Objavljivanjem ove zbirke cilj mi je bio prikazati jednakost svih nas pred životom i smrti. Nastojala sam pokazati kako to život utječe na svakoga od nas, prikazati realnu sliku života bez imalo uljepšavanja.

Ivona Martić studentica je 3. godine prijediplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti, koja je ranije ove godine samostalno izdala svoju prvu zbirku poezije Glasna tišina. Ivona, zajedno sa svojim čitateljima, u Glasnoj tišini u osam poglavlja popraćenih originalnim ilustracijama u potrazi za smislom života (ili dva), spaja nespojivo srca i razuma, svoje omiljene književne velikane intertekstualno „oblači u pjesmu“, upućuje kako da budni sanjamo i pronađemo sebe uz težine koje krije svatko od nas, otkriva boje svojih sjećanja i odgovara na pitanja što je najveća umjetnost, kako pjesnici vole i kako pronaći lozinku koje nema kada se suočimo s preranim gubitkom. Njezine riječi ostaju još dugo s vama nakon čitanja, prate vas i podsjećaju da se „snaga piše ljudskim oblikom“. Kako u predgovoru zbirke navodi doc. dr. sc. Vera Blažević Krezić, čitanje Glasne tišine uistinu je „duhovno i duševno putovanje, put u središte sebe, let u sazrijevanje i bijeg u umjetnost riječi… u poeziju koja jamči trajanje, vječnost“, a kako u završnom osvrtu navodi prof. dr. sc. Kristina Peternai Andrić „poziva nas na gledanje srcem i ujedno podsjeća na to da je naš svijet lomljiv i nježan i stoga odnos prema drugima treba biti afirmativan, brižan i empatičan.“

Ivonina zbirka opomena je pjesnika da je opasno ne ostvariti ono o čemu sanjamo, a kako je to ostvarila Ivona, možete otkriti u, kako kaže, njezinom dosad najboljem intervjuu.

U svojim si stihovima progovorila o dualnosti života i smrti, gubitku i pronalasku vlastitog identiteta, ljubavi prema sebi i drugima i problematici odrastanja i starenja, kada prestajemo biti djeca u duši te nastojimo što manje pokazivati svoje emocije kako bismo se zaštitili. Koje bi još teme i motive istaknula u svom poetskom stvaralaštvu?

Mogu reći kako sam zapravo uvijek pri pisanju potaknuta emocijama. One zasigurno prevladavaju u gotovo svakoj pjesmi. Realna je slika života također prisutna kao rezultat vlastitog bivanja, a u pokojim pjesmama pojačavam ili smanjujem ogorčenost prema određenim situacijama i karakteristikama ljudi. Motiv je bola zapravo taj koji me potaknuo da stvorim sve te pjesme iza sebe. Mogla bih istaknuti i motiv vječnosti koji je vidljiv u tematski različitim pjesmama – onima u kojima se poziva na čuvanje vječnog djeteta u sebi i onima u posljednjem poglavlju gdje ističem svoju vječnost u stihovima koja će zaživjeti svakim novim čitanjem.

Zašto stilska figura oksimorona u naslovu tvoje prve pjesničke zbirke Glasna tišina?

Postoji jedna zanimljiva priča iza svega toga, ali sada ću vas samo ukratko uvesti u nju. Naime,  jednom smo prilikom na satu književnosti spominjali oksimorone i nakon toga sam svojevoljno istraživala o njima, a tada mi je primamljivo zvučao upravo taj – glasna tišina. Napisala sam istoimenu pjesmu koja je izazvala brojne pozitivne reakcije. Nakon toga sam u razgovoru s nekim ljudima shvatila kako bi to bio sasvim dobar naslov zbirke, jer smatram da je ona zapravo odraz tišine koju nosim u sebi. Naravno, nisam jedina, jer postoji toliko ljudi na svijetu čiji lik vrišti tu glasnu tišinu, a u današnjem svijetu nedostaje pravih slušatelja. Svaki će čitatelj, zasigurno, kroz ovu zbirku osvijestiti svoju glasnu tišinu i zavoljeti ju jednako kao i sve one svoje vedrije strane.

Pisanje mom životu predstavlja užitak i neku vrstu skrbi – njegovanja mentalnog zdravlja.

Koliko je zahtjevan proces objavljivanja pjesničke zbirke? Tko ti je pružao podršku i ohrabrivao te?

Uvijek sam isticala kako mi je bilo najlakše napisati cijelu zbirku, a najteži je bio proces objavljivanja. U srednjoj sam školi čvrsto odlučila da ću jednoga dana objaviti svoju zbirku i kako se to, stjecajem okolnosti, odužilo – samo su se nizale pjesme. Vjerojatno sam poželjela da sve to negdje ispustim, da oslobodim srce i misli, da uokvirim krik svoje tišine pa makar i na takav način. Pisanje u mom životu predstavlja užitak i neku vrstu skrbi, njegovanja mentalnog zdravlja. Podrška nije manjkala od strane našeg fakulteta, a posebice moram istaknuti drage profesorice: doc. dr. sc. Veru Blažević Krezić, prof. dr. sc. Milicu Lukić, prof. dr. sc. Kristinu Peternai Andrić te prof. dr. sc. Maju Glušac. Sve su one obogatile moj um savjetima i novitetima, a pjesničko stvaralaštvo podržale i ukrasile epitetima svojih stručnih znanja na čemu sam im doista zauvijek zahvalna. Možda bi me netko mogao pogrešno shvatiti ovime što ću reći, ali profesorica je Blažević Krezić bila uz mene gotovo u svakom trenutku cijelog procesa objavljivanja zbirke. Bila je ujedno i mentorica promocije koja se održala u mom malenom mjestu – Dardi. Osim toga, bivala je često neko svjetlo koje se uvijek pojavilo u pravom trenutku – onda kada bi svi izazovi koji su se iznenada pojavljivali ostavljali tamu iza sebe. Doista imam sve najljepše epitete za sve profesore našega fakulteta jer se ljubav koju oni gaje prema svom poslu osjeća i utječe na sve nas. Bilo je tu još nekoliko ljudi čija su bivanja bila doista potrebna – ona točka na i cijelom ovom procesu, a moram istaknuti kako mi, unatoč teškim periodima, nije bilo toliko važno da imam toliko ljudi pokraj sebe, bilo mi je važnije da osjetim prisutnost onih u svijetu rijetkih – čija se radost zbog mog uspjeha osjeća.

Što ćeš najviše pamtiti s promocija svoje prve knjige?

S promocije ću, zasigurno, pamtiti slobodu govora o kojoj sam dugo maštala. Uvijek sam razmišljala kako bi to bilo da dobijem mogućnost stati pred nekolicinu ljudi i pričati o nečemu što bi moglo potaknuti druge na kreativno izražavanje, na jednakost ljudi pred životom i smrti te još ponekim životnim temama. Dakako, svjesna sam da čovjek mora imati znanje kako bi ostvario kvalitetnu komunikaciju te pravilno argumentirao o željenoj temi. U sjećanju mi je i trenutak u kojemu sam ugledala svoju prvu profesoricu hrvatskog jezika – Ivanu Novak. U tom su trenutku prevladale ogromne emocije, a valjda zbog toga što mi je u tom trenutku prošao cijeli film kroz glavu o svim svojim početcima i njezinoj podršci, prvim natjecanjima i pjesmama. Sve u svemu, iskustvo vrijedno svih neprospavanih noći i tjeskobnih dana.

Svi su stihovi jedinstveni i u potpunosti moji.

Tko su tvoji književni uzori? Što si od njih preuzela, a što izgradila kao vlastito, autentično i originalno u svom opusu i svjetonazoru?

Na polici u sobi, začudili biste se, prevladavaju romani mnogih pisaca, a ponegdje i stranih. Pjesničkom opusu pripadaju Dobriša Cesarić, Miroslav Mika Antić, Tin Ujević, Vesna Parun, Đorđe Balašević i dr. Cesarić me uvijek fascinirao svojim pjesmama i načinom na koji je povezivao emocije s motivima prirode. Mika je Antić upravo pjesnik čija mi je „Besmrtna pesma” pružila svjedočanstvo njegove besmrtnosti, ali i svakog čovjeka koji ostavi sebe u nečemu kao trag u ovome svijetu. Takvu tematiku možete vidjeti i u mojoj zbirci, a posebice posljednjem poglavlju. Svi su stihovi jedinstveni i u potpunosti moji, a mnoge su me pjesme navedenih pjesnika potaknule na razmišljanje iz kojeg su proizašle i neke moje pjesme.

Jako je važno pitati autore (osim što čitaju) što slušaju i gledaju u slobodno vrijeme kako bi se inspirirali za pisanje. Tko su tvoji favoriti?

Mogu istaknuti da sam nedavno pročitala knjigu Marka Babića Putovanje zvano igra i pogled na život promijenio mi se makar za stubu više. Nijedna me knjiga nije dovela do vidljive emotivnosti, ali ta je visoko postavila ljestvicu. Od glazbe slušam apsolutno sve, ali sve to ovisi o raspoloženju. Kad manjka inspiracije, Balašević je uvijek u pozadini, a tu se još mogu pronaći Dino Merlin, Oliver Dragojević, Prljavo Kazalište, Gibonni i mnogi drugi. Od filmova mogu izdvojiti, možete i pogoditi, neke životne, motivacijske i poučne, iako ne pamtim kada sam odvojila vrijeme da pogledam nešto na TV-u.

Koja je uloga pjesnika, u kako jednom od tvojih stihova piše „ovom nekom čudnom svijetu“? Koja je tvoja uloga i poruka kao mlade autorice? Kako bi voljela da te čitatelji percipiraju?

Objavljivanjem ove zbirke cilj mi je bio prikazati jednakost svih nas pred životom i smrti. Nastojala sam prikazati kako to život utječe na svakoga od nas, prikazati realnu sliku života bez imalo proljepšavanja. Često sam razmišljala, a i danas se uhvatim u razmišljanju kako je internet postao mjesto na kojemu ljudi prikazuju neku potpuno drugačiju stranu života. Teško ljudi kao misao na prvom mjestu imaju da svu ljepotu i savršenost života koju vidimo, možda shvaćamo potpuno pogrešno. Ljudi se danas zamaskiraju, zataškaju svoje težine, ali s druge strane, svatko ima svoje pravo i pravilo življenja života. O tome bih mogla satima pisati, a možda mi ne bi bilo dovoljno ni nekoliko stotina stranica. Koja je onda uloga pjesnika u svemu tome? Možda da pisanjem čisti paučinu svoga srca, a pritom prikazuje kako se poistovjećuje i s čitateljem koji je, dakako, često puta ranjavan u životu. Branko je Miljković, rekla bih, dobro to opisao: “Pesnik je oduvek bio onaj koji u drugima leči bolest od koje sam umire.” Ne bih voljela da me čitatelji percipiraju samo kao književnicu ili kao nekoga tko je iznad ostalih, voljela bih da me ljudi – oni sasvim obični i jedinstveni – pamte kao nekoga tko je oduvijek i u svemu bio iskren, i kao nekoga tko se uvijek smijao pa makar to bilo samo da ne zaplače.

Strah je moj najveći neprijatelj.

Nemoguće je ne zamijetiti da su u tvojim stihovima zastupljena proživljena osobna iskustva. Je li te u početku plašilo tako javno izlaganje vlastite intime, zatim i male povijesti svog unutarnjeg svijeta u Glasnoj tišini? Postoji li granica i gdje?

Strah je moj najveći neprijatelj – rekla bih, ali budući da sam za sve imala neku namjeru, kako sam prethodno i napisala, tako sam se i oslobađala straha. Normalno je da ljudi često pored svih mogućnosti – da odaberu da nekoga podrže ili upute neku lijepu riječ – odaberu upravo ono suprotno. To je nešto s čime ćemo se svi, očito, zauvijek suočavati ili samo naučiti živjeti po tome. No moram istaknuti kako doista ne volim iznositi odveć intimne dijelove svog života života, tako da neka granica uvijek postoji, a u takvim situacijama često stvorim neki lirski subjekt pa nastane pjesma u 3. licu.

U jednoj od tvojih brojnih pjesama piše:

Pričat će o tebi,

i prije nego što te upoznaju,

ali ne zaboravi,

da se pravi dojmovi,

stvaraju na kraju čitanja,

knjige.

Navedeni stihovi ostavljaju dojam kao da si se suočavala s negativnim kritikama na svoj rad. Kako se nosiš s negativnim, a kako s konstruktivnim kritikama? Kakvi su bili prvi osvrti na tvoju pjesničku zbirku?

Na svu sreću nije bilo negativnih kritika, možda i jest, ali sam ih percipirala kao konstruktivne. Pri dovođenju zbirke pred gotov čin, pozornost su izazvali brojni zarezi koje sam stavljala i redala tamo gdje im možda i nije mjesto. No to sam pripisivala nekoj svojoj pjesničkoj slobodi u kojoj sam si dopustila da se stihovi samo nižu, a sve je to bila moguća metafora vlastitih emocija koje su kapale iz mene u svakom trenutku pisanja.

Kako kreće, koliko traje i kako završava tvoj proces pisanja?

Moram priznati da rijetko kad sjednem i uzmem određeno vrijeme da napišem nešto jer su doista gotovo sve pjesme nastale u nekom hodu ili sasvim slučajno u nekom trenutku. Dogodilo mi se čak par puta da sam učila za ispite i odjednom su mi misli jednostavno skrenule pa sam uzela papir kako bih zapisala stihove. Često me i pred spavanje uhvati ono razmišljanje o proteklim danima, o onom neznanom sutra ili općenito o životu pa se natjeram ustati iz kreveta samo kako bih zapisala sve to da mi ne pobjegne misao. Cijeli taj proces nastajanja možete si zamisliti kao jedan veliki dah koji nakon završetka pisanja pjesme polako nestaje.

U pjesmi „Čitaj i ja ću biti vječnost“ napisala si „Mene ne brine ono neznano sutra…“ ipak, zanimaju nas tvoji planovi za budućnost. Planiraš li se okušati u još nekim književnim vrstama i žanrovima te kakvi su ti planovi nakon završetka studija?

Ovaj je studij za mene apsolutno ostvarenje jednog od mnogih ciljeva i želja. Mnogi se možda i čude, ali ne mogu dočekati da jednoga dana radim u školi i predajem djeci kojoj ću uvijek ukazivati na životne vrijednosti. Ono sutra uvijek je neznano i puno iznenađenja, ali maštati možemo barem ponekad, zar ne? Što se tiče mog daljnjeg ili budućeg pisanja i rada, spomenula bih kako mi je jednom prof. dr. sc. Milovan Tatarin objasnio da „književnost nije trka na 100 metara, nego maraton.“ Ukazao mi je na to da se čovjek koji dobije neki dar ne treba ograničavati brojkama, ali mogu reći da je sve ovo samo, kako je to doc. dr. sc. Vera Blažević Krezić u predgovoru istaknula, početak mog križnog puta.

Riječi su za mene sitni pokretači i razarači.

Čini mi se kako uspješno uspostavljaš komunikaciju s onima koji prate tvoj rad i pomažeš im da u tvojim stihovima pronađu dijelove sebe, odnosno kako si napisala, „I riječi zagrle čovjeka“. Što je važno prilikom povezivanja s čitateljima i tko su „posebni čitatelji“ za koje čuvaš čitanku svog srca?

U svakoj je komunikaciji, pa makar i virtualnoj, važno da osobi s kojom razgovarate ili s kojom se dopisujete, date do znanja da doista slušate i da vam nije tlaka razgovarati o nekim temama koje tište osobu. Što se tiče stihova sa stranice, oni su uvijek iz srca, ali doista izravno iz srca, stoga su uvijek sastavljeni na način da dopru do srca drugih. Možda ipak ima nešto u tome da bol spaja ljude, ako ima istine u tome, moji su stihovi upravo realizacija te istine. Ljudi danas često stavljaju djela iznad riječi, što nije pogrešno, ali riječi su za mene sitni pokretači i razarači. Mnogi su zaboravili njihovu vrijednost i jačinu jer vjerujem kako i dalje vrijedi ona rečenica da lijepa riječ otvara sva vrata, a s druge strane može ih i zatvoriti – zalupiti snažno pred našim odrazom, ali sve ovisi o onima koji govore dok ponešto leži i u onima koji te riječi prihvaćaju ili dobivaju. Posebni su čitatelji upravo oni koji čitaju svojim srcem i koji si dopuštaju uranjanje u najdublje ponore čitanjem mojih stihova, a s druge strane uvijek skupe snagu da izrone iz njih.

Kakav je proces promoviranja vlastitog rada na društvenim mrežama i koliko je zahtjevan kada se u obzir uzmu tvoje ostale obveze?

Teško je privući nečiju pozornost jer se danas ona pridaje mnogim nevažnim stvarima. Mogu reći da ipak uvijek pronađem neki način da svoj rad predstavim na neki jedinstven način koji će doprijeti ne samo do očiju, nego, kako sam i prethodno istaknula, do srca mnogih drugih. Vjerujem da se mi ljudi možemo doista lako povezati – bilo to nevoljama, težinama ili pak onim radostima i interesima prema određenim stvarima. Svoju interakciju s publikom ne smatram prezahtjevnom upravo zbog toga što sve to i mene ispunjava, ali ipak je teško ući u misli drugih ljudi i promisliti kako se oni osjećaju. Ne smatram da sam neki psiholog ili stručna osoba koja bi mogla dijeliti savjete i moguća životna rješenja, ali smatram da svojim riječima mogu barem privremeno ublažiti nečije stanje ili situaciju. Posvećujem se generalno samo toj svojoj instagramskoj stranici dok s druge strane privatni profil zapostavljam. Često puta biva deaktiviran ili potpuno izbrisan i vjerujte mi da mi je život zbog toga postao puno jednostavniji i posvetila sam se sebi kao najvažnijoj osobi kojoj je potreban razvoj i pažnja – posebice ona mentalna.

Moram priznati da sam često radila stvari kontra svih i svega.

Kako su nastale kreativne i originalne ilustracije koje prate poglavlja Glasne tišine?

Moram priznati da sam često radila stvari kontra svih i svega. Kako sam htjela da ovo bude nešto što sam napravila, možda na neuobičajen način i onako kako sam se osjećala, tako sam odlučila da ću pružiti priliku mladima da se okušaju zajedno sa mnom u ovome. Sasvim sam slučajno u razgovoru s djevojčicom Elenom Kuruc saznala da je svojim talentom za crtanje sudjelovala u izradi ilustracije za jednu knjigu na mađarskom jeziku, a moram vam napomenuti da ima samo devet i pol godina. U šali sam rekla da će možda jednoga dana crtati ilustracije za moju zbirku, a na kraju se šala pretvorila u stvarnost. Ono što me je fasciniralo i dodatno dalo zeleno svjetlo da donesem tu odluku, bila je upravo njezina radost i ispunjenost dok je kreirala ilustracije. Kada vidite da netko s užitkom i bez napora radi ono što voli, sve vam postane jasno. Svjesna sam da je ona još vrlo mlada da bi shvatila da je to sasvim velika stvar za nekoga poput nje, ali sve će doći u svoje vrijeme. Naslovnicu je izradio gospodin Domagoj Šokičić s kojim nisam imala puno konzultacija i prepiski jer me na vrlo jednostavan i brz način shvatio, stoga je ono što vidite na koricama zbirke upravo njegova zasluga.

Sretni motivi nisu toliko česti u tvojih stihovima. Slažeš li se s mitom da samo nesretni pjesnici mogu stvarati najljepše stihove?

Ne mogu govoriti iz perspektive drugih, ali iz vlastite perspektive mogu reći da je pjesma uvijek lakše nastajala kada sam bila ogorčena i bombardirana emocijama koje sam možda predugo potiskivala u sebi. Vjerujem u rečenicu koju je izjavio Toma Zdravković: “Da bi pesmu napisao mora dobro da se zaprljaš.” Možda to i nije neka normalnost u očima drugih, ali zahvalna sam na svim težim periodima i razdobljima koji su u meni probudili, može se reći, stvaralački inat i želju za izdisajem.

Sve što je napisano ostaje za vječnost, a kakva li je tek onda vječnost u stihovima…

U razgovoru si navela kako ti je posljednje poglavlje zbirke omiljeno. Zašto?

Posljednje je poglavlje naslovljeno Kad god svratiš, bit ću tu, a ono upućuje na moju besmrtnost sve dok je pjesme, ali i čitateljskog oka. Gotovo su sve pjesme u tom poglavlju autobiografske, a poručuju čitatelju da ću se ja kao pjesnik iznova roditi svakim novim čitanjem, da ću uvijek biti tu kad god netko prstima prođe po stihu. No sve to povezala bih s onom rečenicom da sve što je napisano ostaje za vječnost, a kakva li je tek onda vječnost u stihovima…

Kome su posvećeni inicijali ispod tvojih stihova?

U mojoj se zbirci može vidjeti puno inicijala i posveta. Nekim se ljudima, pa i čitatelju, ponegdje obraćam izravno, a ponegdje samo kroz inicijale. Za mene je najljepši osjećaj na svijetu nekome nešto posvetiti, a još ljepše ako to učinim upravo osobi koja predstavlja vrijednost u mom životu. Doduše, nečije sam identitete pokušala zadržati, a nekima se izravno obraćam kroz pjesmu ili je njihovo ime uokvireno akrostihom. Posebni su ljudi u ovoj knjizi kao i posebne emocije i krikovi vlastite tišine. Mogla bih samo reći kako su svi ti ljudi u određenim trenutcima bivali moji slušatelji, neki posebni krilati vjetrovi koji su me gurali prema naprijed, ruke koje su me dočekale na kraju svake borbe, a istovremeno me i čupale iz ponora, mudri učitelji života i podsjetnik na životne vrijednosti. Tim sam ljudima htjela pružiti nešto kao zahvalu, ostaviti trag u njihovu životu ili ih barem uokviriti u vječnost – ono napisano što ostaje pa makar to činila i s onim ljudima koji su sada na nekom ljepšem mjestu.

Spajam nespojivo… smatram da sport doista i jest umjetnost.

Čest je stereotip da sportaši nisu povezani s umjetničkim izražavanjem, a ti dokazuješ suprotno. Prevladava li ipak jedna strast nad drugom?

Možda je sve to opet stvar perspektive, ali mogu reći da po mnogima spajam nespojivo. Odmalena sam imala strast prema sportu, a s druge me strane ispunjavalo pisati o emocijama i životu. Sportom se bavim od najnižih razreda i već doista dugi niz godina, ali na mom se putu pronašla olovka i vjerojatno prepune misli koje su izvirale iz mene kao prikaz erupcije vulkana. Valjda takve stvari dolaze s godinama kako se čovjek razvija mentalno i fizički. Mogu zahvaliti svom klubu ŽRK Dardi na tome što su mi uvijek dopuštali da se kreativno izražavam putem sporta, uređivanjem plakatnih naslovnica za utakmice i sastavljanjem kratkih stihova kao sjećanja na našeg trenera. Nije to jedina poveznica jer smatram da sport doista jest umjetnost. Sve je umjetnost jer zahtijeva kreativnost, primjerice u rukometu se umjetnost stvara pokretima, dok u drugim područjima to mogu biti neki drugi načini. Ne mogu odgovoriti na to prevladava li jedna strast nad drugom jer to mi je doista težak odabir, ali mogu sa sigurnošću reći da se jednom i drugom uvijek dajem u potpunosti.

Kako usklađuješ studentske uz ostale obveze i hobije? Imaš li koji savjet za kolege?

Kada se raspravlja o obavezama, uvijek izvire ona rečenica da za sve ima vremena, samo je potrebna dobra organizacija. Studenti i sami znaju koliko zna biti iscrpljujuće posvetiti se fakultetu – studentskim obavezama, a i vlastitom životu. Možda je samo za sve potreban balans, ali moram priznati da i meni zna biti doista naporno i zahtjevno. Iako je ovaj fakultet moj pun pogodak, ne mogu reći da je sve savršeno i ne mogu izostaviti situacije u kojima zaboravim gdje mi je glava, zaboravim na to koliko mi nedostaje da se u danu posvetim sebi makar pola sata i koliko je zapravo važno osjećati se ispunjeno i dobro. Dogodi se puno puta da posvećivanjem jednoj stvari uvijek pati ono drugo sa strane, ali sve nekako na kraju dođe na svoje ako smo dovoljno, rekla bih, ustrajni u svojim namjerama.

Mogu samo reći kako je ovo tek početak i neću stati na ovome gdje sam sada.

Koja te teorijska područja i grane najviše privlače u sklopu studija Hrvatskog jezika i književnosti?

Pri samom upisu bila sam više zainteresirana za područje književnosti, ali ne mogu prikriti činjenicu da me ipak privlače gramatika i pravopis. Iako zahtijevaju teorijsko znanje, praksa je lakša, a otkako studiram, sve više im pridajem pozornost. S druge strane, svjesna sam da još uvijek imam puno prostora za učenje i da mi je potrebno puno rada i truda kako bih obogatila svoje znanje.

 Koliko ti znanja stečena na studiju Hrvatskog jezika i književnosti pomažu u pisanju? Jesi li imala priliku naučiti nešto više o zanatu pisca?

Na satima književnosti znali smo zahvatiti temu pjesništva te analizirati pjesnike i njihove radove, što mi je uvijek bilo najdraže i jednostavnije od analize nekog proznog teksta. Naravno da sam naučila neke potpuno nove stvari, a sigurna sam da mi još uvijek preostaje toliko prostora za sve što još nije dio moje glave i misli.

 Možemo li uskoro očekivati tvoju novu pjesničku zbirku?

Prethodno sam već navela kako sam shvatila da se ne treba ograničavati brojkama, a i ne bih voljela najaviti nešto pa da stvorim brojna očekivanja. Mogu samo reći kako je ovo tek početak i neću stati na ovome gdje sam sada.

 Za kraj, izdvoji svoju omiljenu pjesmu iz Glasne tišine.

Izdvojit ću vam jednu od dražih iz, naravno, posljednjeg poglavlja:

 

KAD GOD SVRATIŠ, BIT ĆU TU

 

Ako ti jednom da me nema jave,

Ne boj se zaviriti u ove retke!

Ne daj da te tugom i plačem gnjave,

znam da svijet ima izuzetke!

Ako ti jave, nek’ ti oči zadrže rijeke,

Potraži me u suncu koje grije,

i kad vidiš pjenaste na nebu fleke,

Znaj da se tamo moje srce krije,

I kad ptice u letu pogledom častiš,

To su moja krila što te vide,

Ne reci nikome da u sebi patiš,

Svi se svog bola stide!

Ako čuješ smijeh iz usta nekih,

Sjeti se – to ja pjesmu načinjem!

Iz orkestra nebeskih dalekih;

Da te sjećanjem zalijem,

I ako me oko sebe ne nađeš više,

Samo srcem kroz stihove prođi,

Progutaj svaku riječ koja piše,

I još jednom mi svrati – dođi!

Čekat ću – ne zaboravi da mi dođeš,

Živjet ću kad god pjesmom prođeš.

 

Željno iščekujemo Ivonina buduća pjesnička ostvarenja, a dotad „putujmo životom kao pjesmom stih“ i uživajmo u Glasnoj tišini koja će možda i vas potaknuti da se vratite pisanju ili mu se otvorite.

Razgovor vodila Beatriz Brkić

Fotografije: Stefan Zundanović