Književnost i filozofija stavljaju u pitanje bit svega što jest, začarobnjuju svijet i rasvjetljavaju bitak kao odnos. No u dobu prevladavajuće masovne gluposti, kada gasne sjaj logosa (riječi i smisla), pozvani smo preispitivati svoje mjesto i orijentaciju, dešifrirati hijeroglife izgubljene ljudskosti. Mislenost u nama traži život u svijetu koji je ispraznio sav sadržaj života. Treba izbjeći lagodnost jastučića apokaliptičkog mišljenja, jer istinska poiesis zaziva specifičnu nomadičku praksu u kojoj je urgentan zaokret i drugačije življenje/mišljenje. Književnost je pak modus mišljenja u kojem se neprestano postavljaju elementarna pitanja o egzistenciji: Što zapravo činimo? Što nam je navlastito? Što je naš kozmos? U tom smislu, čitajući velikane klasične i moderne književnosti, u formama razgovora, tribina, predstavljanja knjiga i drugim susretima, u Književnom klubu razgovarat ćemo o odgovorima i pitanjima koja se ne izriču jednom zasvagda, nego su izraz naše samospoznaje, kroz veliku književnost.
DOGAĐANJA
19. ožujka 2024.
EstLab razgovor: Pisac i znanstvenik – autoetnografski pejzaži Kristiana Novaka
„Pišem da preživim“, rekao nam je u utorak, 19.3.2024. u dobro napunjenoj Svečanoj dvorani FFOS-a Kristian Novak u svom karakterističnom stilu, otvoreno i bez susprezanja ogolivši za njega, a i mnoge druge mučni proces pisanja. Ovaj recept za život, kako bismo ga mogli okarakterizirati, proteže se u Kristianovom spisateljskom i znanstvenom putanjom koja se, ispostavilo se, puno puta isprepleće, baš kao i „pletenice“ naracije u njegovim romanima, kako ih je opisao njegov urednik u izdavačkoj kući Ocean More, Kruno Lokotar. Pokazalo se da je uloga „piši-briši“ ploče ključna za njegovu, dakle, egzistenciju jer put k jednoj zaokruženoj priči ima puno mogućih staza i vraćanje na određenu riječ ili scenu pokazuje se isto toliko bitnim kao i kretanje naprijed. Fascinantan je bio i trenutak, nekih pet minuta nakon pitanja iz publike, postavljeno od strane jedne mlade autorice u nastajanju, u kojemu shvatite da je Kristian uspio gotovo fascinantnom preciznošću opisati postupak stvaranja književnog lika ili opisivanja nekog događaja ključnog za razvoj radnje romana. Vidjelo se u tim trenucima da je on i vrstan predavač i zabavljač jer je neusiljenim autoironičnim humorom pokazao na djelu ono u čemu je, kako kaže, najjači – samorefleksivno prvo lice kojim ogoljuje, gotovo do neugode, svoje likove i njihove postupke. Vraćao se u više navrata upravo tim trenucima kada jedna opsesivna ideja dobiva oblik i kako oblik utječe na konačni sadržaj. Uspio je prenijeti i važnost i težinu autorove odluke o načinu na koji njegovi likovi progovaraju sa stranica knjiga i kolika je važnost jezika kojima progovaraju. Pokazalo se kako je namjerna bila njegova odluka da karakterizaciju likova ne postiže samo opisom njihovih djela već i kroz prikaz njihova govora, odabirom formata teksta ili samog jezičnog varijeteta, trajnog sukoba standarda i međimurskog dijalekta. Upravo su nijanse u odabiru jezika refleksija sjecišta Kristianovih područja djelovanja, kako ih on sam naziva, ona pisca i jezikoslovca, područja koja se susreću u metodi autoetnografije, dubokog proznog poniranja u pejzaže Međimurja i njegovih ljudi. Uvedeni u razgovor blagim glasom Tete Lize i tradicionalnom pjesmom „Međimurje, kak si lepo zeleno“ trebali smo razriješiti tu dvojakost osjećaja koju ovaj prekrasni dio Hrvatske izaziva, toliko blizu osjećaju sevdaha, kako ga ja shvaćam. Saudade, morna, taj istovremeni osjećaj tuge i sreće kao da je osnovna karakteristika međimurske tradicije i kulture življenja, no u očitom je sukobu s tamom s kojom se bore likovi u Novakovom romanu Črna mati zemla, možda i „najmeđimurskijem“ od svih njegovih djela. Kristian naglašava, međutim, kako su se Međimurci danas udaljili od tradicionalne glazbe i da se na svadbama tamo slušaju ipak malo suvremeniji Pejaković i Stavros. Zaključili smo isto tako da postoji i pomak u njegovim književnim motivima, od geografski specifičnih, kao što su suživot s Romima ili švercanje migranata iz Ciganina, ali najljepšeg k mnogo univerzalnijim motivima iz crne kronike u Slučaju vlastite pogibleji koji su se mogli dogoditi i bilo gdje drugdje.
Kristian svoju opsesivnost i preciznost naracije pokazuje i u više od 500 stranica dugačkoj disertaciji, Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca. Jezične biografije Dragojle Jarnević, Ljudevita Gaja i Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, u kojoj je iz prepiski članova ilirskog pokreta uspio oslikati jednu manje poznatu sliku o ulozi bilingvalnosti u stvaranju hrvatskog identiteta. Pokazao je kako su ilirci, većinom govornici njemačkog jezika, upravo učenjem hrvatskog jezika pokazivali način na koji jezik može preoblikovati ne samo jezičnu, već i društvenu stvarnost. Osobito je zanimljiv bio njegov prikaz život i rada Dragojle (Karoline) Jarnević koja je bila još jedan primjer žene koja bi u nekom drugom vremenu i društvu bila priznata znanstvenica, no morala je trpjeti konstantno zanemarivanje svog rada kao odgojiteljice i autorice.
Kristian je otkrio i detalj iz svog života koji je odredio još jednu njegovu ulogu, onu urednika jednog književnog djela, po njegovim riječima, možda i najtežu, ali ne zbog autora čija je djela uređivao. On je, naime, njegov nastavnik hrvatskog jezika, Ivan Pranjić, čovjek kojemu možda i može zahvaliti za odluku da se bavi (i) pisanjem književnih djela. Možda najintimniji dio razgovora bio je njegov opis metode kojom je profesor Pranjić poučavao svoje đake da pišu sastavke, nagovarajući ih da pišu na svom, međimurskom jeziku kako bi izrazili ono o čemu razmišljaju i što osjećaju. Moglo se u toj minijaturi iz Kristianova djetinjstva, ali i u njegovu glasu, osjetiti sva blagost i upornost kojom jedan nastavnik osjeća važnost jezika, sigurnost koju poznate riječi pružaju kada ih se napiše i gleda na papiru. Moglo bi se reći i da je taj fragment iz prošlosti našao svoju zrcalnu sliku u sinergiji učitelja-pisca i učenika-urednika, par desetljeća kasnije, ali je isto tako možda i slika Kristiana Novaka kao pisca i znanstvenika, opsesivnog tragača za istinom koja oslobađa.
Tanja Gradečak
23. siječnja 2024.
EstLab tribina: „Hrvatske književnice novog naraštaja“ – gošće Julijana Adamović i Ivana Šojat
Tribina „Hrvatske književnice novog naraštaja“ u organizaciji Estetičkog laboratorija Filozofskog fakulteta Osijek, održala se 23. siječnja 2024. godine u 18 sati u sobi 54 na Filozofskom fakultetu Osijek. Tema tribine „Hrvatske književnice novog naraštaja“ dio je projekta Poezija u sjeni(ci) čiji je primarni cilj usmjeren na upoznavanje s književnim i pjesničkim stvaralaštvom s popratnim poticajima za samostalne književne izričaje studenata. Sjećanja i iskustva ono su što hrvatske književnice nude kao emancipatorski put ili pak kao podsjetnik na općedruštvenu senzibilizaciju. Hrvatske književnice novog naraštaja koje slijede takve spisateljske puteve, a koje su inspirirale samu tribinu i njezin tematski krug, nagrađivane su spisateljice Ivana Šojat i Julijana Adamović. Ivana Šojat je prevoditeljica i književnica bogatog opusa koji pobliže obuhvaća poeziju, eseje, kratke priče, novele i romane, od kojih se ponajviše ističe višestruko nagrađivani roman Unterstadt koji je dobio i svoje također nagrađivano dramsko uprizorenje u HNK-u Osijek, dok je najistaknutije djelo spisateljice Julijane Adamović, također višestruko nagrađivano, zbirka priča Kako su nas ukrali Ciganima. Vlastitu naobrazbu i afinitete spisateljica Adamović uobličuje i objavljivanjem književnih djela za djecu. Iako su Ivana Šojat i Julijana Adamović etablirane i nagrađivane književnice čiji rad i djelovanje ne treba posebno predstavljati, smatramo da će gostovanjem u EstLab-u ponajprije svojim iskustvima i sjećanjima iz neke druge perspektive prikazati vlastiti rad i angažman te ujedno prisutnima možda otvoriti i brojna do sada zatvorena pitanja. Razgovor s književnicama vodile su EstLaborantice Lucija Leventić i Martina Ivanović.
12. prosinca 2023.
Mudrost poraza, ludost pobjede – s Miljenkom Jergovićem o nogometu, pisanju i… filozofiji
U čemu je bit globalno popularne sportske igre kojoj je ime – NOGOMET? Zašto se poradi nogometa vode ratovi, kako oni imaginarno-ideološki, tako i oni stvarni? Na koncu, u čemu je smisao same pojavnosti ovoga sporta u našim životima ovdje, toliko izloženima svekolikim idejnim i inim manipulacijama i zlouporabama mase vjernih abonenata, tzv. »navijača«?
Odgovore na ova pitanja potražili smo u razgovoru s Miljenkom Jergovićem. Kome to još, možebitno, na ovim prostorima i nije već sasvim poznato, Jergović je jedan od intelektualnih korifeja bosanske i hrvatske pripovijedne književnosti. Kako sam sebe opisuje, primjerice, u navlastitu romanu, radi se o »nacionalnom izopćeniku balzakovski opsežnog opusa, koji po Zagrebu glumi vlastitu sjenu i pretvara se da ga nema«… (Herkul, Fraktura, ZGB, 2019., str. 152).
Odgovore, pak, na gore postavljena pitanja pokušali smo nekako improvizirati u EstLab-razgovoru potpisnika ovih redaka upravo s dotičnim piscem, dosada jednim od najeminentnijih gostiju na Književnoj tribini FFOS-a. Godinu dana nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, o još jednom u nizu »povijesnih uspjeha« sankrosanktne ideje Vatrenih, dakle, vodio se razgovor o nogometu, a povodom ove godine objavljene knjige, svojevrsnog Jergovićeva »intimnog dnevnika« s naslovom Mudrost poraza, ludost pobjede (Fraktura & 24 sata, ZGB). Iz tog se razgovora, međutim, moglo saznati i mnogo više. Primjerice i to da bit popularnog sporta Jergović vidi u »duhu same igre«. Također i to da je za gledanje nogometne utakmice potrebna stanovita »samoća«. Radi se o gotovo o kontemplativno metafizičkom ritualu, svojevrsnoj »epistemologiji« naoko svima poznatog fenomena. Konačno, došli smo i do odgovora zašto je »sama bit« nogometa – nizom akcidentalnosti i kontingencija – došla do iskaza povodom samoga finala Svjetskog nogometnog prvenstava u Kataru, 18. prosinca 2023.!? Jer, prema mišljenju obojice sugovornika, doček nogometne reprezentacije Hrvatske, svima »svetih Vatrenih« i smisao nogometne igre – nemaju ničeg zajedničkog! Zašto? Pa upravo zato što se bît nogometa izvodi iz »duha same igre«, dok se na glavnom zagrebačkom trgu dešavao karneval isforsirane nacionalne egzaltacije.
I dobro je da je tomu tako. Jer… kao što se bît filozofije može izvesti iz poezije, te kao što je Nietzsche rođenje tragedije vidio u duhu glazbe, tako se i nogomet može iščitati »u duhu igre«, nikako smisla života samà (kako je čest slučaj u Hrvatskoj).
Gotovo tri desetljeća od kultnog Sarajevskog Marlbora (1994.) Jergović se, volens-nolens, etablirao kao jedan od najutjecajnijih pisaca svog naraštaja. Po opusu, neprijeporno… Ali i po raritetnom umijeću pripovijedanja. Upravo je to »umijeće pripovijedanja« lucidno razotkrio pred brojnim auditorijem, 12. prosinca, u dvorani 39 FFOS-a. Je li odgovoreno na sva gore postavljena pitanja? Naravno, NE. Ali imali smo priliku družiti se s jednom jednom od najznačajnijih, najprevođenijih i romaneskno-pripovijedački-esejistički najpozvanijih osoba na polju književnosti u bliskim nam geografskim koordinatama. Vrijedilo je…
mk
14. ožujka 2023.
Pisac Josip Mlakić u Estetičkom laboratoriju FFOS-a
YouTube snimak događanja: https://youtu.be/-CXDvy5eg6c
Na Filozofskom fakultetu u Osijeku, 14.3. 2023. godine, u organizaciji Estetičkog laboratorija gostovao je ugledan autor na ovim prostorima, Josip Mlakić. Na početku razgovora, tematiziralo se stanje na hrvatskoj i regionalnoj književnoj sceni. Nakon toga, Mlakić je predstavljen kao vrlo ambiciozan pisac (Gajin), sa širokim repertoarom tema. U nekoliko navrata, autor je isticao i vlastite filmske uspjehe, što je bilo posebno zanimljivo dijelu slušateljstva. Također, premda se autor ograđivao od pretežitosti stanovitih apokaliptičnih i „mračnih“ atmosfera, Senković ih je apostrofirao. One, takove rezonance i ugođaji, za Mlakića su ključne u oslikavanju suvremenog stanja, uz zanatski dobro razrađen diskurs. Mlakić je istaknuo kako voli pisati po uzoru na velike moderne pisce, a shodno tome značajan dio razgovora usmjerio se na Ivu Andrića.
Roman “Na Vrbasu tekija”, pisan je hrabro, kao pokušaj preludiranja uz Ivu Andrića. Bilo je zanimljivo i instruktivno iznova slušati o ovom velikom piscu, o andrićevskoj osebujnosti stila, koja se nekima čini naivnom jer se oslanja na narodske idiome ali to nikako nije (Gajin). Uz uže književnu dimenziju, bilo je neizbježno prokomentirati i “politički status” Ive Andrića, na što se Mlakić također kritički osvrnuo. O distopiji je rečeno da u prvom redu kazuje o našoj sadašnjosti i suvremenim orijentacijama. Primjerice, roman “Planet Friedman prikazuje opustošenost zemlje i bespuće oceana: „Tisuće brodolomaca bacale su u more poruke s bocama koje nemaju kome doploviti.“ U tom fonu propitivale su se stanovite povijesne perspektive i „događaji“, kao medijski opijum za mase. Još je spomenuto nekoliko Mlakićevih romana: „Evanđelje po Barabi“ (pisano iz perspektive židovskog pobunjenika Barabe, uz imaginaciju Isusova života), „O zlatu, ljudima i psima“ (apokaliptička perspektiva, budućnost i BiH), „Druga Noina arka“ (o kraju svijeta kakvog poznajemo, o pohlepi i beskrupuloznosti, o planini na kojoj su radnik Noa i ovčar Ibrahim). Nekoliko puta se spominjao specifičan bosanski fatalizam i aktualna besperspektivnost, s čim se nisu svi složili (Senković). Razgovor je bio zanimljiv, posebice zbog tematiziranja velikog pisca, Andrića. Sudjelovali su: Josip Mlakić, Igor Gajin i Željko Senković. Također, bilo je nekoliko upita i komentara zainteresirane publike, što je uvelike pridonijelo kvaliteti i ugođaju ovoga kulturnog događaja.
Željko Senković
2. lipnja 2022.
EstLab razgovor: Krleža o miru i ratu
U četvrtak, 2. lipnja 2022. godine, održan je razgovor o miru i ratu. Sveučilišni profesori Goran Rem, Igor Gajin i Željko Senković diskutirali su različite krležijanske perspektive na tu temu. Mir se iz prvotnog okvira velikog književnika pokazao krhkim i neostvarivim, sličnim “ljubavnoj iluziji”. Međutim, naglašeno isticanje ratnih stradanja i tragike (napose ciklus novela o zbilji Prvog svjetskog rata: Hrvatski bog Mars) može se uzeti i inverzno, kao poticaj za uvid u temeljne humanističke ideale. Sugovornici su istaknuli polimorfnost modernog diskursa, pri čemu je i pojmovni par “mir-rat” misliv samo kao prividno razdijeljena zbilja. Krleža je polemologičan u pristupu zbilji kao takvoj, a mir s druge strane nije ništa statično i neupitno, nego je uvijek relaciona kategorija, ostvariv u dinamizmu života i svijeta. Uz poznate autorove motive da je rat protivan “normalnoj ljudskoj pameti”, pokazatelj “gluposti koja se bezgranično širi” i “gorilizam”, promišljen je povijesni kontekst Krležina mišljenja rata, te je osvijetljen horizont: od njegova tzv. socijalizma do našega tzv. modernog postmodernizma.
Živimo u dobu mase koja kliče raspomamljenim diktaturama. Između beznađa i ravnodušnosti možda susrećemo još samo “bivše ljude”. Upravo se Krleža razračunavao sa mračnim snagama u nama i želio promjenu stvari iz korijena, pri čemu su mnogobrojni uvidi njegovih umjetničkih istina vođeni kritikom rata kao sramotom za “dostojanstvo pameti i morala”. U čovjeku živi rat kao “gladna hijena”, vođen svevremenom glupošću, a jedini pobjednik svih ratova je smrt. Ovaj veliki književnik je u mnogobrojnim tekstovima, od eseja i novela do poezije, prokazivao besmisao i grozotu rata. No presudno je pitanje kako misliti i ostvariti mir, tu krhku pojavu, sličnu “ljubavnoj iluziji”?
U prepunoj predavaonici Filozofskog fakultet u Osijeku, došlo je do zanimljivog dijaloga studenata, kolega i pozvanih profesora, pri čemu se od krležijanskih motiva na kraju razgovora prešlo na smisao književnosti i umjetničke istine uopće. Nadamo se da će ovakvi inspirativni razgovori pridonijeti daljnjem istraživanju hrvatske književnosti i kulture.
Željko Senković
21. prosinca. 2021.
EstLab razgovor: Pisanje i metamorfoze duše. Fjodor Mihajlovič Dostojevski
U utorak, 21. prosinca 2021. u 19 sati u Maloj vijećnici Filozofskog fakulteta Osijek u okviru događanja Književnog kluba Estetičkog laboratorija razgovaralo se o Dostojevskom, svevremenom ruskom piscu čiji su romani su ostavili neizbrisiv trag u svjetskoj književnosti, ali i u svakome od nas…
U razgovoru su sudjelovali: Željko Senković, Igor Gajin i Boris Bosančić. Snimka događanja nalazi se na adresi https://youtu.be/QbNjfLro_uU
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821-1881) svjetski je pisac, s iznimnim utjecajem na našu epohu. Suvremen i svevremen, napisao je vrhunska djela: “Zločin i kazna“, “Braća Karamazovi“, “Zapisi iz podzemlja“, “Idiot“. Kao čovjek je patio (preživio izvršenje smrtne kazne pred streljačkim vodom i sibirski logor), a kao pisac fantastično pripovijedao i razvijao poetiku preobražaja ljudskosti. Ovaj veliki poznavatelj duše istraživao je čovjekove unutrašnje prostore, sa njihovim mnogobrojnim “podrumima i katovima”, tražeći slobodovanje i čistoću koja bi nadvladala strahote vanjskog svijeta: “Napraviti novi korak, izgovoriti novu riječ, to je ono čega se ljudi najviše boje”. Suočen sa zlom i nesrećom, Dostojevski se u cijelom opusu trudio afirmirati osobnost i ljubav, pri čemu često tematizira patnju i vjeru: “Svi su ljudi povezani tajanstvenim nitima, a istinski odnos prema životu mjeri se bezuvjetnom ljubavlju koja nadilazi granice uma”. O temeljnim karakteristikama velikoga pisca razgovarat će Igor Gajin, Boris Bosančić i Željko Senković.
„U spomenima svakog čovjeka ima takvih stvari koje on ne otkriva svima, već samo prijateljima. Ima i takvih stvari koje neće reći ni prijateljima, već jedino sebi, i to u povjerenju. Ali ima, najzad, i takvih koje čovjek ne smije ni samom sebi da otkrije, i baš takvih, svaki pristojan čovjek ima podosta.“ (F. M. Dostojevski: Zapisi iz podzemlja)
6. svibnja 2021.
Pisanje i sloboda. Kafkine pripovijetke
Drugo događanje EstLaba donosi govor i razgovor o Kafkinim pripovijetkama, manje poznatim kratkim tekstovima znamenitog pisca, kojim(a) je rukovodio profesor Željko Senković. Izrazom kafkijansko opisuje se besmislenost i paradoksalnost mnogih aspekata modernog društva. Ako je i bio ravnodušan spram života, Kafka se opirao ustrojenom svijetu koji inzistira na našoj nadomjestivosti, te stvara suvišne ljude. Ne znamo kako istinski biti u pohodu neljudskog, pa životarimo kao sjene onoga što smo mogli i trebali biti. Kafkina rečenica je ogoljena, što predstavlja osebujnu ljepotu njegove proze. Za njega je pisanje oblik molitve, ali i služenje đavlu. Predstavljajući apsurdne i čudovišne slike svijeta kao laži, iznosi jednostavne i neumoljive istine, pokazuje bezdan i pustinju modernog simulakruma moći. Ne može ga se svesti ni na kakvu etabliranu estetiku ili politiku naše epohe, bio je udaljen od bilo kakve ideologije, ali ipak je vjetar slobode i otpora. Što nam govori Kafka, on koji nije htio podučavati ni biti orijentirom?
U razgovoru sudjelovali: Željko Senković, Marijan Krivak, Boško Pešić, Milijana Mičunović i Boris Bosančić.
