»Prostor u kojemu živimo, kojim smo zavedeni da u njega izađemo iz sebe, u kojemu se odvija erozija naših života, našeg vremena i naše povijesti, taj prostor koji nas slama i troši i sam je heterogen. Drugim riječima, ne živimo u nekoj vrsti praznine, u nutrini u kojoj se mogu situirati pojedinci i stvari. Ne živimo u nutrini neke praznine oslikane različitim blještavilima, živimo unutar skupa odnosa koji određuje smještanja nesvodiva jedna na druga i koja se apsolutno ne mogu superponirati.« (M. Foucault)

DOGAĐANJA

16. travnja 2024.
Tribina EstLaba-a: Što je to – Postmarksističko stanje, ili… Čemu teorija?

Estetički Laboratorij ffos-a (svima nam znani EstLab) obilježio je tri godine stalnih aktivnosti i akcija, po pitanjima knjige, filma, glazbe i… filozofije. I to, u svom duhu, na najbolji mogući način! Jubilejno, 50.događanje upriličeno je u utorak, 16. Travnja 2024., u dobrano popunjenoj 39-ici ffos-a. Ugostili smo »postmarksističko stanje«. Iz Zagreba su nam pristigli autor istoimene knjige – inače, naš, »osječki student« – Zvonimir Glavaš, te poznati književni teoretičar i povjesničar Tomislav Brlek. U razgovoru s piscem ovih redaka raspravljalo se o mnogo tema vezanih uz teoriju književnosti, političku teoriju, a sve u kontekstu već više od četvrt stoljeća prisutnog toposa humanistike – postmarksizma.

Najprije, postavilo se pitanje o tomu što danas znači tzv. »teorija« (Why Theory?), nakon deklarativno naviještenog tzv. »kraja filozofije«. Teorija – kako u književnom tako i u političkom smislu – odgovara na mnoga neuralgična pitanja koja još uvijek živom održavaju samu »stvar mišljenja« (Heidegger). Nakon inicijalnog »pojavljivanja« u klasičnoj Laclau-Mouffe uknjižbi naslova Hegemonija i socijalistička strategija (1985.), postmarksizam se etablirao kao kulturološki fenomen preko dvaju knjiga Stuarta Sima (1998/2000).

Tomislav Brlek objasnio nam je mnoge veze koje postoje između raznih post-izama. Naime, i post-modernizam, kao i post-strukturalizam dijelom su teorijske legacije na koju se pozivaju nominalni »postmarksisti«. Sam, pak, autor knjige Postmarksističko stanje, Zvonimir Glavaš izložio nam je motivaciju za njezino pisanje (a ista studija predstavlja uknjižbu njegove disertacije). U razgovoru trojice sugovornika, tako, kristalizirali su se primjeri nekih najvažnijih književno-političkih teorija, ponajprije, najvažnijih francuskih filozofa druge polovice 20. stoljeća.

Razgovaralo se o Jacquesu Rancièreu i njegovoj sintagmi »zoon politikona kao književne životinje«; tematizirana je i Deleuze-Guattarijeva čuvena knjiga o Kafki i manjinskoj književnosti, dok je svojevrsni »crescendo« cijele rasprave bilo provokativno Derridaovo djelo Sablasti Marxa (1993.). Ova je knjiga – nekovrsno heretička prema marksističkoj ortodoksiji – cijelu problematiku »postmarksizma« interpretativno iznijela na razinu najviših dosega tzv. »dekonstrukcije«. Derridaova ideja pravednosti kao jedine ljudske kategorije koja se ne može dekonstruirati, duboko je nadahnuta duhom/sablasti Marxova mišljenja. Uostalom, kao i glazba banda GANG OF FOUR koja je plesno-pametno uokvirila cijelo ovo događanje! mk

6. lipnja 2023.
Postscriptum uz Društva kontrole Gillesa Deleuzea

»Jednog će dana možda ovo stoljeće biti nazvano deleuzovskim« napisao je Michel Foucault u svom Theatrum Philosophicum-u, što je Gilles Deleuze u svom stilu popratio riječima kako je to bio »vic koji će ljude poput nas nasmijati, dok će ostali problijedjeti«. Kada danas razgovaramo s Foucaultom i Deleuzeom, onda to najčešće činimo tako da detektiramo prijelaz s povijesnih »disciplinarnih društava« u tzv. »društvo kontrole«. Sveopća kriza s obzirom na sve ograđene okoliše – zatvor, bolnicu, vojsku, tvornicu, školu, obitelj – prema Deleuzeu, uzrokovala je novu historijsku konstelaciju. Što je tzv. »društvo kontrole« (la sociéte du control)? To je nešto što proizlazi iz sveopće preorijentacije s analognog doživljaja zbilje prema digitalnom. Također, to je nešto što je posljedica nestanka društvenih odnosa i prelaska na paradigmu tzv. »mrežâ komunikacije«. Jer, što čini »novi duh Kapitalizma«? … Kafkijanski Preobražaj u »Zloduh Korporacije kao Mreže«. Suvremenost koju nastanjujemo, prema Deleuzeu, možemo nazvati »entropijskim poretkom umreženih društava kontrole«. No, to je nešto što će još Étienne de La Boétie nazvati i… »dobrovoljnim ropstvom«. »Mnogi mladi ljudi na čudan se način hvale da su `motivirani`; oni ponovno, ili dodatno, zahtijevaju da budu upregnuti u naukovanje i neprekidno obučavanje«. To je jasno svakome tko danas pokušava ex cathedra oživjeti neke tradicionalne načine poučavanja. Susret će se sa »zidom« nerazumijevanja, zapravo, »tupila«. No, ipak, Deleuzeov text iz 1990., Post scriptum uz društva kontrole – a koji je svoju zasluženu pozornost dobio tek prijevodom na engleski 1992. – zaključuje drukčijom intonacijom. A svezigledno »zadaće mišljenja« s kojom bi se mogli suočiti gore prizvani »mladi ljudi«. Dakle: »Na njima je da otkriju čemu su to prisiljeni, oblikovani da služe, baš kao što su i njihovi stariji otkrili, i to ne bez teškoća, telos discipline. Spirale zmije znatno su složenije od rovova krtičnjaka«. Krtice, zmije… o čemu je tu riječ? Na ovo i neka druga pitanja pokušalo se odgovoriti studentskim seminarom, uz asistenciju i moderiranje EstLab-ovaca, Boška Pešića, Adriana Bučeka i Marijana Krivaka, uz bonus-gostovanje Daria Vugera. mk

18. travnja 2023.
“Tranzicija” naša svagdašnja – EstLab razgovor s Hajrudinom Hromadžićem

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/fD0XI6TM48Y

Što je to TRANZICIJA? Iz kojeg razloga o tom fenomenu iz leksike »semi-perifernih« zemalja »našeg« dijela Europe i njezine uljudbene kulture, uopće još ima smisla govoriti? Jer, MI ovdje, u Hrvatskoj, imalo velika (veličanstvena!) postignuća: ulazak u Europsku uniju, priključenje NATO savezu, konačno, ulazak u financijsku eurozonu. No, ipak, još uvijek smo u svojevrsnoj »tranziciji«. Zašto?

Na ova pitanja, ali i na mnoga druga, pokušao je odgovoriti gost Estetičkog Laboratorija na FFOS-u, pročelnik Odsjeka za Kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, Hajrudin Hromadžić, na disclociranoj nam »Agori«, a pred brojnim nam studentima i tek ponekim nam kolego/icom. Kroz razgovor pisca ovih redaka s autorom – a koji je išao u prijateljskom, ali ne zato i manje instruktivnom i provokativnom ozračju – »otvorile su se« mnoge ovdašnje »tabu-teme«. Nakon kratkog uvoda o Hromadžićevom operativnom pojmu »kulture«, na red su došli mnogi ovdje, latentno prešućivani koncepti. A svi su ti prošle godine objavljeni u knjizi naslova LEKSIKON TRANZICIJE (Disput, ZGB, 2022.).

Krenulo se – sretnim alafabetskim okolnostima slučenim! – pojmom ANTIFAŠIZMA. Doista, cijeli je Leksikon unekoliko njime angažirano nošen. Namah se pokazalo da ono što se drži dijelom civilizacijski ustrojenog – na modernim prosvjetiteljskim tekovinama utemeljenog svijeta – i nije ništa posve plauzibilno na prostorima bivše Jugoslavije, pa tako i u »Lijepoj nam Našoj«. HH je sugestivno reaktulizirao legaciju Antifašizma, ali i nasljeđe tzv. TITOIZMA. Tako je autor otkrio da je u svojoj metodološkoj odluci supostavio narečene termine u isti misaoni sklop s onime što se naziva »prosvjetiteljstvo«. A to je nešto za što je još uvijek vrijedi boriti! Pogotovu u ovdašnjoj/im sredini/ama bivše nam države u kojima vlada povijesni revizionizam i latentno – pa i od vladajućih struktura! – poticana fašistoidnost i relikti mračne prošlosti.

U »opuštenijem« ozračju, pak, tematizirani su i neki, duhu vremena bliskiji, termini. Tako se razgovaralo o pojmovima INFLUENCER, SELFIJI, EVENT, a ponajviše se duhovito progovorilo o zanimljivim ideologijsko-medijskim konstruktima poput UHLJEBA. Konačno, sam »vrhunac« ovog »događanja« (a ne »Eventa«!), bio je razgovor o NOGOMETU kao jednom od temeljnih zasada ovdašnje hiper-turbo emotivno egzaltirajuće, te gotovo vjerski shvaćene – Državotvornosti. »Nogomet« je u Hrvata daleko više od igre, svojevrsni sakralni objekt identitifikacije.

Nakon razgovora HH i pisca ovih redaka uslijedio je niz pitanja koja su otkrila veliki interes za knjigu LEKSIKON TRANZICIJE, kao i za autorove stavove. I to o mnogim pitanjima, od religije, branitelja, sve do ideologema – ZAPAD! Bio je ovo još jedan u nizu angažiranih misaonih »događanja« EstLaba. A mi, niže potpisani, uvjerenja smo da je to posljednja linija obrane u zaštiti reliquiae reliquiarum još, tek u tragovima prisutne – HUMANISTIKE. Dixi et salvavi animam meam!

mk

19. siječnja 2023.
Mišljenje i slušanje: Hērakleit – Parmenid – Platōn – Aristotel – gost prof. dr. sc. Igor Mikecin

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/p0X2khL5laA

U Maloj vijećnici Filozofskog fakulteta u četvrtak, 19. siječnja 2023. prof. dr. sc. Igor Mikecin s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu održao je gostujuće predavanje na temu Mišljenje i slušanje: Hērakleit – Parmenid – Platōn – Aristotel.

U naslijeđenu filozofijskom nauku o osjetu već od Grka, najkasnije od Platōna i Aristotela, ali već i u Parmenida, mišljenje i gledanje ističu se kao dvije najvrijednije vrste osjetna zamjećivanja nasuprot svim ostalima. Među njima se opet osjetu vida pripisuje iznimna uloga, ponajprije zbog njegova prinosa spoznaji istine i njegove unutarnje srodnosti s mišljenjem. Štoviše, samo mišljenje određuje se u analogiji s gledanjem kao gledajuće, motreće (theoria) ili zrijuće (thea) mišljenje. Ujedno se ono osjetno i ono neosjetno, tj. osjetno zamjećivanje i neosjetno mišljenje međusobno suprotstavljaju i ponekad čak odvajaju. Ono neosjetno se određuje kao ono jedino istinito, vječno, nepromjenjivo i uvijek samo sa sobom isto, te kao ono koje je dostupno jedino mišljenju, dočim se ono osjetno kao ono uvijek nejednako i stalno promjenjivo bivajuće, jedino osjetima zamjetljivo, podređuje onomu neosjetnomu kao njegova pojava. Osjetno zamjećivanje stoga u takvoj suprotnosti prema mišljenju nije istinsko spoznavanje nego varljivo i istini samo slično. Analogija gledanja i mišljenja ima svoje posljedice ne samo za razumijevanje naravi mišljenja, nego i za osebujnu danost mislivoga i osjetno zamjetljivoga, tj. za izlaganje bitja jesućega uopće. U tome da slušanje zaostaje za gledanjem pokazuje se zaborav sluha u filozofiji. Sa zaboravom sluha ide i zaborav dimenzije slušanja u mišljenju. Zaborav sluha pokazuje se nadalje kao zaborav biti mišljenja i onoga što se uistinu ima slušati i čuti. Prvenstvo gledanja pred slušanjem (videocentrizam) mjerodavno je za cijelu povijest filozofije od Platōna do Hegela. Razgradnja vladavine vida sada je bitan izazov za filozofiju. U svezi s time stoji zadaća prevladavanja razdvajanja onog osjetnog i neosjetnog, kao i mišljenja i osjetnog zamjećivanja. Iza suprotnosti osjetnog zamjećivanja i neosjetnog mišljenja valja otkriti slušanje kao odlikovan način opažajuće pomnje (noein) i temeljni karakter sabirućeg razabiranja (legein). Ta se zadaća može zbiljski preuzeti samo pod uvjetom povijesnoga spomena prvo na lučenje mišljenja i osjetnog zamjećivanja u Platōna i Aristotela i drugo na određenje razabiranja u Hērakleita i Parmenida, te na porijeklo spomenutog lučenja. bp

13. prosinca 2022.
EstLab razgovor: “Nužnost filozofije” – gost Ivan Milenković

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/KxtQ3yoMGEE

Koja je »nužnost filozofije«? I je li, uopće, danas još uvijek nekome filozofija »nužna«? Konačno, u čemu bi bila ta nužnost kada nam je sve »programirano«?

Gost koji je zaokružio ovogodišnju sezonu tribina u okviru sekcije DIJA-LOGOS Estetičkog laboratorija, nastupivši pred studentima i zainteresiranima u utorak, 13. prosinca bio je – Ivan Milenković. Svakome iole informiranom o »stvari mišljenja« na ovim prostorima, nije trebalo reći više od ovoga imena. Dugogodišnji urednik na Trećem programu Radija Beograd, te suradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, jedan je od ljudi koji svoj poziv smatra rijetkom privilegijom, ali i neprestanom zadaćom razotkrivanja svih anomalija ovog planeta, koji još uvijek nepravedno (?) nazivamo »svijetom«. Jednostavno, Ivan je nužni sugovornik u svim stvarima vezanim za još preostale prostore SLOBODE oko nas.

Kako spasiti opstojnost filozofije? Ili, kako još uopće spasiti svoju dušu danas?  »Ljudi… pišite!« I opet… »pišite«. Pa i onda kada se čini da je to pisanje uz vjetar! (S vetrom uz lice, 1986., jedan je od najvažnijih albuma kultne BG-skupine EKV.) Dakle, Ivan Milenković je svoj uvodni ekskurs posvetio nužnosti mišljenja cjeline. A to filozofija, zapravo i JEST! Pa makar to činila i iz tako provokativne pozicije koju u svom djelu utjelovljuje Gilles DELEUZE. O Deleuzeu, Nietzscheu, Machiavelliju i, last but not least, Hannah Arendt bilo je ponajvećma riječi u dijalogu što ga je Milenković vodio s Boškom Pešićem, profesorom filozofije s FFOS-a. U živom i polemičkom dijalogu, došlo se i do konstatacije da je danas na djelu ona »banalnost zla«, koju tako maestralno spominje baš Arendt. S druge, pak, strane, Deleuzeovo mišljenje »kontingencije«, kao slučajnog početka mišljenja, nadaje se nužnosti svakog mogućeg opstanka onoga što zovemo filozofijom! Naime, umijeće smišljanja, oblikovanja i proizvođenja pojmova.

Što čini filozofa, prema našem prijatelju Ivanu? Filozof nikada ne smije pristati da se svi prema njemu odnose s »tapšanjem po leđima« i odobravanjem. Filozof mora oko sebe proizvoditi nelagodu, otpor i nesnošljivost zbog svojeg provokativnog nastupa(!?). Kada je drugima oko vas u vašemu društvu neprijatno, onda ste – zbiljski FILOZOF. Nikom ne povlađujući, ovakav čovjek »tjera na«… mišljenje.

Ivan Milenković nikoga u publici zasigurno nije ostavio ravnodušnim. Njegov suveren nastup i dojmljiva promišljenost izgovorenih stavova bio je nesumnjivi »protreptikos« (Aristotel), »nagovor na filozofiju«.

EstLab mu se, i ne samo zbog toga, od sveg srca zahvaljuje! mk

6. prosinca 2022.
EstLab razgovor: “Hrvatska politička estetika” – gost Viktor Ivančić

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/Ru15oQWygHY

U utorak 6. prosinca 2022., »sveti Nikola« podario je članovima i pobornicima EstLaba – kao i ostalim zainteresiranima, koji će to tek postati! – gostovanje »jednog od trojice« iz Ferala, te njihova studija VIvaLUDEŽ, Viktora Ivančića. U razgovoru s ovim korifejem nezavisnog novinarstva, razotkrio se čitav niz momenta koji razotkrivaju posebičnost ovog posebičnog novinarskog diksursa. Međutim, ne radi se ovdje tek o »novnarstvu« već i o nečemu što je važnije… Naime, SLOBODA. Ona je poveziva i sa samom »stvari mišljenja« za koju se zalažu članovi Estetičkog Laboratorija pri Filozofskom fakultetu u Osijeku, od samog njegova osnivanja. Čitanje, pisanje… mišljenje i razgovor, posebice KRITIČKI DISKURS dio su onog pregnuća koji u samu stvar unosi još puno više. A to je… preostala smislenost nečeg poput filozofije i humanistike an sich.

Viktor Ivančić međunarodno je nagrađivani novinar, esejist, romanopisac, satirik zbilje oko nas, kolumnist kultne Bilježnice Robija K… No, ponajprije, ustrajni je Lucifer (čitaj: lučonoša) razotkrivanja svakovrsnih iskaza »kozmičke sile gluposti« (Krleža, Na rubu pameti), i ne samo, u Hrvata. Ako su se još kao mladci pojavili kao kritičari socijalističke Jugoslavije, Feralovci nastavljaju s tim poslanjem, pa i medijski prepoznatljivije, te pomnijom analizom i u suverenoj i demokratskoj nam, »našoj Hrvatskoj«. Ako su se u SFRJ bavili partijskim strukturama i petrificiranim »protunaravnim« sustavom, u državama sljednicama, slijedeći dijagnostiku Rastka Močnika, ukazuju na zlu kob »naravne fašistogenosti«. Nota bene, to je i strukturalni svjetski problem. Da je Ivančić i filozofski svjestan autor dokazuje i naslov njegova romana Vita activa. Literariziranje kao modul pristupa nakaznim »bespućima povijesne zbiljnosti«, pak, primjenjuje političkom studijom pod naslovom Točka na U. Ipak, za nas se ponajprije pojavljuje prosvjetiteljem osebujnim žanrovskim hibridom, Radnici i seljaci koja je »montenjovski« podnaslovljena kao – Eseji. Reminiscencija na gotovo pa zaboravljenu nam povijest prostorâ što ih nastanjujemo, mogla bi biti pedagogijskim nastojanjem oko obrazovanja »kritičke svijesti«.

Razgovor je protekao u izrazito dinamički intoniranom ozračju. Studenti FFOS-a mogli su saznati mnoštvo podataka o novinarskoj profesiji, koja je, ne samo u zemlji u kojoj živimo, kako Ivančić kaže, danas »pokorena profesija«. Da tomu ne bi nikako trebalo biti tako pokazao je i svojim izlaganjem u kojem se novinarstvo pojavljuje mogućim kao kategorija JAVNOG DOBRA. U tom smislu se SLOBODA i KRITIČKO MIŠLJENJE pojavljuju nezaobilaznim, kako u medijskoj sferi tako i očuvanju filozofije i humanistike po sebi. Nakon razgovora razvila se žustra i vrlo zainteresirana rasprava. Ivančić – i sam vrlo kompetentan čitatelj filozofije, posebično Hannah Arendt, Agambena, Foucaulta i Sloterdijka – pokazao se poticajnim sugovornikom i »lučonošom« hrabra i SLOBODNOG iskaza o svim anomalijama sredine u kojoj živimo. mk

8. studenog 2022.
EstLab razgovor: O IZVANREDNOM STANJU kao načinu vladanja suvremenošću

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/gvZTr2EgmUA

11. listopada 2022.
EstLab razgovor: SMISAO ŽIVOTA Borana Berčića – filozofija kao mogući odgovor?

U dvorani 39 Filozofskog fakulteta u Osijeku održano je prvo »događanje« u novoj sezoni EstLab-a (već dobro nam znanog Estetičkog Laboratorija FFOS-a). Gost tribine/filozofskog razgovora bio prof. dr. sc. Boran Berčić, redovni profesor u trajnom zvanju s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Tema je bila i više negoli intrigantna! Pod naslovom »Smisao života Borana Berčića. Filozofija kao mogući odgovor?« parafraziran je kultni film iz osamdesetih prošlog stoljeća Monty Python Meaning of Life. Razgovor je odmah krenuo s izravnim pitanjem o tomu što je najvažnije filozofsko pitanje, barem za pozvanog gosta ovog razgovora (ili usmjerenog predavanja kako se samo zbivanje može najprimjerenije definirati). Umjesto gotovo očekivanog odgovora o tomu da je to naslovno raspitivanje o »smislu života«… dobili smo izjavu da je to ipak odnos između ČINJENICA I VRIJEDNOSTI. Time je Berčić pokazao svoju inklinaciju za, analitičkim filozofima vrlo važnu, potrebu da se »stvari razjasne«. Cijeli je razgovor donio niz zanimljivih i neobičnih argumenta u prilog tomu da se, zapravo, sve što se može izreći, to čini jasno i razumljivo.

Boran Berčić je bio dugogodišnjim predsjednikom Hrvatskog Društva za Analitičku filozofiju. Otuda proizlazi i modus njegova filozofskog mišljenja. Kroz epohalno djelo njegova opusa, dvosveščanoj knjizi, neskriveno sudbonosnog(!) naziva, naime otkriva se… Filozofija (2012.) Već čitavo desetljeće udžbenik je to kojemu se neskriveno divimo, ali i koji, što je još mnogo važnije, neprestano propitujemo. Boran Berčić u knjizi daje »obuhvatan pregled glavnih tema i tokova filozofskog mišljenja«. To je »školski opis«… Međutim, koroz razgovor s Berčićem iskristalizirali su se mnoga važna pitanja vezana uz naše svakodnevne, no jednako tako i presudne PROBLEME što nam jedna »životna filozofija« u sebi postavlja. Dakle, Berčićev pristup filozofiji nije povijesni, nego problemski. Autor će u uvodnom napisu Filozofije ustvrditi »Da bismo znali što trebamo činiti, moramo znati zašto živimo?«  I dalje… »logički gledano, kako bismo znali zašto činimo bilo što, morali bismo znati zašto uopće živimo… Pitanje o ‘smislu života’ jest logička struktura naših razloga za djelovanje«. Kroz propitivanje mnogih ovakovrsnih, ali i srodnih nizova problema polagano se razotkrio i sam »smisao života Borana Berčića«. On bi se ukratko označio s – RADITI FILOZOFIJU. Jer, doista u svijetu u kojemu rad nije na osobito visokoj cijeni, ovakav napor mišljenja pokazuje se to dragocjenijim.

Događanje je na Filozofski fakultet privuklo brojan auditorij. Nakon  razgovora Berčića i M. Krivaka (njegova studijskog kolege s Filozofskog fakulteta u Zagrebu iz »sretnih 80-ih«), uslijedila je rasprava s cijelim nizom pitanja zainteresirane publike. A ima li drugog, važnijeg smisla filozofskog razgovora? mk

EstLab tribina: Što nam govori Krležina »EVROPA DANAS« (1935/2022)?

U utorak, 24. svibnja 2022., na Filozofskom fakultetu u Osijeku održana je tribina u organizaciji EstLaba. Naslov tribine bio je Što nam govori Krležina »EVROPA DANAS (1933/2022)«. Povod temi bio je istoimeni Krležin esej, prvi puta objavljen 1935., no njegova neposredna aktualnost lako se može povezati s Europom u kojoj smo danas situirani. Posebično kada se vidi »glavinjanje« Europe u suvremenim svjetsko-političkim zbivanjima. Primjerice, jedno od pitanja koje nije moguće izbjeći jest: može li se uopće  »europski projekt« danas mislit neovisno o NATO-milijardama za naoružanje? Ili, ima li u Krležinu ciničko-kritičkom pristupu opstojećoj realnosti Evrope nekad što ne bilo aktualno za Europu koju »živimo« DANAS?

O ovim temama, između ostalog, razgovarali su filozof i sociolog Tonči Valentić sa zagrebačkog Tekstilno-tehnološkog fakulteta s profesorima s Filozofskog fakulteta u Osijeku: pjesnikom i teoretikom, Goranom Remom, teatrologom Ivanom Trojanom, kao i filozofom Marijanom Krivakom.

Je li Krleža proročki nagovijestio našu suvremenost? Da li je on doista, posebice svojim esejističkim, novelističkim, teatarskim i romanesknim opusom »suvremenik Evrope«? Je li Krleža i u svjetskim razmjerima značajan? Konačno, ne i najmanje bitno kakav je njegov odnos s Osijekom, posebično u kontekstu njegova čuvena »Osječkog predavanja«?

Kao i kod samog Krleže, prevladavali su mnogi polemički tonovi. Također, neupitna »predanost« medijske kulture spektakla realno opstojećoj slici Europe, pokazuje se manipulativnom iluzijom, kao u Krležino doba, tim više i danas. Realno, nitko danas ne bi bio spreman poginuti na barikadama Europskog Ustava! (A za koji se, recimo, zalaže još živući filozof Jürgen Habermas).

U zanimljivoj diskusiji, pred dobrano popunjenim fakultetskim auditorijem, postavljena su mnoga pitanja, ali i ponuđeni neki odgovori. Jedan je od njih i taj da Europa mora slijediti svoju filozofsku ideju i utemeljenje. Dakle, kao i u Krležino doba, još više i danas, Europa ostaje naš trajni usud i… zadatak.

mk

Od Traktata do jezičnih igara: »Slučaj Wittgenstein« – gost prof. dr. sc. Kristijan Krkač

U utorak 15. ožujka 2022., u organizaciji EstLaba (Estetičkog laboratorija FFOS-a) održana je tribina pod naslovom »Od Traktata do Jezičnih Igara. “Slučaj Wittgenstein«. Pozvani gost na tribini bio je Kristijan Krkač, prof. dr. sc. na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM). Uz njega, u razgovoru su sudjelovali Boris Bosančić i Marijan Krivak, profesori na osječkom Filozofskom fakultetu.

Povod za razgovor bila je stogodišnjica dvojezičnog izdanja (njemački/engleski) knjige Tractatus logico-philosophicus (1922.). Ova je knjiga svojedobno posve promijenila »mentalnu mapu« na kojoj se iscrtavala tzv. »povijest filozofije«. Krkač – koji je zasigurno jedan od najrevnijih i najustrajnijih proučavatelja lika i djela Ludwiga Wittgensteina na ovim prostorima – provokativno je uveo u razgovor. Naime, ustvrdio je kako je Wittgenstein, zapravo, bio »slučajni filozof«(!?). Unekoliko, da je njegovo bavljenje ovom »disciplinom« humanistike bilo posljedicom raznoraznih njegovih životnih perturbacija, kroz koje je ovaj »moderni Leonardo« plovio kroz uzburkano more mnogobrojnih svojih intelektualnih, ali i prirodoznanstvenih nagnuća. Jer, Wittgenstein je bio inženjer, aeronautički konstruktor, inovator na području mehaničkog strojarstva… bio je slikar, arhitekt, pasionirani ljubitelj glazbe, solidan pijanist… i, last but not least, filozof!

O Wittgensteinovoj filozofiji, posebice njegove druge faze, onoj iz djela Filozofijska istraživanja, razvila se burna diskusija. Što je za Wittgensteina JEZIK? Koliko se, u njegovu shvaćanju, jezik razlikuje od onog kakvog su definirali/detektirali W. Benjamin i M. Heidegger, najvažniji »filozofi jezika« 20. stoljeća? Može li se kod njega govoriti o proroštvu nadolaska »umjetnih« i »strojnih« načina i jezikâ komunikacije? Koliko je Wittgenstein »kriv« za gubitak »humane dimenzije« jezika? Je li on nekovrsni začetnik tzv. »filozofije znanosti«?

Kroz ova i slična pitanja odvijala se vrlo provokativna i inspirativna diskusija. U raspravi – koja se približila trajanju od gotovo dva sata! – na površinu su ispliva(va)la mnoga problematska područja o pojmu jezika, ali filozofije uopće. Tribina o Wittgensteinu izazvala je sijaset pitanja i komentara, te je pokazala da je predavač i gost, prof. Krkač uspio pobuditi veliki interes kod studenata i profesora FFOS-a. U konačnici, ovo je bilo jedno od najposjećenijih događanja u organizaciji EstLab u godini dana odvijanja njegovih djelatnosti.

mk

Razgovor s povodom – Lino Veljak: Izazovi našeg vremena (20. I. 2022.)

U četvrtak, 20. siječnja 2022. ugostili smo prof. dr. sc. Linu Veljaka povodom izlaska iz tiska njegove knjige Izazovi našeg vremena. Događanje je organizirano o okviru Dija-Logos sekcije Estetičkog laboratorija. Razgovor moderirao izv. prof. dr. sc. Boško Pešić.

Lino Veljak rođen je 1950. u Rijeci, diplomirao (1973), magistrirao (1976: Filozofijske osnove teorije odraza) i doktorirao (1982: Filozofija prakse Antonija Gramscija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1974. do 1976. nastavnik filozofije i logike na Drugoj gimnaziji u Zagrebu, 1976. asistent u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu (od 1978. Odjel za povijest filozofije Centra za povijesne znanosti, gdje je 1978. stekao suradničko zvanje znanstvenog asistenta). U istom zvanju radi od 1979. na Katedri za teorijsku filozofiju Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1983. izabran u zvanje docenta, 1990. u zvanje izvanrednog profesora, a 2002. u zvanje redovitog profesora. Od 1992. vršio dužnost predstojnika Katedre za ontologiju. Dužnost pročelnika Odsjeka privremeno obavljao 1982/83. Od 1992. do 1994. te od 2006. do 2010. bio pročelnik Odsjeka, a nakon toga je zamjenik pročelnika. Od 2005. do 2020. godine bio je i voditelj poslijediplomskog doktorskog studija filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Akademske godine 1990/91. boravio kao Humboldtov stipendist na Sveučilištu u Frankfurtu. Gostovao na većem broju domaćih i inozemnih sveučilišta. Bio je voditelj nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata, član je raznih uredništava i savjeta filozofskih časopisa i u više navrata član Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva a od 2009. do 2011. predsjednik HFD-a. U više mandata bio je član Matičnog odbora za filozofiju i teologiju, a predsjednik tog odbora bio je od 2017. do 2020. godine.

Okrugli stol Društvenost umjetnosti – umjetnost društvenosti (16. XI. 2021.)

Drugo događanje sekcije EstLab-a Dija-logos u formi Okruglog stola održalo se u utorak, 16. studenog 2021. u sklopu Tjedna filozofije u suorganizaciji s Filozofskim fakultetom u Osijeku. Tema okruglog stola bila je Društvenost umjetnosti – umjetnost društvenosti. Sudionici Okruglog stola bili su: kipar, izv. prof. art. Tihomir Matijević, književni kritičar dr. sc. Igor Gajin, pjesnik prof. dr. sc. Goran Rem i filozof, prof. dr. sc. Marijan Krivak.

 

 

100 godina kapitalizma kao religije (12. X. 2021.)

Prvo događanje Dija-logos sekcije EstLab-a naziva “100 godina kapitalizma kao religije” održano je u utorak, 12. listopada 2021.  Moderator događanja bio je Marijan Krivak.

Što je to »kapitalizam naš svagdašnji«? Koje su premise doktrine – a ona to, ustvari, nije! – koja nas poučava »očenašu« vječnog stjecanja i prestižu mjerljivom jedino suludom igrom brojki profita koji znači… Što znači?

Ma upravo i baš – ništa!

U kapitalizmu je sve racionalno, osim… Kapitala sàma. Ovaj uvid Fredrica Jamesona – a kojeg rado navodi Slavoj Žižek – pokazuje ontološku strukturu »stvari sâme« (τὸ ὄν), koja jest… ništavilo!

Fragment Waltera BENJAMINA iz 1921. izrijekom se bavi »Kapitalizmom kao religijom«. Što je religija danas? Koji je njezin credo? Učiniti i da drugi vjeruju. U što? U beskrajni ciklus stalno se ponavljajuće sheme: Roba – Novac – Kapital. Ona se, pak, danas pretvorila u circulus vitiosus: Informacija – Komunikacija – Mreža. Jer… svi smo upleteni u korporativne mreže neo-liberalnog kapitalizma kao »strategije upravljanja svijetom kao tržištem« (Ž. Paić).

U što vjerujemo? Pardon, čemu nas uče da trebamo vjerovati? Koje su to »psihotehnike kontrole naše želje«? Vjerujemo u VJEČNI BOŽIČ KAPITALA! Najveća gospodarstvena postignuća »Lijepe Naše« – sve do 2019., i nadolaska agensa COVID-19, a onda opet do »veličanstvenog turističkog ljeta 2021.« – bila su vezana uz… Advent. »DOŠAŠĆE« je to »loše beskonačnosti« (Hegel) i korupcije besmisla Kapitala, kao jedina subjekta-supstancije suvremena svijeta. Grafit u Torontu 2020 kaže: Corona is the Virus, Capitalism is the Pandemic.

Prije točno 100 godina W. Benjamin piše svoj fragment »Kapitalizam kao religija«. Na filozofskoj sesiji Est-Laba razgovaramo o vječnoj aktualnosti ove visprene postavke. Kako je moguće da »kult bez (ikakve) dogme« (Benjamin) tako zaposjedne naše duše i umove? Tekst navješćuje moment potpune abolicije naše pohlepe i nezasitnosti.

Kroz razgovor provociramo sve naše predrasude i mnijenja o kapitalizmu. A čime bi se danas mišljenje, urgentnije i neophodnije, trebalo baviti, ako ne time?