Retoričko pitanje… Naravno, muzika nam je puno više od toga. Muzika je ona energija koja (i ne samo estetički, osjetilno spoznajno) pokreće naš – ŽIVOT. »Moj život je novi val«, reći će urbani punk-borac s ovih nam prostora. Prva je fronta naše »borbe« P(otpuno) U(vredljivo) N(egiranje) K(lasike), kako stoji na naslovnici legendarne knjižice Darka Glavana. No, novi val jest i nouvelle vague… Muzika u strukturi ima podosta bliskosti s umjetnošću pokretnih slika. Ima li, pak, muzika neke veze i sa samom »stvari mišljenja«? Opet, retorički… Za nas koji smo EstLab, to je i presudan doživljaj smisla egzistencije sàme! Mislimo muziku, slušamo filozofiju, gledamo književnost, čitamo filmove… Temeljni je naš doživljaj muzike – »rođenje tragedije naše suvremenosti iz duha glazbe«. Ili, događaj koji nam Pink Floyd (volimo ih!) pretvara u punk-fluid. Drugim riječima, doživljaj koji nas prožima jest onaj koji kazuje: »Pljuni istini u oči« (Buldožer, 1975.). Sve su ovo tek skice naših razgovora o muzici, slušaonica muzičke paideiae, žive svirke. A, Istina? Naravno, ne govorimo o njoj kao o nečemu što je neupitno… jer, »stvar mišljenja« danas je potraga za – SMISLOM. Smisao, pak, same »muzičke filozofije« – iz duha punka i novog vala – jest i OTPOR postojećem. Filozofski je to prijedlog jednog »ne-fašističkog života« (Deleuze&Guattari). Ergo: muzika za nas jest »metafizika zbiljske sreće« (Badiou). Pridružite nam se u (s)misaonoj avanturi svega onoga što nas pokreće, veseli… čini sretnima!
Članovi Glazbene sekcije: Boško Pešić, Marijan Krivak i Boris Bosančić
N e d a v n a događanja
9. siječnja 2024.
EstLab tribina “Umjetnost i aktivizam” – gost Kornel Šeper i članovi udruge Slama – Šimun Padovan, Hrvoje Dešić i Marko Pernarčić
U skladu s izvornom idejom EstLab-a, onoj o obrazovno-odgojnoj ulozi umjetnosti, poveo se ovog utorka, 9.1.20204, u sobi 39 prvi ovogodišnji razgovor s ljudima koji odskaču i iskaču iz gomile, i koje volimo isticati jer oni to sami vrlo rijetko rade. Predstavljen je zagrebački Klub Močvara i s njim povezni URK (Udruženje za razvoj kulture) kao jedinstvena pojava na hrvatskoj umjetničkoj sceni, još od 90-ih godina prošlog stoljeća. O Močvari i URK-u razgovarala je članica EstLab-a, Tanja Gradečak, s jednim od njihovih idejnih pokretača, Kornelom Šeperom, a refleksije događanja u i oko Močvare i URK-a mogle su se naći i u priči oko Slamanja i osječke udruge Slama koje su predstavili Šimun Padovan, Hrvoje Dešić i Marko Pernarčić (Hrvoje i Marko su, usput, naši alumni, tako da se FFOS ima doista čime ponositi:).
Pokazalo se da su početci priče oko Močvare ili Slamanja vezani uz potrebu da se pobjegne od učmalosti svakodnevice i okruženja koje vrlo često sputava zadanim obrascima ponašanja i ponude zabave za koju su mladi, a i oni malo manje mladi, u stalnoj potrazi. Kornel je upravo iz potrebe da čuje i stvara nešto drugačije od kulturne ponude kasnih 1980ih i ranih 1990ih počeo tako što je u mjesnoj zajednici počeo puštati glazbu koju se nije moglo naći na tadašnjem radiju ili u zagrebačkim klubovima. Uključio se zatim u rad avangardnih umjetnika okupljenih oko Kugle glumišta i, okupljajući i sam prijatelje i poznanike sličnih uvjerenja u Udruženje za razvoj kulture, prolazi put od skvotiranja u Kuglani i avantura na livadi Ponikve do borbe za prostor u nekadašnjem pogonu Jedinstvo gdje je Močvara i sada u očekivanju proslave 25 godina postojanja. Vrlo često su aktivnosti Močvare i još jednog Kornelovog projekta, Zlih bubnjara, bile vezane uz prosvjedne akcije kojima su pomagali različitim udrugama civilnog društva da promoviraju ideje aktivnog sudjelovanja građana i mladih u odlukama koji utječu na njihove živote. Usprkos tome, Kornel se ne deklarira niti kao umjetnik, iako već godinama svira u bendu Šumski, a niti kao aktivist, iako se ono što radi u udruženju i klubu u retrospektivi može nazvati prototipnim aktivizmom. Stvar je u tome da sve ideje i događaji vezani uz njega i njegove suradnike upravo organski proizlaze iz potrebe da se djeluje, bez nekog posebnog masterplana ili ambicije, pa je tako i priča oko financiranja udruženja i kluba putem projekata neumitno povezana s onim što društvo u Močvari naziva „administrativnim nasiljem“ jer tjera ljude da se ukalupljuju u određene okvire i energiju koja se može uložiti u organizaciju koncerata i izložbi ili izdavanja albuma i knjiga troši na papirologiju.
Priča o Močvari najbolji je primjer kako je za ovakve pothvate vrlo često potreban jedan entuzijastičan i kreativan pojedinac, ali i da bi bez zajednice ljudi koji taj entuzijazam dijele i šire dalje mnogi pothvati propali ili ne bi ni započeli. Primjer za to bili su i sugovornici iz Udruge Slama iz Osijeka, Šimun, Hrvoje i Marko Pernarčić, glazbenici okupljeni oko bendova Harvo Jay i Čuvarkuća i Slamanja, koji su umjetnost, likovnu i glazbenu, isprepleli na mnoštvo različitih i začudnih načina kojima pokazuju kako je onaj odozdolni pokret, od službenih institucija često neprepoznata potreba da se bude drugi i drugačiji uvijek negdje u pozadini i povremeno eruptira prekrasnim vulkanima kreativnosti. Borba za fizički prostor u kojemu bi se okupljali ljudi željni umjetničkih događanja, potreba da se održi kontinuitet, ono što je Šimun istaknuo kao najvažnije kada su u pitanju alternativni i tzv. underground pothvati. To je taj odgojni aspekt na koji smo se više puta nadovezivali jer smo zaključili da je prilika da se mladima pokaže da postoji drugačija glazba i drugačija umjetnost od onoga čemu su izloženi od strane algoritama na YouTubeu i Spotifyu jedini način da se spriječi nasilje kiča i komercijalizacije umjetnosti koja je posvemašnji trend kojemu smo izloženi gotovo svakodnevno. Ključna je pri tome Hrvojeva izjava da on stvara glazbu za sebe, a ne za potrebe softwarea koji iščitava melodije i ritmove koji će privući najviše slušatelja i koji bi potencijalno mogli zaraditi najviše novca. Razgovor se nadovezao i na ulogu umjetne inteligencije u stvaranju umjetničkih djela, i kako je zaključio Marko, on u tome ne vidi neku opasnost, to je činjenica, a činjenica je i da je umjetnost vrlo često u okvirima Aristotelove mimetičke teorije oponašanja stvarnosti i drugoga.
Pokazalo se da su Kornel, Šimun, Hrvoje i Marko, vođeni estetikom drugačijeg, začudnog, vrlo često i apsurdnog, možda upravo zato što je ružno i drugačije, prema Umbertu Eccu, zapravo i zanimljivije, napravili od svojih udruga izvore aktivizma kao opozicije društvenom i umjetničkom mainstreamu. Močvara i URK bili su, i još uvijek jesu, svojevrsni inkubator na čijoj su se pozornici predstavljali ili pekli zanat brojni domaći i svjetski umjetnici različitih profila, a Slama i Slamanje u gotovo intimnoj, skvoterskoj atmosferi osječke Tvrđe isijavaju svoju specifičnu kreativnu energiju. Baš kao što Močvara već godinama ucrtava Zagreb na međunarodnu mapu alternativne i subverzivne kulture, informirajući i obrazujući desetke tisuća posjetitelja, tako je Slama mjesto gdje se energija mladih usmjerava u čistu pozitivu, pozivajući nas da pogledamo onu ljepšu stranu svijeta u kojem živimo.
7. studenog 2023.
EstLab tribina “Kao da je bilo nekad“ – gost Dušan Vesić
U utorak 7. studenog 2023., članovi i prijatelji EstLab-a imali su priliku razgovarati o temi koja rijetko zakaže u tome da izazove osobitu zanimaciju kod ljubitelja glazbe, uzimajući u obzir njen besprimjereni umjetnički, sentimentalni i epohalni značaj. Za neke prisutne u publici i na pozornici — mahom one zrelije među nama — ona predstavlja ništa manje nego presudnu kulturnu struju kojoj je naprosto bilo suđeno da se rodi i oblikuje na ovim prostorima — upravo onu struju u kojoj su se svojevremeno i sami pronašli — dok u drugima (onima koji nikada nisu imali priliku kolosalnim koncertima i nastupima u podrumu Fakulteta svjedočiti iz prve ruke), ne može ne pobuditi dojam duboke povijesne i stvaralačke fascinacije.
Riječ je naravno o glazbi ,,Novog vala”; rocka i YU-punka na ovim prostorima, to jest fenomenu o kojemu je malo tko sposobniji govoriti od Dušana Vesića, jednog od najistaknutijih rock-kritičara i učestalog suputnika jugoslavenskih glazbenika, dakle prije svega čovjeka koji se — kako i naslov njegove knjige ,,Zamisli život” sugerira — kroz čitavu tu priču prožimao onako kako je to nekima danas možda nezamislivo, uistinu: ,,kao da je bila nekad”. Istina: »Sve je to proizašlo iz ,,Buldožera” na ovaj ili onaj način«, no evidentno je da ,,Haustor” i ,,Prljavo kazalište” mogu navesti na pjesmu i one koji su sada dobi kao i njihova originalna publika, čime se malo koji svjetski izvođač može pohvaliti. Rijetko koja stvaralačka struja, naime, a kamoli ,,val” iznjedri toliko bogatstvo izražaja u glazbi jedne generacije, stoga je stvarati usporedbe po današnjim mjerilima sasvim neumjesno. Tko je najbolji? Najznačajniji? ,,Azra” ili ,,Valjak”? A što je s ,,Pankrtima”? ,,Parafima”… ,,Termitima”? Tko je imao veći koncert ili prodao više karata? Tko je svirao u podrumu, a tko u areni? Je li ,,Sunčana strana ulice” uspješnija negoli ,,S’ vetrom uz lice?”
Odgovori na ta pitanja u istoj su mjeri nemogući u kojoj su i nevažni. Ono što je bitno, međutim, jest prepoznati iz kojih je razloga to stvaralačko razdoblje bujalo kreativnošću do mjere do koje je, koji su bili uvjeti njegovog nastanka i zašto je upravo ono postalo izvorom najiskrenije nostalgije među onima koji su mu bili suvremenici. Naime, činjenica je da — barem na ovim prostorima — poslije ,,Novog vala” naprosto nije osnovan stvaralački pokret koji bi parirao svestranom vizionarstvu osamdesetih godina, no ono od čega barem još uvijek nismo odustali jest postavljanje pitanja: ,,može li ga ipak biti?”
ab
