Retoričko pitanje… Naravno, muzika nam je puno više od toga. Muzika je ona energija koja (i ne samo estetički, osjetilno spoznajno) pokreće naš – ŽIVOT. »Moj život je novi val«, reći će urbani punk-borac s ovih nam prostora. Prva je fronta naše »borbe« P(otpuno) U(vredljivo) N(egiranje) K(lasike), kako stoji na naslovnici legendarne knjižice Darka Glavana. No, novi val jest i nouvelle vague… Muzika u strukturi ima podosta bliskosti s umjetnošću pokretnih slika. Ima li, pak, muzika neke veze i sa samom »stvari mišljenja«? Opet, retorički… Za nas koji smo EstLab, to je i presudan doživljaj smisla egzistencije sàme! Mislimo muziku, slušamo filozofiju, gledamo književnost, čitamo filmove… Temeljni je naš doživljaj muzike – »rođenje tragedije naše suvremenosti iz duha glazbe«. Ili, događaj koji nam Pink Floyd (volimo ih!) pretvara u punk-fluid. Drugim riječima, doživljaj koji nas prožima jest onaj koji kazuje: »Pljuni istini u oči« (Buldožer, 1975.). Sve su ovo tek skice naših razgovora o muzici, slušaonica muzičke paideiae, žive svirke. A, Istina? Naravno, ne govorimo o njoj kao o nečemu što je neupitno… jer, »stvar mišljenja« danas je potraga za – SMISLOM. Smisao, pak, same »muzičke filozofije« – iz duha punka i novog vala – jest i OTPOR postojećem. Filozofski je to prijedlog jednog »ne-fašističkog života« (Deleuze&Guattari). Ergo: muzika za nas jest »metafizika zbiljske sreće« (Badiou). Pridružite nam se u (s)misaonoj avanturi svega onoga što nas pokreće, veseli… čini sretnima!
Članovi Glazbene sekcije: Boško Pešić, Marijan Krivak i Boris Bosančić
N e d a v n a događanja
8. listopada 2024.
Muzika OTPORA I SLOBODE – 40 let po Rdečem Albumu: gost Pero Lovšin
Dvorana 39 našeg fakulteta, u utorak 8. listopada 2024. odjekivala je punk-om. Ugostili smo Pankrte naravno, preko njihova “glasnogovornika”. Na prvoj ovosezonskoj tribini Estlaba, s piscem ovih redaka, razgovarao je Peter Lovšin. Omiljeni “buntovnik s razlogom” iz nekih naših, davnih vremena, Pero je pred prepunim auditorijom beskompromisno razotkrivao umjetničku provokaciju panka; Pankrta. Pokazalo se da još uvijek ima što reći novim naraštajima. Jasno i glasno, muzikom i riječi. Uz predstavljanje njihova “Rdečeg albuma” o Pankrtima i njihovu otporu rigidnom socijalističkom režimu, razgovaralo se i o političko – kulturnom zajedništvu bandova (ali i inih umjetnika) na području bivše Jugoslavije.
IZ NAJAVE: Svoboda? Kaj pomeni svoboda? Ili… Sloboda? Što (nam) znači SLOBODA? Kako bi rekao ovdašnji – ali, avaj, davnašnji! – rock pjesnik i nepobitni Mesija s ovih prostora: »Sloboda nije uzajamno milovanje idiotskih glava… Sloboda je Žena, uzmi je.« I DA, jednog je dana te mitske 1977. Gregor Tomc otputovao u London da bi uzeo dokaze te SLOBODE… u vidu gramofonskih ploča. Naravno, radilo se o – tada rađajućem se – PUNKu. To je bio »krik slobode«. I sve to u konzervativnom praskozorju anglosaksonskog neoliberalizma. A dolje na jugu, u najzapadnijoj republici Juge, dogodili su se… PANKRTI. U duhu anarhističkog vapaja o tome da »ne znaju što hoće… ali znadu kako to uzeti« (Sex Pistols), ovi Bastardi stupili su na YU rock scenu poput oluje koja ruši sve pred sobom. Ova »oluja«, tj. tutnjava u kasnu je jesen te ’77. poharala Galeriju SC-a u Zagrebu. Gorespomenuti je pjesnik prijateljsku dobrodošlicu ljubljanskim su-drugovima izrekao u stihovima svog prvog singla: »Brijem bradu, brkove da ličim na Pankrte« (Azra, Balkan, 1979.). Iako ih je u izlasku prvog albuma preteklo Hourino (a zapravo Cvetkovićevo!?) Kazalište – dok je malo kasnije izašao i antologijski prvijenac riječkih Parafa – PANKRTI su svoju dugosvirajuću plo(š)ču uobličili i smislili najuvjerljivije. https://www.youtube.com/watch?v=_xekKeGc0bE&t=1494s.
Dolgcajt je bila najzbiljskija slika odrastanja u sivilu poderanih gradskih ulica, tada mrtvo dosadne Ljubljane. (Čiju su bolezen, fantje Kodeljeva i Šiške već bili opisali na singlu »Lublana je bulana«). Od Kruha in iger pa do Podgane iz Ljubljane… To je bio kulturni SKANDAL. Umjetničko-politička provokacija par excellence. Ali i čista ENERGIJA, dotad nezabilježena na ovim prostorima. Naravno, nije to moglo proći bez Državne nagrade!(?) – »Sedam sekretara Skoja«. Državni ljubimci, dakle, Pankrti(!), mnogi prije su-građana iz Laibacha imali su overidentification kao umjetnički eksces (vidljiv naslovnicom drugog albuma https://www.youtube.com/watch?v=zp8Z16C0Gqs). »Za železno zaveso, stare babe puljo rdečo peso«. Je li to bila ironija? Hmmm…
Anyway, slijedi ono glavno. Prije 40 godina dogodio se najjači udar na ustajale, ideološke parole, tada već umorne socijalističke Jugoslavije. RDEČI ALBUM – je li to bila subverzija? Ili je to bio revival autentičnog »komunizma i SLOBODE«!? Misli li jezik muzike još uvijek kritički prema zbilji o kojoj pjeva i koju ocrtava? Ima li još mladih i buntovnih glazbenika s idejom/porukom? Hmmm… Kako Perina, tako i Ljubljana iz doba revolucionarno osviještenih Pankrta, zasigurno, više nije ista. Sve je drukčije… i tužnije. No tračak svjetlosti ukazao se na kraju ovog muzičko razgovornog dogradanja. Prisutni mladi, studenti FFOS-a spontano su uživali (poneki i poskakivali!) uz himnu Pankrta, buntovničku “Bandiera Rossa”!
mk
9. siječnja 2024.
EstLab tribina “Umjetnost i aktivizam” – gost Kornel Šeper i članovi udruge Slama – Šimun Padovan, Hrvoje Dešić i Marko Pernarčić
U skladu s izvornom idejom EstLab-a, onoj o obrazovno-odgojnoj ulozi umjetnosti, poveo se ovog utorka, 9.1.20204, u sobi 39 prvi ovogodišnji razgovor s ljudima koji odskaču i iskaču iz gomile, i koje volimo isticati jer oni to sami vrlo rijetko rade. Predstavljen je zagrebački Klub Močvara i s njim povezni URK (Udruženje za razvoj kulture) kao jedinstvena pojava na hrvatskoj umjetničkoj sceni, još od 90-ih godina prošlog stoljeća. O Močvari i URK-u razgovarala je članica EstLab-a, Tanja Gradečak, s jednim od njihovih idejnih pokretača, Kornelom Šeperom, a refleksije događanja u i oko Močvare i URK-a mogle su se naći i u priči oko Slamanja i osječke udruge Slama koje su predstavili Šimun Padovan, Hrvoje Dešić i Marko Pernarčić (Hrvoje i Marko su, usput, naši alumni, tako da se FFOS ima doista čime ponositi:).
Pokazalo se da su početci priče oko Močvare ili Slamanja vezani uz potrebu da se pobjegne od učmalosti svakodnevice i okruženja koje vrlo često sputava zadanim obrascima ponašanja i ponude zabave za koju su mladi, a i oni malo manje mladi, u stalnoj potrazi. Kornel je upravo iz potrebe da čuje i stvara nešto drugačije od kulturne ponude kasnih 1980ih i ranih 1990ih počeo tako što je u mjesnoj zajednici počeo puštati glazbu koju se nije moglo naći na tadašnjem radiju ili u zagrebačkim klubovima. Uključio se zatim u rad avangardnih umjetnika okupljenih oko Kugle glumišta i, okupljajući i sam prijatelje i poznanike sličnih uvjerenja u Udruženje za razvoj kulture, prolazi put od skvotiranja u Kuglani i avantura na livadi Ponikve do borbe za prostor u nekadašnjem pogonu Jedinstvo gdje je Močvara i sada u očekivanju proslave 25 godina postojanja. Vrlo često su aktivnosti Močvare i još jednog Kornelovog projekta, Zlih bubnjara, bile vezane uz prosvjedne akcije kojima su pomagali različitim udrugama civilnog društva da promoviraju ideje aktivnog sudjelovanja građana i mladih u odlukama koji utječu na njihove živote. Usprkos tome, Kornel se ne deklarira niti kao umjetnik, iako već godinama svira u bendu Šumski, a niti kao aktivist, iako se ono što radi u udruženju i klubu u retrospektivi može nazvati prototipnim aktivizmom. Stvar je u tome da sve ideje i događaji vezani uz njega i njegove suradnike upravo organski proizlaze iz potrebe da se djeluje, bez nekog posebnog masterplana ili ambicije, pa je tako i priča oko financiranja udruženja i kluba putem projekata neumitno povezana s onim što društvo u Močvari naziva „administrativnim nasiljem“ jer tjera ljude da se ukalupljuju u određene okvire i energiju koja se može uložiti u organizaciju koncerata i izložbi ili izdavanja albuma i knjiga troši na papirologiju.
Priča o Močvari najbolji je primjer kako je za ovakve pothvate vrlo često potreban jedan entuzijastičan i kreativan pojedinac, ali i da bi bez zajednice ljudi koji taj entuzijazam dijele i šire dalje mnogi pothvati propali ili ne bi ni započeli. Primjer za to bili su i sugovornici iz Udruge Slama iz Osijeka, Šimun, Hrvoje i Marko Pernarčić, glazbenici okupljeni oko bendova Harvo Jay i Čuvarkuća i Slamanja, koji su umjetnost, likovnu i glazbenu, isprepleli na mnoštvo različitih i začudnih načina kojima pokazuju kako je onaj odozdolni pokret, od službenih institucija često neprepoznata potreba da se bude drugi i drugačiji uvijek negdje u pozadini i povremeno eruptira prekrasnim vulkanima kreativnosti. Borba za fizički prostor u kojemu bi se okupljali ljudi željni umjetničkih događanja, potreba da se održi kontinuitet, ono što je Šimun istaknuo kao najvažnije kada su u pitanju alternativni i tzv. underground pothvati. To je taj odgojni aspekt na koji smo se više puta nadovezivali jer smo zaključili da je prilika da se mladima pokaže da postoji drugačija glazba i drugačija umjetnost od onoga čemu su izloženi od strane algoritama na YouTubeu i Spotifyu jedini način da se spriječi nasilje kiča i komercijalizacije umjetnosti koja je posvemašnji trend kojemu smo izloženi gotovo svakodnevno. Ključna je pri tome Hrvojeva izjava da on stvara glazbu za sebe, a ne za potrebe softwarea koji iščitava melodije i ritmove koji će privući najviše slušatelja i koji bi potencijalno mogli zaraditi najviše novca. Razgovor se nadovezao i na ulogu umjetne inteligencije u stvaranju umjetničkih djela, i kako je zaključio Marko, on u tome ne vidi neku opasnost, to je činjenica, a činjenica je i da je umjetnost vrlo često u okvirima Aristotelove mimetičke teorije oponašanja stvarnosti i drugoga.
Pokazalo se da su Kornel, Šimun, Hrvoje i Marko, vođeni estetikom drugačijeg, začudnog, vrlo često i apsurdnog, možda upravo zato što je ružno i drugačije, prema Umbertu Eccu, zapravo i zanimljivije, napravili od svojih udruga izvore aktivizma kao opozicije društvenom i umjetničkom mainstreamu. Močvara i URK bili su, i još uvijek jesu, svojevrsni inkubator na čijoj su se pozornici predstavljali ili pekli zanat brojni domaći i svjetski umjetnici različitih profila, a Slama i Slamanje u gotovo intimnoj, skvoterskoj atmosferi osječke Tvrđe isijavaju svoju specifičnu kreativnu energiju. Baš kao što Močvara već godinama ucrtava Zagreb na međunarodnu mapu alternativne i subverzivne kulture, informirajući i obrazujući desetke tisuća posjetitelja, tako je Slama mjesto gdje se energija mladih usmjerava u čistu pozitivu, pozivajući nas da pogledamo onu ljepšu stranu svijeta u kojem živimo.
7. studenog 2023.
EstLab tribina “Kao da je bilo nekad“ – gost Dušan Vesić
U utorak 7. studenog 2023., članovi i prijatelji EstLab-a imali su priliku razgovarati o temi koja rijetko zakaže u tome da izazove osobitu zanimaciju kod ljubitelja glazbe, uzimajući u obzir njen besprimjereni umjetnički, sentimentalni i epohalni značaj. Za neke prisutne u publici i na pozornici — mahom one zrelije među nama — ona predstavlja ništa manje nego presudnu kulturnu struju kojoj je naprosto bilo suđeno da se rodi i oblikuje na ovim prostorima — upravo onu struju u kojoj su se svojevremeno i sami pronašli — dok u drugima (onima koji nikada nisu imali priliku kolosalnim koncertima i nastupima u podrumu Fakulteta svjedočiti iz prve ruke), ne može ne pobuditi dojam duboke povijesne i stvaralačke fascinacije.
Riječ je naravno o glazbi ,,Novog vala”; rocka i YU-punka na ovim prostorima, to jest fenomenu o kojemu je malo tko sposobniji govoriti od Dušana Vesića, jednog od najistaknutijih rock-kritičara i učestalog suputnika jugoslavenskih glazbenika, dakle prije svega čovjeka koji se — kako i naslov njegove knjige ,,Zamisli život” sugerira — kroz čitavu tu priču prožimao onako kako je to nekima danas možda nezamislivo, uistinu: ,,kao da je bila nekad”. Istina: »Sve je to proizašlo iz ,,Buldožera” na ovaj ili onaj način«, no evidentno je da ,,Haustor” i ,,Prljavo kazalište” mogu navesti na pjesmu i one koji su sada dobi kao i njihova originalna publika, čime se malo koji svjetski izvođač može pohvaliti. Rijetko koja stvaralačka struja, naime, a kamoli ,,val” iznjedri toliko bogatstvo izražaja u glazbi jedne generacije, stoga je stvarati usporedbe po današnjim mjerilima sasvim neumjesno. Tko je najbolji? Najznačajniji? ,,Azra” ili ,,Valjak”? A što je s ,,Pankrtima”? ,,Parafima”… ,,Termitima”? Tko je imao veći koncert ili prodao više karata? Tko je svirao u podrumu, a tko u areni? Je li ,,Sunčana strana ulice” uspješnija negoli ,,S’ vetrom uz lice?”
Odgovori na ta pitanja u istoj su mjeri nemogući u kojoj su i nevažni. Ono što je bitno, međutim, jest prepoznati iz kojih je razloga to stvaralačko razdoblje bujalo kreativnošću do mjere do koje je, koji su bili uvjeti njegovog nastanka i zašto je upravo ono postalo izvorom najiskrenije nostalgije među onima koji su mu bili suvremenici. Naime, činjenica je da — barem na ovim prostorima — poslije ,,Novog vala” naprosto nije osnovan stvaralački pokret koji bi parirao svestranom vizionarstvu osamdesetih godina, no ono od čega barem još uvijek nismo odustali jest postavljanje pitanja: ,,može li ga ipak biti?”
ab
