u govoru protiv rasizma, mržnje i fašizma dragocjena je kao poticaj za raspravu o odgojnoj ulozi filozofije i umjetnosti i u našoj sredini.