Nedavna događanja

16. travnja 2024.
Tribina EstLaba-a: Što je to – Postmarksističko stanje, ili… Čemu teorija?

Estetički Laboratorij ffos-a (svima nam znani EstLab) obilježio je tri godine stalnih aktivnosti i akcija, po pitanjima knjige, filma, glazbe i… filozofije. I to, u svom duhu, na najbolji mogući način! Jubilejno, 50.događanje upriličeno je u utorak, 16. Travnja 2024., u dobrano popunjenoj 39-ici ffos-a. Ugostili smo »postmarksističko stanje«. Iz Zagreba su nam pristigli autor istoimene knjige – inače, naš, »osječki student« – Zvonimir Glavaš, te poznati književni teoretičar i povjesničar Tomislav Brlek. U razgovoru s piscem ovih redaka raspravljalo se o mnogo tema vezanih uz teoriju književnosti, političku teoriju, a sve u kontekstu već više od četvrt stoljeća prisutnog toposa humanistike – postmarksizma.

Najprije, postavilo se pitanje o tomu što danas znači tzv. »teorija« (Why Theory?), nakon deklarativno naviještenog tzv. »kraja filozofije«. Teorija – kako u književnom tako i u političkom smislu – odgovara na mnoga neuralgična pitanja koja još uvijek živom održavaju samu »stvar mišljenja« (Heidegger). Nakon inicijalnog »pojavljivanja« u klasičnoj Laclau-Mouffe uknjižbi naslova Hegemonija i socijalistička strategija (1985.), postmarksizam se etablirao kao kulturološki fenomen preko dvaju knjiga Stuarta Sima (1998/2000).

Tomislav Brlek objasnio nam je mnoge veze koje postoje između raznih post-izama. Naime, i post-modernizam, kao i post-strukturalizam dijelom su teorijske legacije na koju se pozivaju nominalni »postmarksisti«. Sam, pak, autor knjige Postmarksističko stanje, Zvonimir Glavaš izložio nam je motivaciju za njezino pisanje (a ista studija predstavlja uknjižbu njegove disertacije). U razgovoru trojice sugovornika, tako, kristalizirali su se primjeri nekih najvažnijih književno-političkih teorija, ponajprije, najvažnijih francuskih filozofa druge polovice 20. stoljeća.

Razgovaralo se o Jacquesu Rancièreu i njegovoj sintagmi »zoon politikona kao književne životinje«; tematizirana je i Deleuze-Guattarijeva čuvena knjiga o Kafki i manjinskoj književnosti, dok je svojevrsni »crescendo« cijele rasprave bilo provokativno Derridaovo djelo Sablasti Marxa (1993.). Ova je knjiga – nekovrsno heretička prema marksističkoj ortodoksiji – cijelu problematiku »postmarksizma« interpretativno iznijela na razinu najviših dosega tzv. »dekonstrukcije«. Derridaova ideja pravednosti kao jedine ljudske kategorije koja se ne može dekonstruirati, duboko je nadahnuta duhom/sablasti Marxova mišljenja. Uostalom, kao i glazba banda GANG OF FOUR koja je plesno-pametno uokvirila cijelo ovo događanje! mk

19. ožujka 2024.
EstLab razgovor: Pisac i znanstvenik – autoetnografski pejzaži Kristiana Novaka

„Pišem da preživim“, rekao nam je u utorak, 19.3.2024. u dobro napunjenoj Svečanoj dvorani FFOS-a Kristian Novak u svom karakterističnom stilu, otvoreno i bez susprezanja ogolivši za njega, a i mnoge druge mučni proces pisanja.  Ovaj recept za život, kako bismo ga mogli okarakterizirati, proteže se u Kristianovom spisateljskom i znanstvenom putanjom koja se, ispostavilo se, puno puta isprepleće, baš kao i „pletenice“ naracije u njegovim romanima, kako ih je opisao njegov urednik u izdavačkoj kući Ocean More, Kruno Lokotar. Pokazalo se da je uloga „piši-briši“ ploče ključna za njegovu, dakle, egzistenciju jer put k jednoj zaokruženoj priči ima puno mogućih staza i vraćanje na određenu riječ ili scenu pokazuje se isto toliko bitnim kao i kretanje naprijed. Fascinantan je bio i trenutak, nekih pet minuta nakon pitanja iz publike, postavljeno od strane jedne mlade autorice u nastajanju, u kojemu shvatite da je Kristian uspio gotovo fascinantnom preciznošću opisati postupak stvaranja književnog lika ili opisivanja nekog događaja ključnog za razvoj radnje romana. Vidjelo se u tim trenucima da je on i vrstan predavač i zabavljač jer je neusiljenim autoironičnim humorom pokazao na djelu ono u čemu je, kako kaže, najjači – samorefleksivno prvo lice kojim ogoljuje, gotovo do neugode, svoje likove i njihove postupke. Vraćao se u više navrata upravo tim trenucima kada jedna opsesivna ideja dobiva oblik i kako oblik utječe na konačni sadržaj. Uspio je prenijeti i važnost i težinu autorove odluke o načinu na koji njegovi likovi progovaraju sa stranica knjiga i kolika je važnost jezika kojima progovaraju. Pokazalo se kako je namjerna bila njegova odluka da karakterizaciju likova ne postiže samo opisom njihovih djela već i kroz prikaz njihova govora, odabirom formata teksta ili samog jezičnog varijeteta, trajnog sukoba standarda i međimurskog dijalekta. Upravo su nijanse u odabiru jezika refleksija sjecišta Kristianovih područja djelovanja, kako ih on sam naziva, ona pisca i jezikoslovca, područja koja se susreću u metodi autoetnografije, dubokog proznog poniranja u pejzaže Međimurja i njegovih ljudi. Uvedeni u razgovor blagim glasom Tete Lize i tradicionalnom pjesmom „Međimurje, kak si lepo zeleno“ trebali smo razriješiti tu dvojakost osjećaja koju ovaj prekrasni dio Hrvatske izaziva, toliko blizu osjećaju sevdaha, kako ga ja shvaćam. Saudade, morna, taj istovremeni osjećaj tuge i sreće kao da je osnovna karakteristika međimurske tradicije i kulture življenja, no u očitom je sukobu s tamom s kojom se bore likovi u Novakovom romanu Črna mati zemla, možda i „najmeđimurskijem“ od svih njegovih djela. Kristian naglašava, međutim, kako su se Međimurci danas udaljili od tradicionalne glazbe i da se na svadbama tamo slušaju ipak malo suvremeniji Pejaković i Stavros. Zaključili smo isto tako da postoji i pomak u njegovim književnim motivima, od geografski specifičnih, kao što su suživot s Romima ili švercanje migranata iz Ciganina, ali najljepšeg k mnogo univerzalnijim motivima iz crne kronike u Slučaju vlastite pogibleji koji su se mogli dogoditi i bilo gdje drugdje.

Kristian svoju opsesivnost i preciznost naracije pokazuje i u više od 500 stranica dugačkoj disertaciji, Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca. Jezične biografije Dragojle Jarnević, Ljudevita Gaja i Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, u kojoj je iz prepiski članova ilirskog pokreta uspio oslikati jednu manje poznatu sliku o ulozi bilingvalnosti u stvaranju hrvatskog identiteta. Pokazao je kako su ilirci, većinom govornici njemačkog jezika, upravo učenjem hrvatskog jezika pokazivali način na koji jezik može preoblikovati ne samo jezičnu, već i društvenu stvarnost. Osobito je zanimljiv bio njegov prikaz život i rada Dragojle (Karoline) Jarnević koja je bila još jedan primjer žene koja bi u nekom drugom vremenu i društvu bila priznata znanstvenica, no morala je trpjeti konstantno zanemarivanje svog rada kao odgojiteljice i autorice.

Kristian je otkrio i detalj iz svog života koji je odredio još jednu njegovu ulogu, onu urednika jednog književnog djela, po njegovim riječima, možda i najtežu, ali ne zbog autora čija je djela uređivao. On je, naime, njegov nastavnik hrvatskog jezika, Ivan Pranjić, čovjek kojemu možda i može zahvaliti za odluku da se bavi (i) pisanjem književnih djela. Možda najintimniji dio razgovora bio je njegov opis metode kojom je profesor Pranjić poučavao svoje đake da pišu sastavke, nagovarajući ih da pišu na svom, međimurskom jeziku kako bi izrazili ono o čemu razmišljaju i što osjećaju. Moglo se u toj minijaturi iz Kristianova djetinjstva, ali i u njegovu glasu, osjetiti sva blagost i upornost kojom jedan nastavnik osjeća važnost jezika, sigurnost koju poznate riječi pružaju kada ih se napiše i gleda na papiru. Moglo bi se reći i da je taj fragment iz prošlosti našao svoju zrcalnu sliku u sinergiji učitelja-pisca  i učenika-urednika, par desetljeća kasnije, ali je isto tako možda i slika Kristiana Novaka kao pisca i znanstvenika, opsesivnog tragača za istinom koja oslobađa.

Tanja Gradečak

23. siječnja 2024.
EstLab tribina: „Hrvatske književnice novog naraštaja“ – gošće Julijana Adamović i Ivana Šojat

Tribina „Hrvatske književnice novog naraštaja“ u organizaciji Estetičkog laboratorija Filozofskog fakulteta Osijek, održala se 23. siječnja 2024. godine u 18 sati u sobi 54 na Filozofskom fakultetu Osijek. Tema tribine „Hrvatske književnice novog naraštaja“ dio je projekta Poezija u sjeni(ci) čiji je primarni cilj usmjeren na upoznavanje s književnim i pjesničkim stvaralaštvom s popratnim poticajima za samostalne književne izričaje studenata. Sjećanja i iskustva ono su što hrvatske književnice nude kao emancipatorski put ili pak kao podsjetnik na općedruštvenu senzibilizaciju. Hrvatske književnice novog naraštaja koje slijede takve spisateljske puteve, a koje su inspirirale samu tribinu i njezin tematski krug, nagrađivane su spisateljice Ivana Šojat i Julijana Adamović. Ivana Šojat je prevoditeljica i književnica bogatog opusa koji pobliže obuhvaća poeziju, eseje, kratke priče, novele i romane, od kojih se ponajviše ističe višestruko nagrađivani roman Unterstadt koji je dobio i svoje također nagrađivano dramsko uprizorenje u HNK-u Osijek, dok je najistaknutije djelo spisateljice Julijane Adamović, također višestruko nagrađivano, zbirka priča Kako su nas ukrali Ciganima. Vlastitu naobrazbu i afinitete spisateljica Adamović uobličuje i objavljivanjem književnih djela za djecu. Iako su Ivana Šojat i Julijana Adamović etablirane i nagrađivane književnice čiji rad i djelovanje ne treba posebno predstavljati, smatramo da će gostovanjem u EstLab-u ponajprije svojim iskustvima i sjećanjima iz neke druge perspektive prikazati vlastiti rad i angažman te ujedno prisutnima možda otvoriti i brojna do sada zatvorena pitanja. Razgovor s književnicama vodile su EstLaborantice Lucija Leventić i Martina Ivanović.

9. siječnja 2024.
EstLab tribina “Umjetnost i aktivizam” – gost Kornel Šeper i članovi udruge Slama – Šimun Padovan, Hrvoje Dešić i Marko Pernarčić

U skladu s izvornom idejom EstLab-a, onoj o obrazovno-odgojnoj ulozi umjetnosti, poveo se ovog utorka, 9.1.20204, u sobi 39 prvi ovogodišnji razgovor s ljudima koji odskaču i iskaču iz gomile, i koje volimo isticati jer oni to sami vrlo rijetko rade. Predstavljen je zagrebački Klub Močvara i s njim povezni URK (Udruženje za razvoj kulture) kao jedinstvena pojava na hrvatskoj umjetničkoj sceni, još od 90-ih godina prošlog stoljeća. O Močvari i URK-u razgovarala je članica EstLab-a, Tanja Gradečak,  s jednim od njihovih idejnih pokretača, Kornelom Šeperom, a refleksije događanja u i oko Močvare i URK-a mogle su se naći i u priči oko Slamanja i osječke udruge Slama koje su predstavili Šimun Padovan, Hrvoje Dešić i Marko Pernarčić (Hrvoje i Marko su, usput, naši alumni, tako da se FFOS ima doista čime ponositi:).

Pokazalo se da su početci priče oko Močvare ili Slamanja vezani uz potrebu da se pobjegne od učmalosti svakodnevice i okruženja koje vrlo često sputava zadanim obrascima ponašanja i ponude zabave za koju su mladi, a i oni malo manje mladi, u stalnoj potrazi. Kornel je upravo iz potrebe da čuje i stvara nešto drugačije od kulturne ponude kasnih 1980ih i ranih 1990ih  počeo tako što je u mjesnoj zajednici počeo puštati glazbu koju se nije moglo naći  na tadašnjem radiju ili u zagrebačkim klubovima. Uključio se zatim u rad avangardnih umjetnika okupljenih oko Kugle glumišta i, okupljajući i sam prijatelje i poznanike sličnih uvjerenja u Udruženje za razvoj kulture, prolazi put od skvotiranja u Kuglani i avantura na livadi Ponikve do borbe za prostor u nekadašnjem pogonu Jedinstvo gdje je Močvara i sada u očekivanju proslave 25 godina postojanja. Vrlo često su aktivnosti Močvare i još jednog Kornelovog projekta, Zlih bubnjara, bile vezane uz prosvjedne akcije kojima su pomagali različitim udrugama civilnog društva da promoviraju ideje aktivnog sudjelovanja građana i mladih u odlukama koji utječu na njihove živote. Usprkos tome, Kornel se ne deklarira niti kao umjetnik, iako već godinama svira u bendu Šumski, a niti kao aktivist, iako se ono što radi u udruženju i klubu u retrospektivi može nazvati prototipnim aktivizmom. Stvar je u tome da sve ideje i događaji vezani uz njega i njegove suradnike upravo organski proizlaze iz potrebe da se djeluje, bez nekog posebnog masterplana ili ambicije, pa je tako i priča oko financiranja udruženja i kluba putem projekata neumitno povezana s onim što društvo u Močvari naziva „administrativnim nasiljem“ jer tjera ljude da se ukalupljuju u određene okvire i energiju koja se može uložiti u organizaciju koncerata i izložbi ili izdavanja albuma i knjiga troši na papirologiju.

Priča o Močvari najbolji je primjer kako je za ovakve pothvate vrlo često potreban jedan entuzijastičan i kreativan pojedinac, ali i da bi bez zajednice ljudi koji taj entuzijazam dijele i šire dalje mnogi pothvati propali ili ne bi ni započeli. Primjer za to bili su i sugovornici iz Udruge Slama iz Osijeka, Šimun, Hrvoje i Marko Pernarčić, glazbenici okupljeni oko bendova Harvo Jay i Čuvarkuća i Slamanja,  koji su umjetnost, likovnu i glazbenu, isprepleli na mnoštvo različitih i začudnih načina kojima pokazuju kako je onaj odozdolni pokret, od službenih institucija često neprepoznata potreba da se bude drugi i drugačiji uvijek negdje u pozadini i povremeno eruptira prekrasnim vulkanima kreativnosti. Borba za fizički prostor u kojemu bi se okupljali ljudi željni umjetničkih događanja, potreba da se održi kontinuitet, ono što je Šimun istaknuo kao najvažnije kada su u pitanju alternativni i tzv. underground pothvati. To je taj odgojni aspekt na koji smo se više puta nadovezivali jer smo zaključili da je prilika da se mladima pokaže da postoji drugačija glazba i drugačija umjetnost od onoga čemu su izloženi od strane algoritama na YouTubeu i Spotifyu jedini način da se spriječi nasilje kiča i komercijalizacije umjetnosti koja je posvemašnji trend kojemu smo izloženi gotovo svakodnevno. Ključna je pri tome Hrvojeva izjava da on stvara glazbu za sebe, a ne za potrebe softwarea koji iščitava melodije i ritmove koji će privući najviše slušatelja i koji bi potencijalno mogli zaraditi najviše novca. Razgovor se nadovezao i na ulogu umjetne inteligencije u stvaranju umjetničkih djela, i kako je zaključio Marko, on u tome ne vidi neku opasnost, to je činjenica, a činjenica je i da je umjetnost vrlo često u okvirima Aristotelove mimetičke teorije oponašanja stvarnosti i drugoga.

Pokazalo se da su Kornel, Šimun, Hrvoje i Marko, vođeni estetikom drugačijeg, začudnog, vrlo često i apsurdnog, možda upravo zato što je ružno i drugačije, prema Umbertu Eccu, zapravo i zanimljivije, napravili od svojih udruga izvore aktivizma kao opozicije društvenom i umjetničkom mainstreamu. Močvara i URK bili su, i još uvijek jesu, svojevrsni inkubator na čijoj su se pozornici predstavljali ili pekli zanat brojni domaći i svjetski umjetnici različitih profila, a Slama i Slamanje u gotovo intimnoj, skvoterskoj atmosferi osječke Tvrđe isijavaju svoju specifičnu kreativnu energiju. Baš kao što Močvara već godinama ucrtava Zagreb na međunarodnu mapu alternativne i subverzivne kulture, informirajući i obrazujući desetke tisuća posjetitelja, tako je Slama mjesto gdje se energija mladih usmjerava u čistu pozitivu, pozivajući nas da pogledamo onu ljepšu stranu svijeta u kojem živimo.

12. prosinca 2023.
Mudrost poraza, ludost pobjede – s Miljenkom Jergovićem o nogometu, pisanju i… filozofiji

U čemu je bit globalno popularne sportske igre kojoj je ime – NOGOMET? Zašto se poradi nogometa vode ratovi, kako oni imaginarno-ideološki, tako i oni stvarni? Na koncu, u čemu je smisao same pojavnosti ovoga sporta u našim životima ovdje, toliko izloženima svekolikim idejnim i inim manipulacijama i zlouporabama mase vjernih abonenata, tzv. »navijača«?

Odgovore na ova pitanja potražili smo u razgovoru s Miljenkom Jergovićem. Kome to još, možebitno, na ovim prostorima i nije već sasvim poznato, Jergović je jedan od intelektualnih korifeja bosanske i hrvatske pripovijedne književnosti. Kako sam sebe opisuje, primjerice, u navlastitu romanu, radi se o »nacionalnom izopćeniku balzakovski opsežnog opusa, koji po Zagrebu glumi vlastitu sjenu i pretvara se da ga nema«… (Herkul, Fraktura, ZGB, 2019., str. 152).

Odgovore, pak, na gore postavljena pitanja pokušali smo nekako improvizirati u EstLab-razgovoru potpisnika ovih redaka upravo s dotičnim piscem, dosada jednim od najeminentnijih gostiju na Književnoj tribini FFOS-a. Godinu dana nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, o još jednom u nizu »povijesnih uspjeha« sankrosanktne ideje Vatrenih, dakle, vodio se razgovor o nogometu, a povodom ove godine objavljene knjige, svojevrsnog Jergovićeva »intimnog dnevnika« s naslovom Mudrost poraza, ludost pobjede (Fraktura & 24 sata, ZGB). Iz tog se razgovora, međutim, moglo saznati i mnogo više. Primjerice i to da bit popularnog sporta Jergović vidi u »duhu same igre«. Također i to da je za gledanje nogometne utakmice potrebna stanovita »samoća«. Radi se o gotovo o kontemplativno metafizičkom ritualu, svojevrsnoj »epistemologiji« naoko svima poznatog fenomena. Konačno, došli smo i do odgovora zašto je »sama bit« nogometa – nizom akcidentalnosti i kontingencija – došla do iskaza povodom samoga finala Svjetskog nogometnog prvenstava u Kataru, 18.  prosinca 2023.!? Jer, prema mišljenju obojice sugovornika, doček nogometne reprezentacije Hrvatske, svima »svetih Vatrenih« i smisao nogometne igre – nemaju ničeg zajedničkog! Zašto? Pa upravo zato što se bît nogometa izvodi iz »duha same igre«, dok se na glavnom zagrebačkom trgu dešavao karneval isforsirane nacionalne egzaltacije.

I dobro je da je tomu tako. Jer… kao što se bît filozofije može izvesti iz poezije, te kao što je Nietzsche rođenje tragedije vidio u duhu glazbe, tako se i nogomet može iščitati »u duhu igre«, nikako smisla života samà (kako je čest slučaj u Hrvatskoj).

Gotovo tri desetljeća od kultnog Sarajevskog Marlbora (1994.) Jergović se, volens-nolens, etablirao kao jedan od najutjecajnijih pisaca svog naraštaja. Po opusu, neprijeporno… Ali i po raritetnom umijeću pripovijedanja. Upravo je to »umijeće pripovijedanja« lucidno razotkrio pred brojnim auditorijem, 12. prosinca, u dvorani 39 FFOS-a.  Je li odgovoreno na sva gore postavljena pitanja? Naravno, NE. Ali imali smo priliku družiti se s jednom jednom od najznačajnijih, najprevođenijih i romaneskno-pripovijedački-esejistički najpozvanijih osoba na polju književnosti u bliskim nam geografskim koordinatama. Vrijedilo je…

mk

EstLab tribina “Kao da je bilo nekad“ – gost Dušan Vesić
7. studenog 2023.

U utorak 7. studenog 2023., članovi i prijatelji EstLab-a imali su priliku razgovarati o temi koja rijetko zakaže u tome da izazove osobitu zanimaciju kod ljubitelja glazbe, uzimajući u obzir njen besprimjereni umjetnički, sentimentalni i epohalni značaj. Za neke prisutne u publici i na pozornici — mahom one zrelije među nama — ona predstavlja ništa manje nego presudnu kulturnu struju kojoj je naprosto bilo suđeno da se rodi i oblikuje na ovim prostorima — upravo onu struju u kojoj su se svojevremeno i sami pronašli — dok u drugima (onima koji nikada nisu imali priliku kolosalnim koncertima i nastupima u podrumu Fakulteta svjedočiti iz prve ruke), ne može ne pobuditi dojam duboke povijesne i stvaralačke fascinacije.

Riječ je naravno o glazbi ,,Novog vala”; rocka i YU-punka na ovim prostorima, to jest fenomenu o kojemu je malo tko sposobniji govoriti od Dušana Vesića, jednog od najistaknutijih rock-kritičara i učestalog suputnika jugoslavenskih glazbenika, dakle prije svega čovjeka koji se — kako i naslov njegove knjige ,,Zamisli život” sugerira — kroz čitavu tu priču prožimao onako kako je to nekima danas možda nezamislivo, uistinu: ,,kao da je bila nekad”. Istina: »Sve je to proizašlo iz ,,Buldožera” na ovaj ili onaj način«, no evidentno je da ,,Haustor” i ,,Prljavo kazalište” mogu navesti na pjesmu i one koji su sada dobi kao i njihova originalna publika, čime se malo koji svjetski izvođač može pohvaliti. Rijetko koja stvaralačka struja, naime, a kamoli ,,val” iznjedri toliko bogatstvo izražaja u glazbi jedne generacije, stoga je stvarati usporedbe po današnjim mjerilima sasvim neumjesno. Tko je najbolji? Najznačajniji? ,,Azra” ili ,,Valjak”? A što je s ,,Pankrtima”? ,,Parafima”… ,,Termitima”? Tko je imao veći koncert ili prodao više karata? Tko je svirao u podrumu, a tko u areni? Je li ,,Sunčana strana ulice” uspješnija negoli ,,S’ vetrom uz lice?”

Odgovori na ta pitanja u istoj su mjeri nemogući u kojoj su i nevažni. Ono što je bitno, međutim, jest prepoznati iz kojih je razloga to stvaralačko razdoblje bujalo kreativnošću do mjere do koje je, koji su bili uvjeti njegovog nastanka i zašto je upravo ono postalo izvorom najiskrenije nostalgije među onima koji su mu bili suvremenici. Naime, činjenica je da — barem na ovim prostorima — poslije ,,Novog vala” naprosto nije osnovan stvaralački pokret koji bi parirao svestranom vizionarstvu osamdesetih godina, no ono od čega barem još uvijek nismo odustali jest postavljanje pitanja: ,,može li ga ipak biti?”

ab

In memoriam – Gianni Vattimo (1936-2023)

Gianni VATTIMO (1936.-2023.) dijelom je one legacije povijesti filozofije 20. (ali i 21.) stoljeća, koju običavamo nazivati – postmoderna. Ipak, to je prejednostavno. Možda, čak, i pogrešno.

Jer, ovaj vrijedni njemački filozofski stipendist i učenik, svoje ključno djelo La fine della modernità (Kraj moderne,1985.) posvečuje 20.-stoljetnoj hermeneutici. Dakle, primarni su mu sugovornici u ovoj knjizi Hans-Georg Gadamer, Martin Heidegger, ali i duhovnom im baštinom prethodeći, Friedrich Nietzsche.

»Misli koje će promijeniti svijet dolaze na golubinjim nogama«. Što nam kazuje ovaj navod iz Tako je govorio Zaratustra? Zapravo… sve! (Barem što se tiče Pier Alda Rovattia i, najodlučnije, Vattima, kao dvojice rodonačelnika tzv. »slabe misli« (Il pensiero debole). Što je to takozvano »slabo mišljenje«? To je, ustvari, Vattimov odgovor na cijelu (»jaku«!) povijest zapadne filozofije subjektivnosti, tj. na sklop što ga čini onto-teo-kozmo-antropologija. Dakle, metafizika.

Heidegger mu pritom ostaje glavnim orijentirom. Naime, u jednoj ideji najslavnijeg 20.-stoljetnog njemačkog barda tzv. hermeneutike fakticiteta – točnije u spisu Identität und Differenz (1957.) – nalazimo i na termin Verwindung. Isti može značiti pregorijevanje, prebolijevanje, ili, pak, ozdravljenje od bolesti. Ovdje se krije namisao jednog drugog, drukčijeg započinjanja (der andere Anfang). A što nam je danas aktualnije (opet) za nas, potrebite »stvari mišljenja«? Jer… u ideji »novog započinjanja« krije se i ono što je već Nietzsche detektirao kao mogućnost »aktivnog nihilizma«, pa onda i potrebitost nadolaska Nadčovjeka. Ovaj će, pak, shvaćanjem zbilje kao navlastito umjetničko-estetičke egzistencije, svojevrsnim otporom i vitalitetom »bivanja« odmijeniti »jaku«, najčešće i nasilnu apsolutizaciju bitka. Isti je, pak, danas (nažalost još uvijek!), osnovom korporacijskog kapitalizma i tehnosfere. Korporacija tako preostaje nad-društvenim i nad-državnim apsolutom »kraja povijesti«. Sve se to, pak nadaje nasljeđem filozofije Duha, Uma, Apsoluta, konačno, Ideje kao najviše definicije tog Apsoluta u Hegelovoj Znanosti logike. A ta nas je, pak, logika i dovela do stalno se perpetuirajuće realne ontologije pokoravanja robnim kumirima i »dobrovoljnom ropstvu«, te »psihotehnikama kontrole želje« (Ž. Paić, Doba oligarhije).

VATTIMO, zasigurno nije tako zamišljao svoje Transparentno društvo. (Uostalom u nazivu istoimenog teksta eponimne knjige stoji upitnik /?/). Gdje on pronalazi nadu u bezdanim ponorima društva »poopćene komunikacije«? Nigdje drugdje doli u svojevrsnom prizivanju hermeneutičkog pogleda na povijest, u kojem se putem »iskrivljujuće«, ili »paraboličke« (Žižek) perspektive, vidi šansa za afirmaciju onog Drugog i Drukčijeg. Ono »slabo« u Vattimovoj sintagmi za »mišljenje«, zapravo je jak otpor dominantnoj apsolutizaciji europocentrične suvremenosti (ali i suverenosti). Drugim riječima, to je snaga lokalnog, dijalektalnog, vernakularnog, koje zahtijeva (ne samo medijski) prostor – postAjanja.

Ovdje se Vattimo suprotstavlja sveprožimajućoj »historičarskoj pripovijesti«, slično kao i W. Benjamin u svojim čuvenim Povijesno-filozofijskim tezama, zazivajući navlastitu inačicu Marxova »historijskog materijalizma« (!?). Ipak, rekao bih, Vattimo je puno bliži Gillesu Deleuzeu i njegovoj inauguraciji filozofije kao »stvaralačke konstrukcije postAjanja«. Kako ozbiljiti drukčiji svijet? Iz kaosa, ili, pak kaozmosa, možda imanancijom života– kao bi predložio, po Foucaultu, najvažniji filozof za nadolazeće 21. stoljeće, Deleuze?

Gianni Vattimo svoj je projekt usmjerio na ideju jedne plemenitije, ljudskije, a ne tek (puko) »slabije« (post)Moderne. Njegova slaba misao čini se to jačom u ovim post-povijesnim vremenima. Nasuprot legaciji klasične Moderne. Naime, unatoč apsolutnim joj projektima i… katastrofalnim ishodima tzv. »napretka«.

mk 

Postoji li Kritika u Hr-filmu?
17. listopada 2023.

U utorak 17. listopada 2023., članovi i pobornici EstLab-a, bili su suočeni s prospektom kritičkog mišljenja u i o hrvatskom filmu te – time što pojam suvremenog hrvatskog filma jamačno postoji – pitanjem postoji li također nešto aproksimativno ozbiljnoj, beskompromisnoj filmskoj kritici u okviru domaće filmske (takoreći) industrije. Stoga, kao izvor uvida o gore navedenoj problematici, na pozornici Male vijećnice Filozofskog fakulteta u Osijeku, ulogu gosta besprijekorno je odigrao istaknuti hrvatski sineast, književnik te kritičar književnosti i filma Damir Radić, osvrnuvši se na antologijska djela (kao i umjetničke promašaje) najvećih redatelja koji su obilježili kinematografiju u demokratskoj nam Hrvatskoj. Istina, činjenica je kako upravo ratna tematika (premda različitih razina eksplicitnosti) često dominira kao tobože neizostavan estetski element domaće kinematografije, međutim, iz toga ni u kom smislu ne slijedi kako je ona načelno inficirana nacionalističkim sentimentom ili vjerskim fundamentalizmom kao što je to slučaj u angažmanu većine reakcionarnih struja državnih medija, a niti da zbog toga zdrava kritika izostaje, već naprotiv, postaje jača. Dapače, ukoliko se tek spomene opus glumaca i redatelja kao što su »samizdatni« Ljubomir Kerekeš ili, pak, visokobudžetni i tek naoko kritički,  Vinko Brešan, teško je pronaći svetu kravu hrvatske državotvorne mitologije ili buržujskog morala koja je odoljela ekranizaciji, što najbolje očituju Schmidtov univerzalno uvaženi Ljudožder vegetarijanac, te naravno Agape i Metastaze; ratna drama Devića i Jurića Crnci, kao i Matanićeva, prema Karakašu ekranizirana Kino Lika.

Doduše, u lapsusima hrvatskog filma – a od kojih većina nije vrijedna spomena – nije teško pronaći himerična otkrivenja koja svega potvrđuju dane ideološke konstelacije, no najopasniji je oblik konformizma  – ne onaj koji se poltronski overtno identificira s reakcionarnim mnijenjem – nego upravo onaj koji obfuscira transgresivnu poziciju, uspješno hineći moment subverzije. Međutim, baštineći provokativnost zagrebačkog Filmskog Autorskog Studije, ali i tradiciju srpskog »Crnog talasa«, domaća se kinematografija (kao i filmska kritika) jamačno istaknula u regiji – predstavljajući možda najviše kulturne dosege neovisne Hrvatske. No, ista – no u usporedbi s, na primjer, bogatstvom produkcije i filmskog izričaja nordijskih zemalja – ni do danas nije bila kadra iznjedriti značajnu autohtonu formu izvan normativnih okvira kulturne industrije. Pritom imamo u vidu, recimo, dansku  Dogme 95. Sve to poziva – a što bi se moglo uzeti kao zaključak ove poprilično polemičke rasprave – na daljnje iznošenje nemilosrdne filmske kritike.

ab

6. lipnja 2023.
Postscriptum uz Društva kontrole Gillesa Deleuzea

24. svibnja 2023.
EstLab tribina: Mediji i tehnologija: kraj društva ili kraj medija? – gost izv. prof. dr. sc. Mario Hibert

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/coejYmZV98w

U srijedu, 24. svibnja 2023., u organizaciji sekcije Tehnosfera Estetičkog laboratorija Filozofskog fakulteta i FUZ&JA programa popularizacije znanosti u Maloj svečanoj dvorani Filozofskog fakulteta Osijek održana je EstLab tribina pod naslovom »Mediji i tehnologija«. Pozvani gost bio je Mario Hibert, izvanredni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. U razgovoru su sudjelovali i profesori Filozofskog fakulteta i članovi Estetičkog laboratorija Milijana Mičunović, Boris Badurina, te u svojstvu moderatora, Boris Bosančić.

U uvodnom dijelu tribine dan je osvrt na ubrzan, a u nekim segmentima, i invazivan razvoj informacijsko-komunikacijske tehnologije u posljednjih sedamdeset godina koji je na koncu doveo do neprimjernog upliva digitalnih medija (internetskih portala, društvenih medija i sl.) u sve pore ljudskog života, koji su na taj način postali najmoćniji i najutjecajniji čimbenik u današnjem društvu.

Kako nas je još davno upozorio M. McLuhan, mediji nisu samo komunikacijski posrednici već svi oblici tehnologija, drugačije govoreći, između ova dva pojma potrebno je staviti znak jednakosti. Ovakva vrsta ekvivalencije sugerira kako informacijska i medijska (digitalna) pismenost predstavlja mnogo više od pristupa, analize, evaluacije, stvaranja i distribucije informacija u različitim medijskim oblicima, već da je razumijevanje informacijsko-komunikacijskih tehnologija kao sila novog ekosistema ujedno i proširenje semiotičkog poimanja pismenosti na kognitivnu razinu sposobnosti razumijevanja tehnološkog okruženja. Navodeći ovakav, medijsko-ekološki uvod u razgovor o ,,operativnim sistema naših života”, cilj je naglasiti značaj pomjeranja s instrumentalne paradigme (vještina korištenja medija/tehnologija) na orijentiranje k pitanjima kako živjeti u odnosu sa okruženjem koje namjesto kritičkog mišljenja uspostavlja automatizaciju smisla i značenja. Stoga činjenica kako smo namjesto radikalnog otvorenog društvnog imaginarija dobili imploziju neoliberalne globalizacije, kiber-idealizam zamijenili kiber-cinizmom, svaki razgovor o medijima/tehnologiji danas zapravo ne bi smio biti ništa drugo nego podsjetnik o kolapsu društvenosti nastalom izranjanjem platformskog discipliniranja i algoritamske ekstrakcije podataka, bihevioralnog viška on-life postojanja.

Na tribini je bilo riječi i o pojmovima algoritmizacije i disrupcije odnosno na koji to način svoj posao obavlja ‘nevidljiva algoritamska ruka’ u medijskom prostoru, a isto tako i na koji se način kapitalizam involvirao u cijelu priču. Drugim riječima, diskutiralo se i o tome kako današnji platformski i nadzorni kapitalizam, fokusiran na ekstrakciju podataka i manipuliranje korisničkom pažnjom, utječe na temeljne demokratske norme i institucije.  Govorilo se i o fenomenima usko povezanima s društvenim medijima poput pristranosti prema potvrdnim informacijama i njihovoj ulozi u politici, kao i nezaobilaznoj post-istini kao najgorem produktu opće medijalizacije.

U posljednjem dijelu tribine, raspravljalo se i o tome može li tehnološki razvoj, koji je medijima podario nesagledivu moć, sada je i oduzeti u svjetlu nedavnoga šokantnog razvoja umjetne inteligencije, najaktualnije perjanice tehnološkog razvoja. Naime, trenutna situacija s medijima je takva da oni sve teže izlaze na kraj s negativnim posljedicama vlastitog razvoja podržanog tehnologijom koji se manifestira u rojenju netočnih, pogrešnih i zlonamjernih informacija, post-istina i poluistina i sl. u medijskom prostoru, koje umjetna inteligencija može beskonačno umnožavati, a da ih u isto vrijeme ne može razlučiti kao netočne, pogrešne i zlonamjerne. Može li takva situacija u bližoj ili daljnjoj budućnosti rezultirati jednim od najgorih scenarija – urušavanjem našeg društva – ili pak samih medija – ostaje otvorenim pitanjem.

Boris Bosančić i Mario Hibert

16. svibnja 2023.
EstLab PRIME TIME: Estetika političke satire

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/CXhepam4A1s

Gledate li televiziju? Televiziju? TV? Pa… to vam je ono tamno sučelje što stoji negdje u istaknutom prostoru u obiteljskoj dnevnoj sobi, a ispred kojeg se okupljaju roditelji i ostali ukućani. Kada? Nekad je to bilo oko 20, onda oko 19.30, sada najčešće oko 19 sati. Jer… to vam je »PRIME TIME«… najvažnije doba dana, od pećine do građanskih salona. Jer, ljudi, po naravi, ne »teže prema znanju«, kako bi to rekao stari Aristotel, već »… prema televiziji« (Matko Sorić, Koncepti postmodernističke filozofije, Zadar, 2010). Znam, znam… mladi ljudi vašeg naraštaja rijetko ili nimalo gledaju TV; tu su mobitel, laptop, komp, tablet… Ali, još uvijek (ipak!) znate da ta TV postoji? Ili… Što se događa kada vas nema više na TV-u, pa ostanete tek na platformi YouTube? Nimalo nije šaljivo, pretpostavljam… (Barem mi, »stari prdonje« to naslućujemo.) Drugovi/drugarice mi iz EstLab-a, pa i ja posebično, dugogodišnji smo abonenti PRIME TIMEA. Bornu, Domagoja, Jana znate i vi mnogi mlađi svojomglavommisleći… mi stariji sjećamo se i Zvonka Hrabara (znanog i kao Branko Đapić, legendarni prosvjetitelj s ovih prostora). Negdje 2016. napravili su dotad nezapamćenu »subverziju« u TV eteru Lijepe Naše Dalekovidnice (svima nam predrage HTV). I… trajao je taj »Montirani proces« nekoliko nedjelja… u PRIME TIMEU HR domova! Nemreš bilivit… Dok se Vlasi ne dosete… »isteklo vreme posete« (neprežaljeni Đorđe Balašević autor je stiha, a njemu je Domagoj posvetio najemotivnijih 15 minuta omiljene nam emisije). Uhhh… bilo je tu dobrih stvari na toj N1 TV platformi. Od Bornina pedagoškog nastojanja oko »Ribanja i ribarskog prigovaranja« pa sve do Domagojeva ultimativnog »Utjerivača socijalne pomoći/nekretnine«… pa Jan, glumac najboljih »uloga s leđa«, dok nije postao legendarni kontra-admiral Dobro u Zovici. Uozbiljimo se… hmmm… Što je to »satira«? Od Juvenala preko Erasma… do Alana Forda i Montipajtonovaca, satira… SATIRE! Opet navodim najdražeg politfilozofa: »nema boljeg ishodišta mišljenju od smijeha« (W. Benjamin: Pisac kao proizvođač).¹ EstLabovci ispunjavaju Vaše želje (ma kurim vas… to su tek naše želje!), pozivajući PRIME TIME da progovori ponešto o »Estetici političke satire«.

Prajmtajmovci – najjači kritički mislioci u Hrvata!? Da? Ne? A možda će biti govora i o nekim nam bliskim, balkanskim prostorima? Nikad ne znaš… Uglavnom, dođite 16. 5. u 18 sati u prostor s brojem 39 našeg faksa. Isplati se… Financijski ziher ne, ali jamčimo sokratovsko »kvarenje mladeži«. Garant…

mk

1 Predavanje održano u Institutu za proučavanje fašizma u Parizu 27. travnja 1934., a ovo pišem 27. travnja 2023.!

18. travnja 2023.
“Tranzicija” naša svagdašnja – EstLab razgovor s Hajrudinom Hromadžićem

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/fD0XI6TM48Y

Što je to TRANZICIJA? Iz kojeg razloga o tom fenomenu iz leksike »semi-perifernih« zemalja »našeg« dijela Europe i njezine uljudbene kulture, uopće još ima smisla govoriti? Jer, MI ovdje, u Hrvatskoj, imalo velika (veličanstvena!) postignuća: ulazak u Europsku uniju, priključenje NATO savezu, konačno, ulazak u financijsku eurozonu. No, ipak, još uvijek smo u svojevrsnoj »tranziciji«. Zašto?

Na ova pitanja, ali i na mnoga druga, pokušao je odgovoriti gost Estetičkog Laboratorija na FFOS-u, pročelnik Odsjeka za Kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, Hajrudin Hromadžić, na disclociranoj nam »Agori«, a pred brojnim nam studentima i tek ponekim nam kolego/icom. Kroz razgovor pisca ovih redaka s autorom – a koji je išao u prijateljskom, ali ne zato i manje instruktivnom i provokativnom ozračju – »otvorile su se« mnoge ovdašnje »tabu-teme«. Nakon kratkog uvoda o Hromadžićevom operativnom pojmu »kulture«, na red su došli mnogi ovdje, latentno prešućivani koncepti. A svi su ti prošle godine objavljeni u knjizi naslova LEKSIKON TRANZICIJE (Disput, ZGB, 2022.).

Krenulo se – sretnim alafabetskim okolnostima slučenim! – pojmom ANTIFAŠIZMA. Doista, cijeli je Leksikon unekoliko njime angažirano nošen. Namah se pokazalo da ono što se drži dijelom civilizacijski ustrojenog – na modernim prosvjetiteljskim tekovinama utemeljenog svijeta – i nije ništa posve plauzibilno na prostorima bivše Jugoslavije, pa tako i u »Lijepoj nam Našoj«. HH je sugestivno reaktulizirao legaciju Antifašizma, ali i nasljeđe tzv. TITOIZMA. Tako je autor otkrio da je u svojoj metodološkoj odluci supostavio narečene termine u isti misaoni sklop s onime što se naziva »prosvjetiteljstvo«. A to je nešto za što je još uvijek vrijedi boriti! Pogotovu u ovdašnjoj/im sredini/ama bivše nam države u kojima vlada povijesni revizionizam i latentno – pa i od vladajućih struktura! – poticana fašistoidnost i relikti mračne prošlosti.

U »opuštenijem« ozračju, pak, tematizirani su i neki, duhu vremena bliskiji, termini. Tako se razgovaralo o pojmovima INFLUENCER, SELFIJI, EVENT, a ponajviše se duhovito progovorilo o zanimljivim ideologijsko-medijskim konstruktima poput UHLJEBA. Konačno, sam »vrhunac« ovog »događanja« (a ne »Eventa«!), bio je razgovor o NOGOMETU kao jednom od temeljnih zasada ovdašnje hiper-turbo emotivno egzaltirajuće, te gotovo vjerski shvaćene – Državotvornosti. »Nogomet« je u Hrvata daleko više od igre, svojevrsni sakralni objekt identitifikacije.

Nakon razgovora HH i pisca ovih redaka uslijedio je niz pitanja koja su otkrila veliki interes za knjigu LEKSIKON TRANZICIJE, kao i za autorove stavove. I to o mnogim pitanjima, od religije, branitelja, sve do ideologema – ZAPAD! Bio je ovo još jedan u nizu angažiranih misaonih »događanja« EstLaba. A mi, niže potpisani, uvjerenja smo da je to posljednja linija obrane u zaštiti reliquiae reliquiarum još, tek u tragovima prisutne – HUMANISTIKE. Dixi et salvavi animam meam!

mk

14. ožujka 2023.
Pisac Josip Mlakić u Estetičkom laboratoriju FFOS-a

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/-CXDvy5eg6c

Na Filozofskom fakultetu u Osijeku, 14.3. 2023. godine, u organizaciji Estetičkog laboratorija gostovao je ugledan autor na ovim prostorima, Josip Mlakić. Na početku razgovora, tematiziralo se stanje na hrvatskoj i regionalnoj književnoj sceni. Nakon toga, Mlakić je predstavljen kao vrlo ambiciozan pisac (Gajin), sa širokim repertoarom tema. U nekoliko navrata, autor je isticao i vlastite filmske uspjehe, što je bilo posebno zanimljivo dijelu slušateljstva. Također, premda se autor ograđivao od pretežitosti stanovitih apokaliptičnih i „mračnih“ atmosfera, Senković ih je apostrofirao. One, takove rezonance i ugođaji, za Mlakića su ključne u oslikavanju suvremenog stanja, uz zanatski dobro razrađen diskurs. Mlakić je istaknuo kako voli pisati po uzoru na velike moderne pisce, a shodno tome značajan dio razgovora usmjerio se na Ivu Andrića.

Roman “Na Vrbasu tekija”, pisan je hrabro, kao pokušaj preludiranja uz Ivu Andrića. Bilo je zanimljivo i instruktivno iznova slušati o ovom velikom piscu, o andrićevskoj osebujnosti stila, koja se nekima čini naivnom jer se oslanja na narodske idiome ali to nikako nije (Gajin). Uz uže književnu dimenziju, bilo je neizbježno prokomentirati i “politički status” Ive Andrića, na što se Mlakić također kritički osvrnuo. O distopiji je rečeno da u prvom redu kazuje o našoj sadašnjosti i suvremenim orijentacijama. Primjerice, roman “Planet Friedman prikazuje opustošenost zemlje i bespuće oceana: „Tisuće brodolomaca bacale su u more poruke s bocama koje nemaju kome doploviti.“ U tom fonu propitivale su se stanovite povijesne perspektive i „događaji“, kao medijski opijum za mase. Još je spomenuto nekoliko Mlakićevih romana: „Evanđelje po Barabi“ (pisano iz perspektive židovskog pobunjenika Barabe, uz imaginaciju Isusova života), „O zlatu, ljudima i psima“ (apokaliptička perspektiva, budućnost i BiH), „Druga Noina arka“ (o kraju svijeta kakvog poznajemo, o pohlepi i beskrupuloznosti, o planini na kojoj su radnik Noa i ovčar Ibrahim). Nekoliko puta se spominjao specifičan bosanski fatalizam i aktualna besperspektivnost, s čim se nisu svi složili (Senković). Razgovor je bio zanimljiv, posebice zbog tematiziranja velikog pisca, Andrića. Sudjelovali su: Josip Mlakić, Igor Gajin i Željko Senković. Također, bilo je nekoliko upita i komentara zainteresirane publike, što je uvelike pridonijelo kvaliteti i ugođaju ovoga kulturnog događaja.

Željko Senković

19. siječnja 2023.
Mišljenje i slušanje: Hērakleit – Parmenid – Platōn – Aristotel – gost prof. dr. sc. Igor Mikecin

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/p0X2khL5laA

https://youtu.be/p0X2khL5laA U Maloj vijećnici Filozofskog fakulteta u četvrtak, 19. siječnja 2023. prof. dr. sc. Igor Mikecin s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu održao je gostujuće predavanje na temu Mišljenje i slušanje: Hērakleit – Parmenid – Platōn – Aristotel.

U naslijeđenu filozofijskom nauku o osjetu već od Grka, najkasnije od Platōna i Aristotela, ali već i u Parmenida, mišljenje i gledanje ističu se kao dvije najvrijednije vrste osjetna zamjećivanja nasuprot svim ostalima. Među njima se opet osjetu vida pripisuje iznimna uloga, ponajprije zbog njegova prinosa spoznaji istine i njegove unutarnje srodnosti s mišljenjem. Štoviše, samo mišljenje određuje se u analogiji s gledanjem kao gledajuće, motreće (theoria) ili zrijuće (thea) mišljenje. Ujedno se ono osjetno i ono neosjetno, tj. osjetno zamjećivanje i neosjetno mišljenje međusobno suprotstavljaju i ponekad čak odvajaju. Ono neosjetno se određuje kao ono jedino istinito, vječno, nepromjenjivo i uvijek samo sa sobom isto, te kao ono koje je dostupno jedino mišljenju, dočim se ono osjetno kao ono uvijek nejednako i stalno promjenjivo bivajuće, jedino osjetima zamjetljivo, podređuje onomu neosjetnomu kao njegova pojava. Osjetno zamjećivanje stoga u takvoj suprotnosti prema mišljenju nije istinsko spoznavanje nego varljivo i istini samo slično. Analogija gledanja i mišljenja ima svoje posljedice ne samo za razumijevanje naravi mišljenja, nego i za osebujnu danost mislivoga i osjetno zamjetljivoga, tj. za izlaganje bitja jesućega uopće. U tome da slušanje zaostaje za gledanjem pokazuje se zaborav sluha u filozofiji. Sa zaboravom sluha ide i zaborav dimenzije slušanja u mišljenju. Zaborav sluha pokazuje se nadalje kao zaborav biti mišljenja i onoga što se uistinu ima slušati i čuti. Prvenstvo gledanja pred slušanjem (videocentrizam) mjerodavno je za cijelu povijest filozofije od Platōna do Hegela. Razgradnja vladavine vida sada je bitan izazov za filozofiju. U svezi s time stoji zadaća prevladavanja razdvajanja onog osjetnog i neosjetnog, kao i mišljenja i osjetnog zamjećivanja. Iza suprotnosti osjetnog zamjećivanja i neosjetnog mišljenja valja otkriti slušanje kao odlikovan način opažajuće pomnje (noein) i temeljni karakter sabirućeg razabiranja (legein). Ta se zadaća može zbiljski preuzeti samo pod uvjetom povijesnoga spomena prvo na lučenje mišljenja i osjetnog zamjećivanja u Platōna i Aristotela i drugo na određenje razabiranja u Hērakleita i Parmenida, te na porijeklo spomenutog lučenja.

18. siječnja 2023.
Ženski sud – feministički pristup pravdi

Sudovi sude… Sudovi dosuđuju, ali i presuđuju. Međutim, svi mi u humanistici vrlo dobro znamo da takovrsna građanska institucija suda zapravo slijedi tek logiku – prava. I to onog formalnog. Isto se, pak, pravo ravna prema paragrafima, protokolima, procedurama. No, Pravo u ovome smislu ne znači i… pravednost, tj. Pravdu. O svemu ovome još je prije cijelo stoljeće progovorio Walter Benjamin u svom čuvenom eseju »Zur Kritik der Gewalt« (Uz kritiku sile/nasilja). Nažalost, pravo i pravednost dvije su, vrlo često, različite »stvari«. Stoga trebamo i moramo iskoračiti iz formalnog okvira prava.

EstLab je u kišovitoj osječkoj večeri, 18. siječnja napravio taj – »iskorak«. Naime, na FFOS-u ugostio je program naziva »Ženski Sud – feministički pristup pravdi«. Događaj je bio posvećen eponimnom zbivanju, upriličenom u Sarajevu, između 7. i 10. svibnja 2015. Staša Zajović, ispred čuvenih Žena u crnom iz Beograda, te Nela Pamuković, iz zagrebačkog Centra za žene žrtve rata – Rosa, moderirale su gostovanje četiriju žena sudionica spomenutog »Ženskog Suda«. Nakon kratkog, ali vrlo sugestivnog uvoda u događaj, kojeg je predstavila Staša Zajović, prikazan je dokumentarni film Filipa Markovinovića, u produkciji Žena u crnom. Doista, sama kino-zabilješka ostvarila je temeljnu namjeru pokretača ove jedinstvene akcije žena s područja bivše Jugoslavije, da iza sebe ostavi trajan dokument jednog historijskog zbivanja. Dinamiziran je to i ritmičkim kino-jezikom iskazan filmski izričaj koji je, zasigurno, ostavio dubok dojam i trag na sve prisutne gledatelje u dvorani 39 FFOS-a. No još je jači utisak ostavilo ponovno svjedočenje  triju žena koje su sudjelovale na sudu/konferenciji i na filmu. Naime, njih tri, uz podršku feminističke psihoterapeutkinje Marijane Senjak, nakon projekcije uživo je ponovno svjedočilo pred prisutnim auditorijem. Svoja su dramatično-tragička iskustva iznijele Marica Šeatović iz Novske, te Jovanka Carević i Milica Miladinović iz Zagreba.

Posebice se emotivnim i potresnim pokazalo svjedočenje jedne od njih, koja je bila žrtvom silovanja u mračnim ratnim zagrebačkim devedesetima. Njezin je iskaz u dvorani izazvao osobito intenzivan doživljaj šoka i suosjećanja. Žene su, kao i muškarci, tada bili ponižavani i izloženi najbrutalnijem nasilju samo zato što su bile/i »pogrešne nacionalnosti«. Jedna od hrabrih žena, etnička Hrvatica je, npr. na upit svojih zlostavljača, kako se ona kao katolkinja mogla udati za Srbina, odgovorila: »Ne, ja sam se udala za Čovjeka«.

Kako je Staša Zajović kasnije napomenula, ipak ne smijemo u suočenju s ovim Ženama primarno imati osjećaj sažaljenjia i svjedočenje nije trebalo prenijeti tek žalovanja nad podnesenom žrtvom. Emocija treba biti ona Otpora i – Hrabrosti. Ženskoj, ali Ljudskoj uopće. I doista, ovo je bilo osebujno iskustvo u ovdašnjem okružju i uz gostoprimstvo ustanove fakultet kao i udruge Estetičkog Laboratorija. U Osijeku je to bio dosad nezabilježen – na ovaj način »neviđen« i »nečuven« – emotivan i katarzičan događaj. I to najinspirativniji za promišljanje. Također, i autentičan u smislu poznata Agambenova diskursa iz knjige podnaslovljene, Arhiv i svjedočenje (Ono što nam ostaje od Auschwitza, 1998.).

Također, namjera organizatora/ica jest bila (i) da ovo svjedočenje prenese u akademski okvir. To se pokazalo jednako primjerenim, te filozofskim pregnućem. Uz posvetu prijateljici Staši, mogu na koncu reći da je ovo zbivanje i njegova artikulacija bilo na tragu analiza Hannah Arendt, kao i Shoshane Felman. DA, »Ženski sud« otvorio je okvir za razotkrivanje »pravno nesvjesnog«. Feministički pristup pravdi »otškrinuo« je, dakle, »vrata« za suđenje/a koje/a će se neminovno jednoga dana morati zbiti na tlu država bivše Jugoslavije. Naime, »suđenje sudu« I, još važnije, »suđenju povijesti nasilja« (Arendt, Felman) na ovim prostorima.

Na koncu, mogu tek kazati, ispred nas, Drugova iz EstLab-a: »Hvala Vam, Žene!«. I na posjetu i na svjedočenju… Biti Hrabrom poput Vas uvijek ostaje trajnim smjerokazom za sve nas koji prisustvovasmo ovoj jedinstvenoj večeri na FFOS-u. mk

13. prosinca 2022.
EstLab razgovor: “Nužnost filozofije” – gost Ivan Milenković

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/KxtQ3yoMGEE

Koja je »nužnost filozofije«? I je li, uopće, danas još uvijek nekome filozofija »nužna«? Konačno, u čemu bi bila ta nužnost kada nam je sve »programirano«?

Gost koji je zaokružio ovogodišnju sezonu tribina u okviru sekcije DIJA-LOGOS Estetičkog laboratorija, nastupivši pred studentima i zainteresiranima u utorak, 13. prosinca bio je – Ivan Milenković. Svakome iole informiranom o »stvari mišljenja« na ovim prostorima, nije trebalo reći više od ovoga imena. Dugogodišnji urednik na Trećem programu Radija Beograd, te suradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, jedan je od ljudi koji svoj poziv smatra rijetkom privilegijom, ali i neprestanom zadaćom razotkrivanja svih anomalija ovog planeta, koji još uvijek nepravedno (?) nazivamo »svijetom«. Jednostavno, Ivan je nužni sugovornik u svim stvarima vezanim za još preostale prostore SLOBODE oko nas.

Kako spasiti opstojnost filozofije? Ili, kako još uopće spasiti svoju dušu danas?  »Ljudi… pišite!« I opet… »pišite«. Pa i onda kada se čini da je to pisanje uz vjetar! (S vetrom uz lice, 1986., jedan je od najvažnijih albuma kultne BG-skupine EKV.) Dakle, Ivan Milenković je svoj uvodni ekskurs posvetio nužnosti mišljenja cjeline. A to filozofija, zapravo i JEST! Pa makar to činila i iz tako provokativne pozicije koju u svom djelu utjelovljuje Gilles DELEUZE. O Deleuzeu, Nietzscheu, Machiavelliju i, last but not least, Hannah Arendt bilo je ponajvećma riječi u dijalogu što ga je Milenković vodio s Boškom Pešićem, profesorom filozofije s FFOS-a. U živom i polemičkom dijalogu, došlo se i do konstatacije da je danas na djelu ona »banalnost zla«, koju tako maestralno spominje baš Arendt. S druge, pak, strane, Deleuzeovo mišljenje »kontingencije«, kao slučajnog početka mišljenja, nadaje se nužnosti svakog mogućeg opstanka onoga što zovemo filozofijom! Naime, umijeće smišljanja, oblikovanja i proizvođenja pojmova.

Što čini filozofa, prema našem prijatelju Ivanu? Filozof nikada ne smije pristati da se svi prema njemu odnose s »tapšanjem po leđima« i odobravanjem. Filozof mora oko sebe proizvoditi nelagodu, otpor i nesnošljivost zbog svojeg provokativnog nastupa(!?). Kada je drugima oko vas u vašemu društvu neprijatno, onda ste – zbiljski FILOZOF. Nikom ne povlađujući, ovakav čovjek »tjera na«… mišljenje.

Ivan Milenković nikoga u publici zasigurno nije ostavio ravnodušnim. Njegov suveren nastup i dojmljiva promišljenost izgovorenih stavova bio je nesumnjivi »protreptikos« (Aristotel), »nagovor na filozofiju«.

EstLab mu se, i ne samo zbog toga, od sveg srca zahvaljuje! mk

6. prosinca 2022.
EstLab razgovor: “Hrvatska politička estetika” – gost Viktor Ivančić

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/Ru15oQWygHY

U utorak 6. prosinca 2022., »sveti Nikola« podario je članovima i pobornicima EstLaba – kao i ostalim zainteresiranima, koji će to tek postati! – gostovanje »jednog od trojice« iz Ferala, te njihova studija VIvaLUDEŽ, Viktora Ivančića. U razgovoru s ovim korifejem nezavisnog novinarstva, razotkrio se čitav niz momenta koji razotkrivaju posebičnost ovog posebičnog novinarskog diksursa. Međutim, ne radi se ovdje tek o »novnarstvu« već i o nečemu što je važnije… Naime, SLOBODA. Ona je poveziva i sa samom »stvari mišljenja« za koju se zalažu članovi Estetičkog Laboratorija pri Filozofskom fakultetu u Osijeku, od samog njegova osnivanja. Čitanje, pisanje… mišljenje i razgovor, posebice KRITIČKI DISKURS dio su onog pregnuća koji u samu stvar unosi još puno više. A to je… preostala smislenost nečeg poput filozofije i humanistike an sich.

Viktor Ivančić međunarodno je nagrađivani novinar, esejist, romanopisac, satirik zbilje oko nas, kolumnist kultne Bilježnice Robija K… No, ponajprije, ustrajni je Lucifer (čitaj: lučonoša) razotkrivanja svakovrsnih iskaza »kozmičke sile gluposti« (Krleža, Na rubu pameti), i ne samo, u Hrvata. Ako su se još kao mladci pojavili kao kritičari socijalističke Jugoslavije, Feralovci nastavljaju s tim poslanjem, pa i medijski prepoznatljivije, te pomnijom analizom i u suverenoj i demokratskoj nam, »našoj Hrvatskoj«. Ako su se u SFRJ bavili partijskim strukturama i petrificiranim »protunaravnim« sustavom, u državama sljednicama, slijedeći dijagnostiku Rastka Močnika, ukazuju na zlu kob »naravne fašistogenosti«. Nota bene, to je i strukturalni svjetski problem. Da je Ivančić i filozofski svjestan autor dokazuje i naslov njegova romana Vita activa. Literariziranje kao modul pristupa nakaznim »bespućima povijesne zbiljnosti«, pak, primjenjuje političkom studijom pod naslovom Točka na U. Ipak, za nas se ponajprije pojavljuje prosvjetiteljem osebujnim žanrovskim hibridom, Radnici i seljaci koja je »montenjovski« podnaslovljena kao – Eseji. Reminiscencija na gotovo pa zaboravljenu nam povijest prostorâ što ih nastanjujemo, mogla bi biti pedagogijskim nastojanjem oko obrazovanja »kritičke svijesti«.

Razgovor je protekao u izrazito dinamički intoniranom ozračju. Studenti FFOS-a mogli su saznati mnoštvo podataka o novinarskoj profesiji, koja je, ne samo u zemlji u kojoj živimo, kako Ivančić kaže, danas »pokorena profesija«. Da tomu ne bi nikako trebalo biti tako pokazao je i svojim izlaganjem u kojem se novinarstvo pojavljuje mogućim kao kategorija JAVNOG DOBRA. U tom smislu se SLOBODA i KRITIČKO MIŠLJENJE pojavljuju nezaobilaznim, kako u medijskoj sferi tako i očuvanju filozofije i humanistike po sebi. Nakon razgovora razvila se žustra i vrlo zainteresirana rasprava. Ivančić – i sam vrlo kompetentan čitatelj filozofije, posebično Hannah Arendt, Agambena, Foucaulta i Sloterdijka – pokazao se poticajnim sugovornikom i »lučonošom« hrabra i SLOBODNOG iskaza o svim anomalijama sredine u kojoj živimo. mk

8. studenog 2022.
EstLab razgovor: O IZVANREDNOM STANJU kao načinu vladanja suvremenošću

YouTube snimak događanja: https://youtu.be/gvZTr2EgmUA

Na događanju u utorak 8.11.2022. godine, kao što je svakoj filozofskoj raspravi i shodno, panel EstLab-a je Agambenovu misao razmotrio na više osebujnih načina, iznjedrivši pritom nekim sasvim intrigantnim zaključcima. Koncept takozvanog ,,izvanrednog stanja” zauzima povlašteno mjesto u Agambenovoj bibliografiji, a paralele između njegovog (možda najpoznatijeg) djela, naime, knjige ,,Homo sacer” i ovog termina, povučene su sasvim savjesno i uspješno, u nakani da se njegov cjelokupni utjecaj  prikaže i temeljito analizira. Ako išta, posrijedi su upravo bila kreativna pitanja, više nego li jednolični i (po stoti puta izneseni) odgovori koji nastoje probiti u rafiniranost Agambenove teorije. Što je to, ustvari, izvanredno stanje i zbog čega li je tako izvanredno? Kako se do njega dolazi i zašto? Koji uvjeti su neizostavni za njegovu aplikaciju te postoji li ono i u drugim društveno-političkim okvirima — izuzevši pritom državu i vladu? Rasprava je neminovno obilovala bogatstvom perspektiva, sežući od moderne književnosti do primjera iz popularne kulture, a uvidi ostvareni u sintezi s animiranom publikom samo potvrđuju činjenicu da ovakav oblik akademskog diskursa ima svoje mjesto u poslanstvu traganja za istinom i znanjem, a možda čak i više nego bilo koji drugi?

11. listopada 2022.
EstLab razgovor: SMISAO ŽIVOTA Borana Berčića – filozofija kao mogući odgovor?

YouTube snimak događanja: https://www.youtube.com/watch?v=5TrYxC3dSKc

U dvorani 39 Filozofskog fakulteta u Osijeku održano je prvo »događanje« u novoj sezoni EstLab-a (već dobro nam znanog Estetičkog Laboratorija FFOS-a). Gost tribine/filozofskog razgovora bio prof. dr. sc. Boran Berčić, redovni profesor u trajnom zvanju s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Tema je bila i više negoli intrigantna! Pod naslovom »Smisao života Borana Berčića. Filozofija kao mogući odgovor?« parafraziran je kultni film iz osamdesetih prošlog stoljeća Monty Python Meaning of Life. Razgovor je odmah krenuo s izravnim pitanjem o tomu što je najvažnije filozofsko pitanje, barem za pozvanog gosta ovog razgovora (ili usmjerenog predavanja kako se samo zbivanje može najprimjerenije definirati). Umjesto gotovo očekivanog odgovora o tomu da je to naslovno raspitivanje o »smislu života«… dobili smo izjavu da je to ipak odnos između ČINJENICA I VRIJEDNOSTI. Time je Berčić pokazao svoju inklinaciju za, analitičkim filozofima vrlo važnu, potrebu da se »stvari razjasne«. Cijeli je razgovor donio niz zanimljivih i neobičnih argumenta u prilog tomu da se, zapravo, sve što se može izreći, to čini jasno i razumljivo.

Boran Berčić je bio dugogodišnjim predsjednikom Hrvatskog Društva za Analitičku filozofiju. Otuda proizlazi i modus njegova filozofskog mišljenja. Kroz epohalno djelo njegova opusa, dvosveščanoj knjizi, neskriveno sudbonosnog(!) naziva, naime otkriva se… Filozofija (2012.) Već čitavo desetljeće udžbenik je to kojemu se neskriveno divimo, ali i koji, što je još mnogo važnije, neprestano propitujemo. Boran Berčić u knjizi daje »obuhvatan pregled glavnih tema i tokova filozofskog mišljenja«. To je »školski opis«… Međutim, koroz razgovor s Berčićem iskristalizirali su se mnoga važna pitanja vezana uz naše svakodnevne, no jednako tako i presudne PROBLEME što nam jedna »životna filozofija« u sebi postavlja. Dakle, Berčićev pristup filozofiji nije povijesni, nego problemski. Autor će u uvodnom napisu Filozofije ustvrditi »Da bismo znali što trebamo činiti, moramo znati zašto živimo?«  I dalje… »logički gledano, kako bismo znali zašto činimo bilo što, morali bismo znati zašto uopće živimo… Pitanje o ‘smislu života’ jest logička struktura naših razloga za djelovanje«. Kroz propitivanje mnogih ovakovrsnih, ali i srodnih nizova problema polagano se razotkrio i sam »smisao života Borana Berčića«. On bi se ukratko označio s – RADITI FILOZOFIJU. Jer, doista u svijetu u kojemu rad nije na osobito visokoj cijeni, ovakav napor mišljenja pokazuje se to dragocjenijim.

Događanje je na Filozofski fakultet privuklo brojan auditorij. Nakon  razgovora Berčića i M. Krivaka (njegova studijskog kolege s Filozofskog fakulteta u Zagrebu iz »sretnih 80-ih«), uslijedila je rasprava s cijelim nizom pitanja zainteresirane publike. A ima li drugog, važnijeg smisla filozofskog razgovora?

mk

2. lipnja 2022.
EstLab razgovor: Krleža o miru i ratu

U četvrtak, 2. lipnja 2022. godine, održan je razgovor o miru i ratu. Sveučilišni profesori Goran Rem, Igor Gajin i Željko Senković diskutirali su različite krležijanske perspektive na tu temu. Mir se iz prvotnog okvira velikog književnika pokazao krhkim i neostvarivim, sličnim “ljubavnoj iluziji”. Međutim, naglašeno isticanje ratnih stradanja i tragike (napose ciklus novela o zbilji Prvog svjetskog rata: Hrvatski bog Mars) može se uzeti i inverzno, kao poticaj za uvid u temeljne humanističke ideale. Sugovornici su istaknuli polimorfnost modernog diskursa, pri čemu je i pojmovni par “mir-rat” misliv samo kao prividno razdijeljena zbilja. Krleža je polemologičan u pristupu zbilji kao takvoj, a mir s druge strane nije ništa statično i neupitno, nego je uvijek relaciona kategorija, ostvariv u dinamizmu života i svijeta. Uz poznate autorove motive da je rat protivan “normalnoj ljudskoj pameti”, pokazatelj “gluposti koja se bezgranično širi” i “gorilizam”, promišljen je povijesni kontekst Krležina mišljenja rata, te je osvijetljen horizont: od njegova tzv. socijalizma do našega tzv. modernog postmodernizma.

Živimo u dobu mase koja kliče raspomamljenim diktaturama. Između beznađa i ravnodušnosti možda susrećemo još samo “bivše ljude”. Upravo se Krleža razračunavao sa mračnim snagama u nama i želio promjenu stvari iz korijena, pri čemu su mnogobrojni uvidi njegovih umjetničkih istina vođeni kritikom rata kao sramotom za “dostojanstvo pameti i morala”. U čovjeku živi rat kao “gladna hijena”, vođen svevremenom glupošću, a jedini pobjednik svih ratova je smrt. Ovaj veliki književnik je u mnogobrojnim tekstovima, od eseja i novela do poezije, prokazivao besmisao i grozotu rata. No presudno je pitanje kako misliti i ostvariti mir, tu krhku pojavu, sličnu “ljubavnoj iluziji”?

U prepunoj predavaonici Filozofskog fakultet u Osijeku, došlo je do zanimljivog dijaloga studenata, kolega i pozvanih profesora, pri čemu se od krležijanskih motiva na kraju razgovora prešlo na smisao književnosti i umjetničke istine uopće. Nadamo se da će ovakvi inspirativni razgovori pridonijeti daljnjem istraživanju hrvatske književnosti i kulture.

Željko Senković

24. svibnja 2022.
EstLab tribina: Što nam govori Krležina »EVROPA DANAS« (1935/2022)?

U utorak, 24. V 2022., na Filozofskom fakultetu u Osijeku održana je tribina u organizaciji EstLaba. Naslov tribine bio je Što nam govori Krležina »EVROPA DANAS (1933/2022)«. Povod temi bio je istoimeni Krležin esej, prvi puta objavljen 1935., no njegova neposredna aktualnost lako se može povezati s Europom u kojoj smo danas situirani. Posebično kada se vidi »glavinjanje« Europe u suvremenim svjetsko-političkim zbivanjima. Primjerice, jedno od pitanja koje nije moguće izbjeći jest: može li se uopće  »europski projekt« danas mislit neovisno o NATO-milijardama za naoružanje? Ili, ima li u Krležinu ciničko-kritičkom pristupu opstojećoj realnosti Evrope nekad što ne bilo aktualno za Europu koju »živimo« DANAS?

O ovim temama, između ostalog, razgovarali su filozof i sociolog Tonči Valentić sa zagrebačkog Tekstilno-tehnološkog fakulteta s profesorima s Filozofskog fakulteta u Osijeku: pjesnikom i teoretikom, Goranom Remom, teatrologom Ivanom Trojanom, kao i filozofom Marijanom Krivakom.

Je li Krleža proročki nagovijestio našu suvremenost? Da li je on doista, posebice svojim esejističkim, novelističkim, teatarskim i romanesknim opusom »suvremenik Evrope«? Je li Krleža i u svjetskim razmjerima značajan? Konačno, ne i najmanje bitno kakav je njegov odnos s Osijekom, posebično u kontekstu njegova čuvena »Osječkog predavanja«?

Kao i kod samog Krleže, prevladavali su mnogi polemički tonovi. Također, neupitna »predanost« medijske kulture spektakla realno opstojećoj slici Europe, pokazuje se manipulativnom iluzijom, kao u Krležino doba, tim više i danas. Realno, nitko danas ne bi bio spreman poginuti na barikadama Europskog Ustava! (A za koji se, recimo, zalaže još živući filozof Jürgen Habermas).

U zanimljivoj diskusiji, pred dobrano popunjenim fakultetskim auditorijem, postavljena su mnoga pitanja, ali i ponuđeni neki odgovori. Jedan je od njih i taj da Europa mora slijediti svoju filozofsku ideju i utemeljenje. Dakle, kao i u Krležino doba, još više i danas, Europa ostaje naš trajni usud i… zadatak.

mk

19. travnja 2022.
Književnost u tehnosferi: u razgovoru sa Zoranom Roškom

U utorak 19. travnja 2022., u organizaciji sekcije Tehnosfera EstLaba (Estetičkog laboratorija FFOS-a) i FUZ&JA programa popularizacije znanosti u Maloj vijećnici Filozofskog fakulteta Osijek održano je događanje pod naslovom »Književnost u tehnosferi«. Pozvani gost bio je nagrađivani književnik Zoran Roško, profesor filozofije i komparativne književnosti, i knjižničar-informator u Knjižnicama Grada Zagreba. Uz njega, u razgovoru su sudjelovali Milijana Mičunović, Davorin Ćuti i Boris Bosančić, članovi Estetičkog laboratorija Filozofskog fakulteta. Tema razgovora ticala se, općenito, razvoja tehnologije, a posebice razvoja informacijske i komunikacijske tehnologije i njezine perjanice umjetne inteligencije. Što se krije iza naoko „bezazlene“ misli „da bi stroj jednoga dana mogao raditi (i misliti) sâm“? Koje su krajnje mogućnosti umjetne inteligencije koja je od prepoznavanja lica u svom razvoju stigla dotle da sama stvara lica (https://generated.photos/faces)? Koja je uloga algoritama kao sve zastupljenijeg alata u znanstvenom istraživanju?

Kako je spomenuto u raspravi koja je uslijedila, biotehnološki razvoj, općenito, inaugurirao je doba posthumanizma, koje karakteriziraju oprečni pogledi na razvoj informacijske i komunikacijske tehnologije i (s njim povezanu) promjenu u čovjekovu odnosu prema okolišu, životinjama i vlastitom biću. Od optimističnih pogleda, poput transhumanističkih (D. Haraway) koji predviđaju i transformiranje ljudskog tijela u informacije (ideja učitavanja uma u računalo), do biokonzervativističkih (F. Fukuyama) i otvoreno antihumanističkih (N. Land), posthumanizam sa sobom (do)nosi i određenu dozu nepovjerenja u budućnost.

Mogućnost da živimo u simulaciji potaknula je vrlo burnu diskusiju u kojoj je Zoran Roško iznio nekoliko vrlo intrigantnih i originalnih teza. Život u simuliranom svemiru ne predmnijeva da se unaprijed radi o digitalnoj vrsti simulacije kao u filmu Matrix, prema mišljenju našeg gosta – vrlo ograničenom i manjkavom prikazu spoja računala i čovjeka, nego uključuje i svoju analognu i možda nama još nepoznatu vrstu simulacije.

Prema Zoranu Rošku, sve je tehnologija, pa kad govorimo o tehnologiji u uobičajenom smislu te riječi mislimo na „tehnologiju tehnologije“. Čak je i sâm bitak neka vrst tehnologije! Intrigantno pitanje postavljeno Zoranu Rošku u daljnjem tijeku rasprave bilo je vezano uz jednu drugu vrstu inteligencije – anorgansku inteligenciju, koju je tematizirao u svom posljednjem romanu Bogart i Seranoga, s obzirom na mogućnost njenog stvarnog postojanja.

Kroz ova i slična pitanja nastavila se vrlo poticajna i zanimljiva diskusija, koja je u nekim trenucima, zahvaljujući iznimnoj erudiciji, elokvenciji i književnoj mašti Zorana Roška, sezala i iza granica uobičajenog razmišljanja o tehnologiji i njenim mogućnostima. Iako pisac u osnovi, Zoran Roško opravdao je poziv za razgovor u Tehnosferi potičući sve prisutne, među kojima se isticao veliki broj studenata, na daljnja razmišljanja o ulozi tehnologije u našim životima i pravcima njenog mogućeg razvoja u budućnosti.

bb

15. ožujka 2022.
Od Traktata do jezičnih igara: »Slučaj Wittgenstein« – gost prof. dr. sc. Kristijan Krkač

U utorak 15. ožujka 2022., u organizaciji EstLaba (Estetičkog laboratorija FFOS-a) održana je tribina pod naslovom »Od Traktata do Jezičnih Igara. “Slučaj Wittgenstein«. Pozvani gost na tribini bio je Kristijan Krkač, prof. dr. sc. na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM). Uz njega, u razgovoru su sudjelovali Boris Bosančić i Marijan Krivak, profesori na osječkom Filozofskom fakultetu.

Povod za razgovor bila je stogodišnjica dvojezičnog izdanja (njemački/engleski) knjige Tractatus logico-philosophicus (1922.). Ova je knjiga svojedobno posve promijenila »mentalnu mapu« na kojoj se iscrtavala tzv. »povijest filozofije«. Krkač – koji je zasigurno jedan od najrevnijih i najustrajnijih proučavatelja lika i djela Ludwiga Wittgensteina na ovim prostorima – provokativno je uveo u razgovor. Naime, ustvrdio je kako je Wittgenstein, zapravo, bio »slučajni filozof«(!?). Unekoliko, da je njegovo bavljenje ovom »disciplinom« humanistike bilo posljedicom raznoraznih njegovih životnih perturbacija, kroz koje je ovaj »moderni Leonardo« plovio kroz uzburkano more mnogobrojnih svojih intelektualnih, ali i prirodoznanstvenih nagnuća. Jer, Wittgenstein je bio inženjer, aeronautički konstruktor, inovator na području mehaničkog strojarstva… bio je slikar, arhitekt, pasionirani ljubitelj glazbe, solidan pijanist… i, last but not least, filozof!

O Wittgensteinovoj filozofiji, posebice njegove druge faze, onoj iz djela Filozofijska istraživanja, razvila se burna diskusija. Što je za Wittgensteina JEZIK? Koliko se, u njegovu shvaćanju, jezik razlikuje od onog kakvog su definirali/detektirali W. Benjamin i M. Heidegger, najvažniji »filozofi jezika« 20. stoljeća? Može li se kod njega govoriti o proroštvu nadolaska »umjetnih« i »strojnih« načina i jezikâ komunikacije? Koliko je Wittgenstein »kriv« za gubitak »humane dimenzije« jezika? Je li on nekovrsni začetnik tzv. »filozofije znanosti«?

Kroz ova i slična pitanja odvijala se vrlo provokativna i inspirativna diskusija. U raspravi – koja se približila trajanju od gotovo dva sata! – na površinu su ispliva(va)la mnoga problematska područja o pojmu jezika, ali filozofije uopće. Tribina o Wittgensteinu izazvala je sijaset pitanja i komentara, te je pokazala da je predavač i gost, prof. Krkač uspio pobuditi veliki interes kod studenata i profesora FFOS-a. U konačnici, ovo je bilo jedno od najposjećenijih događanja u organizaciji EstLab u godini dana odvijanja njegovih djelatnosti.

mk

In memoriam – Marko Brecelj (1951-2022)

Ma što si to uradio Buldožeru Jedan? I to onaj koji si jaružanja po našim mentalnim slikama i osjetilima bio ponajviše vrijedan?

Dragi Marko, sjećamo se našeg susreta u prohladnom osječkom Studenom, i… ne možemo iskazati sve one osjećaje koji su nas obuzimali u Tvojoj blizini. Hej… pa došao nam je konceptualni autor koji je stvorio Pljuni istini u oči! Možda ne (i) najbolju ploču na YU-prostorima – jer bilo je sjajnih nosača zvuka »u ovoj zemlji seljaka na brdovitom« Balkanu – ali svakako ponajvažniju i najutjecajniju. Jer svi naši punk-pioniri i novovalni mladi artisti, zatekli su baš »istinu« kojoj je trebalo pljunuti u oči, poneseni Buldožerima i… SLOBODOM.

Post-festum, mnogi su upoznali frontmana ovog banda kao jazz-rock kantautora. Brecelj je bio i izvorni šansonjer navlastitog izričaja, ne bez duhovitosti i, ljudskog, isuviše ljudskog humora. Coctail (1974.) bio je jedini albumski »porod« Markove varijetetske, ali i varijetetne, neponovljive iskre genijalnosti. Od Rdečeg bara do Duše in jaz, zbio se Požar emocija i Časopis pametnih uvida. No to je bila i jedna »filozofija OTPORA«. Otpora svemu onome primitivnom i barbarskom što nas je zadesilo početkom 90-ih na ovim prostorima. (Ali i sjećanje o tome kako je to bilo u OS kod Ljube Trovača!?)

Kad si nam pričao o svom iskustvu sviranja i stvaranja u bivšoj državi, jedno je ostalo neupitno. Tvoja ljubav prema Osijeku, (možda?) i najljepšem gradu u tvojoj memoriji. Zaljubljenost u Grad bila je uzrokovana (i) zaljubljenošću jedne cure. Tog studenog na Filozofskom objasnio si nam i tu vezanost uz Osijek. Bio je to Grad – kako si rekao – »otvoren« za SVE. Hvala Ti, što Si nas podsjetio na to.

Mi, EstLabovci – ne bez osjećaja važnosti i značaja što si nam ga podario svojim dolaskom – stavljamo na gramofon Tvojo ploščo s tremi komadi.  Parada, Majmuni, Trotoari… prizivaju nam ideju i koncept umjetnosti otpora. Nikad se nisi mirio s »kozmičkom snagom ljudske gluposti«. Kao i Krleža, u eponimnom romanu, pokazao si nam kako je to živjeti i svirati – Na rubu pameti.

Ma »što to radiš Buldožeru Jedan?«

»Idem u raj… kraj… moj rodni kraj« (Pljuni istini u oči, Buldožer, 1975.).

A kaj potem? Potem… »NOVO, NOVO VRIJEME« za nas Drugove iz EstLaba, nije samo… isto sranje. Jer, kako bi rekao naš dragi osječki gost: »NOVO VRIJEME, drugovi, donosi sa sobom i NOVE ZADATKE«. »Podvukao je« to, Drug nam i ČOVJEK MARKO, »na kraju izlaganja«.

mk

Gostovanje Marka Brecelja u Estetičkom laboratoriju u studenom 2021. možete pogledati na adresi:

EstLab gostovanje: Marko Brecelj – Svjedočenje: “Odgovori na i bez pitanja” (9. XI. 2021.)

Književni klub

EstLab razgovor: Pisanje i metamorfoze duše. Fjodor Mihajlovič Dostojevski (21. XII. 2021.)

U utorak, 21. prosinca 2021. u 19 sati u Maloj vijećnici Filozofskog fakulteta Osijek u okviru događanja Književnog kluba Estetičkog laboratorija razgovaralo o Dostojevskom, svevremenom ruskom piscu čiji su romani su ostavili neizbrisiv trag u svjetskoj književnosti, ali i u svakome od nas…

U razgovoru su sudjelovali: Željko Senković, Igor Gajin i Boris Bosančić. Snimka događanja nalazi se na adresi https://youtu.be/QbNjfLro_uU

Estlab Radio & Glazbena sekcija

EstLab gostovanje: MARKO BRECELJ – Svjedočenje: “Odgovori na i bez pitanja” (9. XI. 2021.)

MARKO BRECELJ jugoslavenski je, slovenski, koperski multimedijski umjetnik. Rock-glazbenik, pjesnik, šansonjer i ustrajni performer/entertainer. Njegovo je djelo neizmjerno važno za kulturni imaginarij ovdašnjih umjetničkih, ali i intelektualnih krugova. Marko Brecelj autor je jednog od najsnažnijih kantautorskih debija na slovenskoj i jugoslavenskoj sceni. Njegov Koktel (1974.), pod aranžmanskom palicom Bojana Adamiča (!), pravi je “neznani biser” i remek-djelo pomaknute šansonjerske i jazz-rock fuzije. Najpoznatiji je, ipak, Brecelj u liku frontman alter-rock velikana ljubljanske skupine BULDOŽER. Njihov debitantski album PLJUNI ISTINI U OČI (1975.) jedan je od najsubverzivnijih umjetničkih udara na ondašnji Yu-rock establishment.

→ Razgovaramo s njim u svojstvu “SVJEDOČENJA – odgovori na i bez pitanja”. Sve se to dešava u okviru programa EstLab-a Drugom stranom. Ovom jedinstvenom događanju, gostovanju Marka Brecelja na FFOS-u, mogli ste svjedočiti 9. studenoga u 19 sati. Snimak događanja nalazi se na adresi https://youtu.be/Q2OHAYaZvAk.

Više o samom događanju pročitajte na stranici EstLab Radija >> ovdje.

Estlab Radio

Drugom stranom – Pretpovijest (1. epizoda)

Kilometar mora je vrlo val, je stih Branka Maleša, koncertno objavljen, u časopisu i na čitanjima – 1975., a uknjižen 1978. u albumu knjige Tekst. Humorna i apsurdna vedrina koja je bez ismijavanja, ali i – fantastičnim radom nogu zvučno-ritmičnih igara – sanirala patetični svijet sve malaksalije Povijesti istovremeno je morala biti još negdje – i to se naravno događalo u Zvuku, u Glazbi, u ljubljanskome bendu Buldožer, u njihovu montipajtonovskom albumu Pljuni istini u oči.

Radio je sličnu stvar ultrazafrkancije pjesnik iz Novog Sada – Vojislav Despotov, a prvi punkerski razbijutak iliti rad dekonstrukcije konkretnih povijesnih fraza sviraju 1976.i 1977.  Riječani – Paraf! A tada je već prekrasno – i prekasno za kočenje, i svi nadolazeći punkeri već odavna slušaju Buldožer, taj njihov prvi album kojeg oni snimaju na dominantno aktivnom službenom jeziku tadašnje SFRJ, i taj sjajni potez je smjestio album na stalne i visokozastupljene radio-ljestvice te Države.

Zahvaljujući tom albumu, Pljuni istini u oči, može se u Jugo-kontekstu reći kako je konkretno korpus odmaka od glam i prog rocka doista započeo kao buldožerovski zafrkantski NOVI VAL, koji je omogućio svim mudrim glazbenim urednicima toga prostora – alternirati, u prvom redu, dominaciju Bijelog dugmeta, koje je, netom, i samo doista razmaknulo neke granice i integriralo međugeneracijske niti, ali se glamovski uživjelo u herojstvo jugo-zvijezda i pristalo na ono što je i bilo – kako veli Darko Glavan – pastirski rock. Naime, Buldožer je Drugo, on je melodičan, kompozicijski uzbudljiv, a tekstualno desakralizacijski, antipatosan, tematski strahovito precizan u razigri i nadigranju najrastrošenijih motivskih ljiga – pa stizale one s glazbenih top ljestvica ili s masmedijskih emisijia ekraniziranih ili tiskanih. Buldožer je najkreativniji dekonstruktor socrealizma koji se sofisticirano konvertirao u najpopularniji Jogo-bend sredine i kraja sedamdesetih. No, Buldožerov proto-novi val je donio zalihe Pameti koja je oslobodila punkere i od Pameti i od nepameti i dala im scenski prostor – stoga stižu i ne mare za pamet nego se keze i ljute ili protoestetiziraju svoju prljavost, ali stižu i prije nego što u drugim i trećim albumima pristaju na sudbine stadionskih bandova. A tad je već sredina 80-ih i to je to. (Goran Rem)

→ Razgovor pod nazivom “Drugom stranom – Pretpovijest” u sklopu Ciklusa novovalnih razgovora o vremenu, prostoru i napose glazbi u Estetičkom laboratoriju Filozofskog fakulteta Osijek možete pronaći na sljedećoj adresi: https://www.youtube.com/watch?v=q-aGRCoeseo&ab_channel=EstLabRadio

Snimak 1. emisije/epizode nalazi se na adresi https://youtu.be/q-aGRCoeseo.

Dija-Logos

14. 10. 1906. – 14. 10. 2021.: Povodom 115. rođendana Hannah Arendt

“U povijesti čovječanstva metafizika će ostati zacrtana kao ono mjesto gdje se istina trebala nesmetano pojaviti u svom vječnom ruhu. Bez obzira na davno izgubljenu gordost koju je ovakav stav i njemu slični priskrbljivao metafizici, ona se i danas pokazuje ne samo kao upozoravajući način čovjekova mišljenja nego i kao njegovo htijenje da to mišljenje pod svaku cijenu prijeđe granicu onoga što može znati. Usprkos tome, svaka od tih, metafizikom osmišljenih i u moderni prokazanih zabluda povratno može autentično svjedočiti o razmjerima života u koji su ljudi očito s razlogom na taj način polagali svoja očekivanja. Metafizička misao, kako napominje Hannah Arendt, u svim svojim filozofskim sistemima stoga nije bila ništa proizvoljno, još manje besmisleno, ona sa sobom, dapače, nosi i otkriva »jedine tragove koje imamo što mišljenje znači onima koji se u njega upuštaju”. Neuviđanje takve pozadine posve je u korelaciji s površnim prezirom prema onostranom sa svim obilježjima diktata vidljivog. Uočavajući ove tragove onostranosti Nietzsche će na sebi svojstven način zaključiti: “Dokinuli smo pravi svijet: koji je svijet preostao? Prividan možda? … Ali, ne! Zajedno s pravim svijetom dokinuli smo i prividan!”
Iako je sadržaj starih filozofskih pojmova u većini slučajeva kompromitiran, nihilizam koji kao putokaz ostaje nakon njih, svijet pojava na jednak način posreduje neuvjerljivo. Onostrani nevidljivi i ovostrani vidljivi svijet, a pogotovo njihova zajednička metafizička prošlost, očito se teško mogu razumjeti jedan bez drugoga. Oni i obesmisleni upućuju na naša primordijalna iskustva. O tome govori i Kantov vrhunski filozofski skandal povezan s umom, koji potresa već time da se “opstojnost stvari izvan nas (od kojih mi imamo cijelu građu za spoznaju samoga našeg unutrašnjeg osjetila) mora prihvatiti samo na vjeru i da se onome, kome padne na pamet da u to posumnja, ne može suprotstaviti dokaz koji zadovoljava”. Kant je vrlo dobro znao da sve umske potrebe, tome unatoč, zahtijevaju neodložnost. Čak ni razum, kao onaj koji poradi samoga sebe u potrazi za istinom uspostavlja kriterije, nema takvu jednu mogućnost ograničenja uma u njegovoj potrebi za osmišljavanjem (vlastitog) smisla. Imajući to u vidu, Arendt odvažno zaključuje da istina i smisao očito nisu isto. Naime, temeljna zabluda (koja prethodi svim ostalim metafizičkim zabludama) počiva na umišljaju da se smisao može osmišljavati isključivo prema modelu istine koju zastupa. Jedno je beskrajan prostor spekulativnosti uma, a sasvim drugo urođena želja razuma za znanjem. Prema Arendt to treba jasno i presudno razlikovati.” (Boško Pešić)

Dija-Logos

100 godina kapitalizma kao religije

Prvo događanje Dija-logos sekcije EstLab-a naziva “100 godina kapitalizma kao religije” održalo se u Estetičkom laboratoriju FFOS-a (soba 40), u utorak, 12. listopada 2021. u 18:30 sati. Zbog epidemioloških razloga broj sudionika bio je ograničen. Snimak događanja nalazi se na adresi https://youtu.be/Zp1V38z8sWQ . Više o samom događanju pročitajte na stranici sekcije Dija-Logos > 100 godina kapitalizma kao religije.