Puno onih koji pišu smatraju da nije dovoljno dobro ono što napišu te ima puno onih za koje se ni ne zna da se bave pisanjem.
Nela Gulam studentica je druge godine (uskoro treće) Informatologije i Hrvatskog jezika i književnosti. Na ovogodišnjim 60. Šimićevim susretima osvojila je drugu nagradu u kategoriji mladih pjesnika za pjesmu Cvijeće za mrtve, a uz intervju su priložene druge dvije pjesme koje je poslala na natječaj – Traviamento i Naše ruke su umjetnost. Ljubav prema književnosti, čitanju i pisanju potaknula je Nelu da studira na FFOS-u. Nela je u intervjuu otkrila što se krije iza značenja naslova nagrađene pjesme, planove za budućnost i vlastito umijeće pisanja.
- Što te motiviralo da se prijaviš na 60. Šimićeve susrete? Jesmo li zapravo svjesni koliko se mladi oko nas danas intenzivno bave pisanjem?
Za prijavu na 60. Šimićeve motivirala me prijateljica i kolegica Paula K. Zapravo je ona prva na faksu koju sam upoznala, a da se isto bavi pisanjem pa mi je rekla da se, kada naiđemo na neki natječaj, moram prijaviti. Mislim da nekada nismo i ne možemo biti svjesni da ima puno mladih koji pišu; vole pisati ili se pronalaze u pisanju. U mome iskustvu je da puno onih koji pišu smatraju da nije dovoljno dobro ono što napišu te ima puno onih za koje se ni ne zna da se bave pisanjem.
Pjesma je sjećanje na tetu koja je ostavila velik utjecaj na mene i koja je bila i je ogroman dio mene… u pokušaju da je ne zaboravim često pišem o njoj.
- Možeš li nam nešto otkriti o pjesmi koju si izabrala za Šimićeve susrete ili „što je pisac htio reći?“
Izabrala sam tri pjesme za Šimićeve susrete. Cvijeće za mrtve, Traviamento i Naše ruke su umjetnost i svaka ima u sebi jedan dio osobnog iskustva. Cvijeće za mrtve je pjesma koja je donijela pobjedu na natječaju, a ta je i bila jedina za koju sam bila sigurna da trebam poslati. Pjesma je sjećanje na tetu koja je ostavila velik utjecaj na mene i koja je bila i je ogroman dio mene. Ona je ta koja me uvijek poticala kada sam bila mala, da pišem i uvijek, čak i onda kada pjesme nisu bile dobre, govorila da su dobre i ohrabrivala me. Jednostavno je ostavila velik trag na mene i u pokušaju da je ne zaboravim često pišem o njoj.
- Koliko se dugo baviš pisanjem, kako si otkrila strast prema umjetnosti riječi?
Rekla bih da se od malena bavim pisanjem, ali nisam to shvaćala ozbiljno. Kao što sam rekla, teta me uvijek poticala da pišem, ali prestala sam pisati na neko vrijeme, točnije nisam pisala većim dijelom osnovne i srednje škole, tek sam se krajem srednje ponovno vratila pisanju. Ne sjećam se točno kako sam otkrila strast prema umjetnosti riječi, ali kod kuće sam, zbog mame i baka, bila okružena knjigama pa je možda i to bio neki utjecaj. Sjećam se samo da sam u školi, ali i izvan nje, pisala „pjesmice“ koje su isključivo morale biti s rimom jer ih inače ne bih smatrala pjesmama.
- Jesi li istražila svoj talent u okviru drugih književnih rodova osim poezije?
Naravno. Pokušala sam s prozom odnosno kratkim pričama. Neko vrijeme me to privlačilo jer mi često padnu razne ideje za priče na pamet, ali smatram za sebe da nisam dovoljno strpljiva da bih napisala likove i radnju kako bih se ja, ali možda i drugi, mogli povezati s njima. Jesam, ali trenutno to nije za mene.
Smatram da bi mladi autori, ali i ostali trebali pročitati Stonera, Johna E. Williamsa.
- Koja su te književna djela inspirirala za vlastito stvaranje? Kojim se autorima rado vraćaš?
Iskreno ne znam ima li neko djelo ili neki autor za kojeg sam svjesna da me inspirirao da pišem, ali rado se vraćam Jane Austen, Cesariću, Andre Acimanu, Carlosu Ruizu Zafonu, i mnogim drugima.
- Smatraš li da postoji popis književnih djela koja treba pročitati svaki mladi autor?
Smatram da bi mladi autori, ali i ostali trebali pročitati Stonera, Johna E. Williamsa. Mislim da upravo ta knjiga ima potencijal biti lektira u srednjim školama i voljela bih da bude. Uz to mislim da bi oni koji vole nove svjetove i priče s knjigama, trebali pročitati tetralogiju Groblja zaboravljenih knjiga, Carlosa Ruiza Zafona, ali i ostale knjige istog autora te Majstor i ja, autorice Elif Shafak, a i sama bih voljela pročitati još neke njezine knjige.
Razumijem da se „mržnja“ prema klasicima javlja i u školama kada smo prisiljeni čitati određeno djelo te je to možda i jedini razlog zašto se ne uživa u čitanju.
- Svjedočimo li danas procesu tihe dezintegracije čitateljske kulture? Je li popularna književnost u potpunosti istisnula klasike u čitateljskim trendovima i što može biti uzrok omraženim lektirnim djelima kod učenika?
Mislim da mladi ne čitaju puno manje, bez obzira na situaciju, ali svakako mislim da se čita manje „kvalitetnijih“ knjiga, uključujući ponekad i mene. Nekako češće nailazim na društvenim mrežama prijedloge za knjige koje se trebaju pročitati i rijetko kada naiđem da je u predlošku neki klasik, uvijek su to neki ljubavni romani koji uglavnom imaju sličnu ili istu radnju, samo su likovi drugačiji. Slažem se da je ponekad to bolje i lakše za čitati, ali uvijek bi bilo lijepo vratiti se onome što je poticaj svim drugim djelima. Također razumijem da se „mržnja“ prema klasicima javlja i u školama kada smo prisiljeni čitati određeno djelo te je to možda i jedini razlog zašto se ne uživa u čitanju. Uvijek je nešto teže raditi kada se mora za razliku od onda kada se želi.
- Što misliš o nepisanom pravilu da svi pisci moraju neprestano čitati kako bi unaprijedili svoje umijeće? Kakvo je tvoje iskustvo?
Mislim da čitanje pridonosi unaprjeđenju pisanja, ali to može biti i nesvjesno. Mislim da čak i ne treba nužno čitati poeziju (ili neki drugi književni rod) da bi znali pisati poeziju. Moje je iskustvo upravo takvo. Nisam navikla čitati poeziju i uvijek radije izaberem neku vrstu proze te bih rekla da nemam neke uzore za koje sam svjesna i da sam na temelju njih razvila način na koji pišem, možda se sve nekako nesvjesno podvuklo u mislima. Mislim da nas čitanje obogaćuje bilo to svjesno ili nesvjesno.
- U čemu se sastoji tvoje umijeće pisanja?
Moje se umijeće pisanja sastoji u iskustvima koja me inspiriraju, od osoba koje su mi značile i znače i koje su mene oblikovale. Nemam nekakvu strukturu prilikom pisanja, sve se poklopi kako osjećam da bi trebalo.
- Što očekuješ od studija informatologije i hrvatskog jezika i književnosti?
Očekujem uz puno učenja, puno i druženja, lijepih iskustava te puno toga naučenog i korisnog kako bih uživala i radila nešto što volim i što me zanima.
Volim prikaz nečega onakvim kakvo je i sirov prikaz likova i njihovog unutarnjeg svijeta i života.
- Koje te područje književnosti najviše privlači u okviru studija?
Ono što me najviše privlači iz književnosti je realizam. Volim prikaz nečega onakvim kakvo je i sirov prikaz likova i njihovog unutarnjeg svijeta i života.
- Gdje se vidiš nakon studija? Kakvi su tvoji planovi za budućnost i pisanje?
Nakon studija voljela bih biti okružena knjigama i raditi u knjižnici. Željela bih se i dalje baviti pisanjem, možda malo intenzivnije nego trenutno te bih htjela pokušati pisati drugačije, pokušati nešto novo, nove teme, nova iskustva. Voljela bih i objaviti pjesme ili zbirku pjesama, ali to nekako uvijek ostaje na riječima „Možda budem jednog dana…“, „Zamisli da…“
Ako bih ikada objavila nekakvu zbirku pjesama naslov bi bio Osjećaš li što i ja?
- Spomenula si kako bi jednog dana željela objaviti zbirku poezije. Otkrij nam značenje potencijalnog naslova.
Uvijek mi je bilo teško izreći što točno osjećam te sam često kada sam pisala, pomislila osjeća li netko isto što i ja pa je to u početku bilo stalno pitanje. Na neki me način to pitanje uvijek tješilo pa sam tako zaključila da, ako bih ikada objavila nekakvu zbirku pjesama, naslov bi bio Osjećaš li što i ja?
- Kako se nosiš sa studenskim izazovima tijekom ispitnih rokova? Imaš li neki savjet za kolege/ice?
Rekla bih da je samo bitno ne paničariti i organizirati se na vrijeme, ali ja se grozno nosim sa stresom pa bih rekla da je prije meni potreban neki savjet za izazove tijekom ispitnih rokova.
- Dosta o književnosti. Prijeđimo na druge oblike umjetnosti. Pjesnici obično crpe stvaralačku žar iz različitih oblika filmske, glazbene i likovne umjetnosti. Gdje pronalaziš svoju inspiraciju?
Inspiraciju pronalazim u svemu; filmovima, glazbi, raznim slikama, fotografijama i slično. Što god da me u trenutku privuče i moju pozornost. Neke riječi, pogledi, geste, zapravo nekada potpuno neizvjesno i za mene. Neki filmovi kojima se rado vraćam i za koje bih rekla možda da su mi pružili neku inspiraciju su Zovi me svojim imenom, Ana Karenjina, Okajanje i film koji me nedavno oduševio je Moonlight. Što se tiče glazbe rekla bih da volim slušati sve, ali najviše strano, a najčešće od stranog se zadržavam na žanru popa, alternativnog rocka i indie. Volim poslušati bend Nothing but thieves, Sufjana Stevensa, Night Traveler i Man-Made Sunshine, a od naših stalno bih mogla slušati Tošu Proeskog.
Nekada mi i obične, uobičajene, svakodnevne riječi u trenutku mogu zazvučati „poetično“…
- Koje su najčešće tematske preokupacije i motivi tvoje poezije?
Najčešće se kroz pjesme koje pišem provlače neka osobna iskustva i nostalgija, kroz to se uvijek nalazi neka tuga i težina.
- Prema stihovima koje si nam otkrila, može se zaključiti kako se teme dotiču tvog osobnog života. Djeluje li ti ponekad dijeljenje svog unutarnjeg svijeta i senzibilnosti s čitateljima pomalo zastrašujuće?
Je, pomalo je zastrašujuće nekome pokazati kroz što si prošao i što te muči, ali uvijek mi je neka motivacija i olakšanje kada mi sestra i bliski prijatelji kažu da je to što sam napisala dobro, a uz to i je i meni lakše kada ne moram izreći nešto, već samo dati da se pročita.
- U razgovoru si spomenula da gotovo nikad ne zapisuješ pjesme na papir. Koliko često pišeš i kako izgleda tvoj proces pisanja?
Uglavnom sve što mi padne na pamet zapišem na mobitel u bilješke ili na laptop u word. Pišem u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu kada mi nešto padne na pamet. Ako mi nečije riječi zvuče kao da njima mogu prenijeti svoje iskustvo, zapišem ih. Nekada mi i obične, uobičajene, svakodnevne riječi u trenutku mogu zazvučati „poetično“ pa počnem pisati i nastane nešto od toga, nekada ispadne dobro, nekada i ne baš, ali uglavnom tako funkcioniram i uvijek mi je tako najbolje odgovaralo. Naravno, zna se i dogoditi da prođe nekoliko tjedana, a da ništa ne napišem ili kroz to vrijeme želim, ali ne mogu naći najbolji način na koji želim nešto reći.
- Antun Branko Šimić rekao je kako su pjesnici čuđenje u svijetu. Što je za tebe svrha poetskog stvaranja?
Za mene je bit da meni bude lakše, da se bolje osjećam, ali i da druge bolje razumijem i oni mene. Poistovjećivanje, razumijevanje te olakšanje onome koji piše, i ako uspije čitatelju prenijeti te osjećaje, za mene je svrha poetskog stvaranja. Osobna povezanost i pronalaženje, koje može osjetiti i čitatelj.
- Završna riječ – ili tvoj omiljeni stih.
Najviše se želim zahvaliti sestri koja je veliki dio vremena jedina znala da ponovno pišem pjesme i koja je sve i jednu pročitala i pohvalila kada možda i neke nisu bile dobre. 🙂
Da li znaš da mjesec stalno mijenja kuću
i gradi na snovima dom.
Jer znaš da svaka kuća ima neku tajnu,
tajnu što putuje s njom.
-Detour, Mjesec
